Instaliranje izopačenih i patvorenih
U posljednje vrijeme uobičajilo se organizirati kongres ili simpozij čiji će predavači i govornici biti samo i isključivo stranci, a slušaoci samo i isključivo domaći klimoglavi i baš onako birani dripci, tokom kojega će domaćim slušaocima strani predavači govoriti o njima – odnosno nama – samima kako smo divni i krasni.
Živi putokaz
Postoji i inačica ove prakse u kojoj stranci samoinicijativno organiziraju simpozij o nekom našem velikanu iz prošlosti, samopozovu se kao predavači i govornici, proberu ili ne proberu lokalne slušaoce i održe im predavanja i govore o njima – odnosno nama – samima kako smo divni i krasni, ali i poglupi kad oni moraju dolaziti iz bijelog svijeta da nam kažu kako smo divni i krasni. Druga inačica je kad mi sve organiziramo, a onda njih pozovemo na gotovo da nam pričaju kako smo bili divni i krasni.
Najbolje u svemu tome je da nas to nije ništa koštalo, sve smo džaba dobili, čak im – tim profesorima – nismo platili ni putne troškove ni dnevnice. A mi volimo sve što je džaba! Koliko god da košta, samo neka je džaba… To je, kažu, u ljudskoj prirodi. A koristi su nenabrojive. U najmanjem podizanje svijesti građana Bosne i Hercegovine o nama, a da pri tome ne moramo ni prstom mrdnuti, a kamoli godinama učiti, izučavati, proučavati, pisati, mučiti se, znojiti. Treba samo iznajmiti prostor odnosno zemlju i historiju, a sve ostalo će uraditi stranci. I, kad oni sve to završe, mi samo zasjednemo i uključimo uši, oči i nevjericu. Ne možemo vjerovati svojim očima i ušima koliko stranci znaju o nama, neuporedivo više nego mi sami o sebi.
Vješto se tu izbjegne spomenuti da smo, osim što smo divni i krasni, bogati i plodni, usput i priglupi, ali to se – ako već nije jasno iz same postavke cijele stvari – može čuti između redova, pročitati sa preozbiljnih lica predavača, čuti za vrijeme pauze ako neko govori jezikom stranih gostiju. Ne znam zašto, ali to me podsjeti na dženazu u odsutnosti. Jer u Bosni, ni u Hercegovini nema živih umnih ljudi. A kamoli velikana. Od mrtvih učimo, njihovim se primjerom opominjemo, njihovom životnom putu za savjet obraćamo… Živi, pritom, kao da nisu živi… Tome svjedoči bogato historijsko iskustvo.
Slažem se da ne treba pretjerivati sa hvaljenjem ljudi dok još koračaju Božijom zemljom. Koliko god da im je godina, do posljednjeg izdisaja uvijek imaju dovoljno vremena da se – i sve – pokvare. Ugled se vrlo sporo i teško stječe, ali se zato vrlo brzo i lahko gubi. Najčešće, čovjek u ljudskim očima vrijedi onoliko koliko i njegovo zadnje djelo. Paradoksalno napose, dobrom čovjeku se radi jedne pogreške začas apstrahira sve dobro što je u životu učinio, ali se, gotovo jednako brzo, lošem čovjeku jedno – najčešće, zadnje ili posljednje dobro djelo – “piše” kao da je čitav život samo dobro činio. Prvoga, ljudi, odmah uklope u floskulu “nikad nije ni valjao”, a drugoga u “znali smo da je on dobar (samo nije imao priliku)” iako nijedno od dvoje uopće ne mora i najčešće nije tačno. Tradicijskih preporuka kako prepoznati primjer imamo mnogo. No, Bošnjaci su po starom i uopće ne dobrom običaju, naročito u zadnje vrijeme pobrkali kriterije i, posljedično i logično, uzore.
Osim toga, gotovo da nema ili makar ja ne znam nijednog Bosanca i Hercegovca koji je za svoj ili životni trud generacija njegovih predaka i prethodnika bio pohvaljen od bilo koga, domaćega ili stranca svejednako, a naročito od starih “dijasporaca”, onih koji su u inostranstvima od prije rata. Naprotiv! Nedavno, tek prije nekoliko dana, i sam sam dobio pitanje/prijekor koje me uvjerilo da s ljudima, njihovim glavama i svim ostalim nešto definitivno nije uredu. Naime, čovjek za kojega se, temeljem biografije ili CV-a, može reći da pripada višem sloju intelektualnih pregalaca svjetskog glasa me sasvim “hladno” upitao: “Znate li Vi da se bliži Sudnji Dan?! Šta Vi činite po tom pitanju?!” Neka moj odgovor na ovo pitanje ostane mala tajna.
