U očima mnogih Izraelaca i njihovih pristaša širom svijeta － čak i onih koji bi mogli kritizirati neke od njegovih politika － Izrael je, na kraju krajeva, dobroćudna demokratska država, koja traži mir sa svojim susjedima i jamči jednakost svim svojim građanima. Oni koji kritiziraju Izrael pretpostavljaju da je, ako je išta pošlo po zlu u ovoj demokratiji, to bilo zbog rata 1967. godine. S ovog gledišta, rat je pokvario pošteno i marljivo društvo nudeći lahak novac na okupiranim teritorijama, dopuštajući mesijanskim grupama da uđu u izraelsku politiku, i iznad svega pretvarajući Izrael u okupatorski i ugnjetavački entitet na novim teritorijama.
Mit o tome da je demokratski Izrael upao u nevolje 1967. godine, ali da je i dalje ostao demokratija, šire čak i neki zapaženi palestinski i pro-palestinski učenjaci － ali on nema historijske temelje. Prije 1967. Izrael definitivno nije mogao biti prikazan kao demokratija. Kao što smo vidjeli u prethodnim poglavljima, država je podvrgla petinu građana vojnoj vladavini zasnovanoj na drakonskim britanskim obaveznim hitnim propisima, koji Palestincima uskraćuju osnovna ljudska ili građanska prava. Lokalni vojni guverneri apsolutno su vladali životima ovih građana: mogli su za njih osmisliti posebne zakone, uništiti im kuće i egzistenciju i poslati ih u zatvor kad god im se prohtije. Tek krajem 1950-ih pojavilo se snažno jevrejsko protivljenje tim zlostavljanjima, što je na kraju ublažilo pritisak na palestinske građane.
Za Palestince koji su živjeli u prijeratnom Izraelu i one koji su živjeli na Zapadnoj obali i Pojasu Gaze nakon 1967. godine, ovaj režim dopustio je čak i najnižim vojnicima u IDF-u (Izraelskim odbrambenim snagama) da upravljaju i uništavaju njihove živote. Bili su bespomoćni ako je takav vojnik, ili njegova jedinica ili zapovjednik, odlučio srušiti njihove domove ili ih držati satima na kontrolnom punktu ili ih zatvoriti bez suđenja. Nisu mogli ništa učiniti. U svakom trenutku od 1948. godine do danas postojala je neka grupa Palestinaca koja je prolazila takvo iskustvo. Prva grupa koja je patila na takav način bila je palestinska manjina unutar Izraela. Počelo je u prve dvije godine državnosti kad su gurnuti u geto, poput palestinske zajednice Haifa koja živi na planini Karmel, ili protjerani iz gradova koja su desetljećima naseljavali, poput Safada. U slučaju Isduda, cijelo stanovništvo je protjerano u Pojas Gaze. Na selu je situacija bila još gora. Razni pokreti kibbutza željeli su palestinska sela na plodnoj zemlji. To je uključivalo socijalističkog kibbutzima, Hashomer Ha-Zaira, koji je navodno bio posvećen dvojakoj solidarnosti. Dugo nakon što su se borbe 1948. smirile, stanovnici sela Gabsije, Ikrit, Birim, Kaidta, Zaytun i mnogi drugi bili su prevareni da napuste svoje domove na period od dvije sedmice, a vojska je tvrdila da joj njihova zemljišta trebaju za obuku, da bi po povratku saznali da su njihova sela uništena ili predata nekom drugom.
Ovo stanje vojnog terora ilustrira masakr Kafr Kasim iz oktobra 1956, kad je, uoči Sinajske operacije, izraelska vojska ubila četrdeset i devet palestinskih građana. Vlasti su tvrdile da su se kasno vraćali kući s rada u poljima, nakon što je selu uveden policijski sat. Međutim, to nije bio pravi razlog. Kasniji dokazi pokazuju da je Izrael ozbiljno razmišljao o protjerivanju Palestinaca iz cijelog područja zvanog Vadi Ara i trokuta u kojem se nalazilo selo. Ova dva područja － prva dolina koja povezuje Afulu na istoku i Haderu na mediteranskoj obali; drugo širenje istočnog zaleđa Jerusalema － pripojene su Izraelu pod uslovima sporazuma o primirju s Jordanom iz 1949. godine. Kao što smo vidjeli, Izrael je uvijek odobravao dodatni teritorij, ali porast palestinskog stanovništva nije. Stoga je u svakom trenutku, kad se država Izrael širila, tražila načine za ograničavanje palestinskog stanovništva u nedavno anektiranim područjima.
Operacija “Hafarfert” (krtica) bila je kodno ime niza prijedloga za protjerivanje Palestinaca kad je izbio novi rat s arapskim svijetom. Mnogi današnji učenjaci misle da je masakr 1956. godine bio samo proba kako bi se vidjelo mogu li se ljudi u tom području zastrašiti da odu. Počinioci masakra izvedeni su pred sud zahvaljujući marljivosti i upornosti dvojice članova Knesseta: Tawfiqa Tubija iz Komunističke partije i Latifa Dorija iz lijeve cionističke stranke Mapam. Međutim, zapovjednici odgovorni za to područje i sama jedinica koja je počinila zločin pušteni su uz vrlo slabe kazne, dobivajući tek male novčane kazne. To je bio dodatni dokaz da je vojsci bilo dozvoljeno da se izvuče s ubistvima na okupiranim teritorijama.
