-TopSLIDEKultura

‘Ima li Bog naciju?’ – Zlo i nasilje se zavuklo u samu ideju Boga

Objavljeno 27.09.2016. – Prometej.ba
Izvor fotografije: (Autor: Claudio Cargiolli)

 

Razgovor novinara i književnika Predraga Lucića s teologom fra Ivanom Šarčevićem na tribini pod nazivom ‘Ima li Bog naciju?’. Tribina je održana u Rijeci krajem studenog 2014. Objavljujemo dio tog razgovora

 

(…)

Lucić: Kod nas se dogodilo obogotvorenje nacije…

Šarčević: Da, jest.

Lucić: I nije se to dogodilo samo u Hrvatskoj. To je malo širi problem, ja mislim da je to dio jednog planetarnog problema. Proglašen je happy-end historije, proglašen je kraj ideologijâ, proglašeno je post-ideološko doba…A ja vidim da, baš naprotiv, živimo pod itekakvim ideološkim terorom, i to u prvom redu pod terorom ideologijâ identiteta, gdje svatko mora biti svrstan ili u naciju ili u neku socijalnu grupu ili pod bilo kakav skupni identitet, od klubaškog pa nadalje… Moraš, dakle, biti ili Torcida – ako tu riječ uopće smijem izustiti u Rijeci (smijeh) – ili nešto drugo. A drugi oblik ideološkog terora što ga ljudi današnjice osjećaju u ovom takozvanom post-ideologijskom dobu, to je teror ideologije kapitalizma, ideologije zgrtanja, ideologije novca… To znači da mi uopće nismo u post-ideološkom dobu, nego u vrlo ideologiziranom. Kako onda ikome pada na pamet da nam tupi da ideologije danas nema?

(…)

Šarčević: (…) No, koju mi ideologiju danas imamo? Imamo, možemo je tako nazvati, ideologiju ciničkog neutralizma.

Lucić: Što vam to znači?

Šarčević: To znači razumijevanje sreće, ljudske, tako da ta sreća bude što bezbolnija. I možemo ovako kazati: ideologija hedonizma, ali to nije hedonizam kakvog ga zamišljamo, nego jedna vrsta epikurejskog nazora spojena s askezom. Živim tako da me patnja drugih ljudi ne dodiruje. Zauzimam „božanski“, neutralni stav u pojedinim društvenim konfliktima, nalazim za sebe „zlatnu osamu“ nedodirljivosti i ravnodušnosti. Za mene svi kažu da nisam konfliktan nego dobar čovjek, ali u stvari ja izmičem. To je jedna vrsta danas vrlo prisutna ideologija: mene to ne zanima ili…

Lucić: Mislite na one što ih se ne smije čak ni anketirati o bilo kojem društvenom pitanju, kako se ne bi „uprljali“ javnim iznošenjem stava o bilo čemu?

Šarčević: To su oni – volim to spominjati – o kojima piše Dante. Naime, kad je Vergilije vodio Dantea, onda se u predvorju pakla natiskalo silno mnoštvo ljudi. Dante je upitao Vergilija: „Tko su ovi?“ – To su neutralni, mlaki, kukavice. Živjeli su samo za sebe. Nikada se nisu stavili niti na stranu dobra niti na stranu zla. To je jedina vrsta ljudi koju prezire i Bog i njegovi dušmani. Na zemlji neće ostati traga njihova postojanja, neće ih ni raj ni pakao, jer bi se i najgori zločinac, pogledom na te spodobe, imao razloga uzoholiti. Dante je zaplakao.

Je li Dante plakao što se sjetio svoga života, možda svojih prijatelja koji su ostali neutralni, koji nisu zauzeli poziciju ni za istinu ni za prijatelja? Pitanje istine i ljubavi? (Sama istina ubija, sama ljubav skreće u pristranost.) Kaže: to su neutralni. (smijeh) Kaže: njih ne voli ni Bog ni Božji dušmani. Svaki zločinac se uzoholi kad takve ljude susretne. No, da ne bi bilo zabune i kod toga čitanja, veli se dalje: Dante je zaplakao. Mi se možemo pitati zašto je zaplakao: da li zbog silnog mnoštva tako neutralnih ljudi koji su u datom momentu promašili ono što se biblijski kaže kairos, promašili trenutak moralne odluke gdje su trebali stati za moralno načelo ili oni nisu stali za prijatelja? I sam Dante je bio prognan iz svoga grada Firenze, a za njega se nisu zauzeli ni prijatelji.