No, bez obzira na rečeno, zar zaista u cijeloj Bosni i Hercegovini nema živog insana o kojemu bi se moglo reći nekoliko lijepih riječi, reći da su mu djela u skladu s riječima, pohvaliti njegov odgoj, ponašanje i djela, proizvesti ga u živi primjer kreposti, čestitosti, poštenja… bilo čega što bi ostalim ljudima željnim živog putokaza ili, makar, smjerokaza moglo pomoći da ga i nađu upiranjem prsta u jednog ili malobrojnu nekolicinu. Međutim, nekoliko je “svijetlih” i još “živih” primjera zašto nije dobro biti živ i velikan u Bosni i Hercegovini.
Gradaščević: Još može biti smjerokaz željnim ljudima
Bosna i Hercegovina i Bosanci i Hercegovci, naročito Bošnjaci, koji su izvoljeli biti pametniji, viđeniji, napredniji… nego što je to njihovo okruženje bilo spremno i moglo prihvatiti redovno su, još za života, obeshrabrivani da ikada više poslije prvog pametnog “ispada” učine bilo šta tome slično najraznovrsnijim šikaniranjem, denunciranjem, omalovažavanjem, egzistencijalnim ugrožavanjem… arsenalom sa samog dna Pandorine kutije ljudskog zla što bi najprije ostavilo trag na zdravlje tog nesretnika, potom bi se na najrazličitije načine odrazilo na njegovu porodicu, da bi, ako su i on i njegovo okruženje bili sretni, završilo preranom i nesretnom smrću.
Bošnjaci su zbog tužne činjenice koje se, nekako, sjetimo samo po potrebi da smo kao narod periodično, gotovo u pravilnim razmacima izloženi biološkom uništavanju, zatiranju svih tragova materijalne kulture, od biblioteka, preko džamija i tekija, do mezarja, bili u situaciji u kakvoj nijedan drugi narod u svojoj historiji nije: kako nisu imali dovoljno vremena da izgrade i ustanove zvanične institucije koje bi vodile računa o historiji, jeziku, identitetu, kulturi i civilizaciji, Bošnjaci su razvili ljude-institucije, pojedince koji su obavljali posao instituta i nacionalnih biblioteka, moralne i intelektualne stožere koji su samo svojim postojanjem bili jamac nacionalnog ponosa i pouzdanja, neformalne i malobrojne skupine koje su osobnim autoritetom članova i zajedničkim inicijativama i projektima (u)činili više nego svi ostali bošnjački političari, ponekad i zajedno.
Nijema „politika“
Naporedo s procesom sistematskog uklanjanja stvarnih velikana odvijao se još jedan, ako ne i opasniji i ozbiljniji: proces instaliranja i ustoličavanja lažnih intelektualnih veličina, izopačenih i patvorenih velikana i nemoralnih i nenormalnih autoriteta koji su za račun svojih domaćih i stranih sponzora Bošnjacima imputirali pogrešne vrijednosti i iskrivljene ideologije, čak odgajali bošnjačku djecu da ne vole ili mrze to što jesu.
I danas, čak i u trenutku dok ovo pišem, odvija se neki novi elitocid, denunciraju se, demoniziraju, “demistificiraju” svi oni koji bi ovom narodu, Bošnjacima, i ovoj zemlji, Bosni i Hercegovini, mogli pomoći da stane na noge. Neki novi latasi, đaur-paše, branitelji i voodoo-svećenici oživljavaju zombije izumrlih ideologija, čak i doslovno ubijaju savremene gradaščeviće, spahe, bijediće, pozderce, kulenoviće, dizdare, selimoviće, šabanoviće, smajloviće… tako brutalno i toliko krvožedno, a pritom aktualna “politika” ostaje slijepa, nijema, gluha i nepokretna, da se zaista pitam isplati li se u Bosni biti živ i velikan?
Autor: Edin Urjan Kukavica
avaz.ba