Je li Dante zaplakao kad je vidio silno mnoštvo ljudi koji se u datom momentu nisu odlučili – a ako ćemo biti realni, svatko od nas u svome životu ima takvih trenutaka – zato što se vjerojatno i on sjetio trenutka kairosakojega je prokockao? Dakle, da ne budemo ljudi koji lamentiramo da ima jako puno neutralnih, a da smo ustvari mi ti cinični neutralci. Sjetimo se pastora Niemöllera koji opisuje kako su nacisti došli najprije po komuniste, pa zatim neke druge, a on šutio, a kad su došli po njega više nije bilo nikoga da se usprotivi.

Ako ideologiju razumijemo u klasičnom smislu, da je to fiksirano mišljenje koje djeluje iz uvjerenja a ne znanosti, uvjerenja koje je cementirano, koje je ne samo nekritično nego ne dopušta ikakvu društvenu i znanstvenu provjeru, onda i mi živimo ideologiju sebičnog užitka i blagostanja. Tako ćemo i svom prijatelju kazati da ga kao zaštitimo iz ljubavi ili svome djetetu: Nemoj se angažirati, sačuvaj život, povuci se! Zar to nije kolektivna ideologija jednog „neometanog hedonizma“, da obrnem Freuda koji je govorio o čovjeku kao ometanom hedonistu? Mi bismo željeli biti neometani hedonisti. To ne znači neki asketizam izvan svijeta, nego da se lišim svake solidarnosti s drugim koji predstavlja rizik, da se lišim svake zauzetosti za opću – kako mi je teška ta riječ – opću stvar, u ovoj neoliberalnoj ideologiji gdje sve može biti, samo da se sačuvam u svojoj ugodi. Što to znači opća stvar? Ona nas podsjeća na nacionalizam, jer su nam nacionalisti uzeli sve što je kao zajedničko, opće: domovinu, uzeli su i Boga i vjeru, i mi smo im sve izručili.

Lucić: Ljudima zapravo ostaje mogućnost da se ne miješaju u vlastiti život. I da ih ne diraju ni problemi drugih ni ono što se događa oko njih.

Šarčević: Ideologije su desubjektivizirale čovjeka. Ali ne samo nacionalizam. Druga strana recimo frojdizma, ako tako možemo kazati, druga strana frojdizma je ono što svaki dan doživljavamo u obitelji i nadalje, jer je Freud desubjektivirao ego, detronizirao zapravo subjekta jer kaže ima nad-ja, uvijek je neko društvo krivo, imaju prirodni nagoni, id, unutarnje naravne prisile. Gdje je subjekt? Slično je u religiji, religiji bez subjekta i odgovornosti. Na primjer, kada netko ne prihvaća svoju krivnju, čak kaže: sam je đavo u me ušao i onda se prebacuje odgovornost, ako ne na druge, na neko mistično zlo. Stalno imamo potrebu izmicanja od krivnje i odgovornosti. Na to se nadovezuje i ono teško pitanje gdje je Bog bio u Auschwitzu. Ima li tu bijega od vlastite krivnje? Ili: gdje je Bog bio u Srebrenici?

Lucić: Je li to pitanje o „odsustvu Boga“ samoobmana ili samoobrana?

Šarčević: Pa ima ljudi koji zlo olako prebace na Boga, i ateisti. A religiozni čovjek kaže: ja to stvarno nisam mislio, sam đavo ili neko zlo me je nagnalo da to učinim. To dolazi i od površnog razumijevana Freuda, kada govorimo: moje nesretno djetinjstvo, moji nezreli roditelji, loš odgoj, takve su okolnosti, mene u krivnji i odgovornosti nema; ja sam se desubjektivirao. Zato mislim da mi živimo u vremenu gdje se barem trebamo čuvati jednodimenzionalnog reduciranja, odnosno, kako bih to nazvao, da se čuvamo jednodimenzionalnog i prebrzog, ishitrenog, svođenja na jedan uzrok, ali da isto pazimo da se onda ne ode u drugu krajnost, da bude svatko kriv, pa se izgubimo u tome mnoštvu krivaca. Trebamo znati što su uzroci i posljedice, koji su sve uzroci u vremenskom slijedu, što je prije, što je poslije. Da počne jednom čovjek sam odgovorno misliti o sebi i svojim postupcima. To je temeljno, i zato mu ne treba škola. Mi uvijek mislimo da samo misle oni koji idu u školu. Moralna zasada koju čovjek ima bez toga da će odmah reći da to ima od Boga, prirodna je. Ja smatram, vjerujem da je to dar od Boga, i tu smo najsličniji Bogu baš po toj razboritosti u svemu, da čovjek počne koristiti svoju moralnost.

Jer pitanje moralnosti, želim reći, nije pitanje hoću li ja završiti sedam fakulteta, ili govoriti pet jezika, nego pitanje jednostavne moralnosti. Zlo se često personificira, u đavla, pa to onda kao uopće nije ljudsko zlo, pa čovjek nema odgovornosti za njega. Ima sjajna pripovijest, ako se ispravno čita, o Kainu i Abelu, koja pokušava riješiti pitanje bratoubojstva. To možemo shvatiti u značenju Jaspersove metafizičke krivnje i odgovornosti: svaki mi je čovjek brat i ja sam metafizički odgovoran za svakog čovjeka kao čovjeka. Biblija na početku stavlja taj takozvani drugi grijeh, bratoubojstvo, i ako pažljivo čitate, tamo se kaže kako Bog reče Kajinu: Što ti je lice tako namrgođeno? Ako ispravno radiš, vedrinom odsijevaš. I još mu kaže: dalje zlo te vreba na pragu, još imaš vremena da mu se odupreš. Između zločina, bilo kojeg zla čina – vidite kako je to slikovito kazano – vreba te nešto, to je ko zasjeda i to sad samo budni ljudi mogu otkriti, kao neka vrsta unutarnje savjesti, moralne granice, koja ako se jednom prijeđe postaje sve neuočljivija. Čovjek u savjesti otupljuje ako se pusti zlu. Širim priču, ali čini mi se važnim, da na svijetu ima ljudi koji su budni pred zlom, pred mogućim nasiljem, jer nasilje je zlo, zlo je tajna ljudskog zastranjenja (mysterium iniquitatis), kako mi to u teologiji nazivamo. Ono je stalno prisutno…

Lucić: Da, čovjek bi se negdje morao zapitati: što je to što ja nisam napravio, a trebao sam? Što smo kao ljudi trebali napraviti? Prejednostavno bi sada bilo reći da su nacionalisti krivi za sve što se na ovim prostorima izdogađalo u posljednjih 25 godina, iako je problem nacionalizma toliko prisutan da ga se ne može ne uočiti. Nama ostaje da se pitamo: što smo mi kao ljudi zapravo mogli napraviti da se ne dogodi ovolika erupcija nacionalizma? Jesmo li mogli drugačije, efikasnije, bolje reagirati kada smo počeli primjećivati njegovu institucionalizaciju?Jesu li u toj predratnoj situaciji bili mogući neki drugi putovi, neki artikuliraniji oblici otpora?

Šarčević: Da, točno. To povlači i neka temeljna pitanja, recimo, kako uopće razumijevamo povijest? Mislim da je jako malen broj ljudi: da se malen broj ljudi može – bilo vjernika bilo nevjernika – tome oduprijeti. Tolika erupcija zla nekada bude da to jednostavno pomete ljude. Što smo trebali učiniti? Nadovezujem se. Prvo, ne razumijevam povijest neoliberalno prosvjetiteljski, to znači kao da smo mi na vrhuncu moralnosti, kao da oni prije nas nisu bili svjesni, nego zaostali, a mi zreliji, manje zli, moralno savršeniji. …

Lucić: Ma ne mislim da smo zreliji…

Šarčević: Znam da vi to ne mislite, nego možda to općenito kalkuliramo i zato inzistiram na nužnosti budnosti pred zlom u svakom vremenu. I da se zlu ne daje ova metafizička i sveprisutna snaga, jer kod vjernika danas, osobito u krilu duhovnjaka, neokonzervativnih karizmatičara, ima onih koji više vjeruju u snagu đavla nego Boga. Opasna je misao, ali istinita, da se zlo skriva u srcu, u jezgri dobra. Zlo i zlo nacionalizma zavuče se u jamu, u jazbinu svetoga, ne samo da uzme masku svetoga nego uzima mu dušu. I to zlo ljudi ne primjećuju. Misle da je dobro, sveto.

Primjer. Radi se konstantinovskom vremenu, vremenu euforije zbog slobode kršćanstva, slično današnjem, radi se o sv. Martinu Turskom. O njemu Suplicije Sever piše životopis. Ovom slikom želim pojasniti zlo u vjeri, a time i nacionalizam kao strašno zlo. Martinu se, naime, jednom, piše Sever, u molitvi, dakle u molitvi, ukazuje, zamislite, sam đavao u liku Isusa Krista. Martin se izgubio. Dolazi mu njegov Gospodin. Uredan, lijep, sam Isus.

A vidite što mi radimo i kako mislimo: đavao nije lijep, nego je crn; zlo je crno pa ga je kao lagano prepoznati. Ovi danas što u mojoj zemlji nas vode, političari, imaju lijepe kravate, odijela, pa izgledaju prelijepo. Đavolsko je to zlo. Ne kaže se za đavla da je nositelj mraka, mrakonoša, nego nositelj svjetla, svjetlonoša, lucifer. Ne može se zlo tako lagano prepoznati, jer je fascinantno, i mi smo ljudi koji se zaljube u zlo. Opčara nas, zavodi nas.

Lucić: Čak i ako smo ga prepoznali kao zlo?

Šarčević: Ne znam, jer je zlo stalna kušnja. I Martin gleda, ne snalazi se. Đavao ga, piše životopisac, u jednom trenutku umilno pita: Martine, kako ne prepoznaješ svoga Gospodina? Kako ne prepoznaješ? Pa pogledajte kako se zlo uvjerljivo nameće – imam vlastitoga iskustva – nisu ljudi uvijek sami od sebe zli, zlo postoji i izvan ljudi, uvijek u ljudskom obličju, dolazi od „lijepih, „krasnih“ ljudi, i zavlači se u samo srce svetinje. Zlo i nasilje se zavuklo u samu ideju Boga. Istjerat ga iz te jazbine – jako nezgodno. Sever dalje piše da je Martin stajao tako i onda kazao đavlu u liku Isusa: A, gdje su ti rane?

Otvaraju se i druge moguće interpretacije. Dakle, kad postavljate pitanje jesu li se ljudi mogli oduprijeti zlu, naravno da su mogli, ali je nezgodno teret svaljivati samo na njih – ne mislim da vi to činite – nego želim istaći kako je zlo fascinantno, kako je atraktivno, kako je zavodljivo, i ne samo u prostoru religije nego uopće i kako zahtijeva iznimnu budnost. Zamamnost idolatrije, kumirstva je u tome da se idol ne pokazuje nikada idolom, jer tko bi kleknuo pred idola? Istodobno mi se čini da mi suvremeni ljudi jako lagano etiketiramo nešto dobrim, a jako brzo također nešto što je možda dobro zlim. Mislim da je to je majstorstvo loše politike, mešetarenja, i majstorstvo licemjerne religije.

Razgovor novinara i književnika Predraga Lucića s teologom fra Ivanom Šarčevićem na tribini pod nazivom Ima li Bog naciju?. Tribina je održana u Rijeci krajem studenog 2014. Objavljujemo dio tog razgovora, a cijeli će biti objavljen (uz razgovore Drage Bojića, Viktora Ivančića, Regine Ammicht-Quinn, Terese Forcades i dr.) u knjizi koju uređuju Zoran Grozdanov i Nebojša Zelić, Vjera u dijalog: razgovor religijskog i sekularnog, u izdanju udruge CeKaDe i Ex librisa iz Rijeke.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close