Sistematična okrutnost ne pokazuje svoje lice samo u velikim događajima poput masakra. Najgora zlodjela mogu se naći i u svakodnevnom, običnom prisustvu režima. Palestinci u Izraelu još uvijek ne govore puno o tom periodu prije 1967. godine, a tadašnji dokumenti ne otkrivaju potpunu sliku. Iznenađujuće, upravo u poeziji nalazimo naznake kako je izgledalo živjeti pod vojnom vlašću. Natan Alterman bio je jedan od najpoznatijih i najvažnijih pjesnika svoje generacije. Imao je sedmičnu kolumnu pod nazivom “Sedma kolumna”, u kojoj je komentirao događaje o kojima je čitao ili čuo. Ponekad bi izostavio detalje o datumu ili čak lokaciji događaja, ali čitaocu bi pružio tek toliko informacija da shvati na šta misli. Svoje napade često je izražavao u poetskom obliku:
Vijest se kratko pojavila, dan-dva i nestala.
I čini se da nikoga nije briga, i čini se da niko ne zna.
U dalekom selu Um al-Fahem,
Djeca － da kažem građani države － igrala su se u blatu
I jedan od njih djelovao je sumnjivo jednom od naših hrabrih vojnika, koji mu je viknuo: Stoj!
Naredba je naredba
Naredba je naredba, ali blesavi dječak nije stao,
Potrčao je
Zbog čega je naš hrabri vojnik pucao, nije ni čudo
Pogodio i ubio dječaka.
I niko o tome nije pričao.
Jednom prilikom napisao je pjesmu o dvojici palestinskih građana koji su strijeljani u Vadi Ara. Drugom prilikom, ispričao je priču o vrlo bolesnoj Palestinki koja je protjerana s dvoje djece, uzrasta tri i šest godina, bez objašnjenja je poslata preko rijeke Jordan. Kad se pokušala vratiti, ona i njena djeca su uhapšeni i bačeni u zatvor u Nazaretu. Alterman se nadao da će njegova pjesma o majci pokrenuti srca i umove ili će barem izazvati neki službeni odgovor. Međutim, napisao je nedjelju dana kasnije:
Ipak, pisac je pogrešno pretpostavio
Da će priča biti negirana ili objašnjena
Ali ništa, ni riječi.
Postoje drugi dokazi da Izrael nije bio demokratija prije 1967. godine. Država je vodila politiku “pucaj da ubiješ”, prema izbjeglicama koje su pokušavale vratiti svoju zemlju, usjeve i stoku, i organizirala kolonijalni rat za svrgavanje Nasserovog režima u Egiptu. Njegove sigurnosne snage, također, bile su sretne da ubijaju, ubivši više od pedeset palestinskih građana u periodu 1948-1967.
Lakmus test svake demokratije je nivo tolerancije koju je spreman ukazati prema manjinama koje u njoj žive. U tom pogledu, Izrael je daleko od toga da bude prava demokratija. Na primjer, nakon novih teritorijalnih dobitaka usvojeno je nekoliko zakona koji većini osiguravaju superiorni položaj: zakoni koji uređuju državljanstvo, zakoni koji se tiču vlasništva nad zemljom i najvažnije od svega, zakon o povratku. Potonji daje automatsko državljanstvo svakom Jevreju na svijetu, ma gdje se rodio. Ovaj zakon posebno je flagrantno nedemokratski, jer ga je pratilo potpuno odbijanje palestinskog prava na povratak － međunarodno priznato Rezolucijom Generalne skupštine UN-a 194 iz 1948. Ovo odbijanje brani palestinskim građanima Izraela da se spoje s njihovom užom porodicom ili s onima koji su protjerani 1948. Uskraćivanje prava na povratak u domovinu i istovremeno nuđenje ovog prava drugima koji nemaju veze sa zemljom, model je nedemokratske prakse.
Ovome je dodano dalje slojevito uskraćivanje prava palestinskog naroda. Gotovo svaka diskriminacija palestinskih građana Izraela opravdana je činjenicom da oni ne služe vojsku. Povezanost između demokratskih prava i vojnih dužnosti bolje će se razumjeti ako se preispitaju godine u kojima su izraelski kreatori politike pokušavali da se odluče kako se odnositi prema petini stanovništva. Njihova je pretpostavka bila da palestinski građani ionako ne žele da se pridruže vojsci, a pretpostavljeno odbijanje, pak, opravdavalo je diskriminatornu politiku prema njima. Ovo je testirano 1954. godine kad je izraelsko ministarstvo odbrane odlučilo pozvati one palestinske građane koji ispunjavaju uslove za regrutaciju da služe vojsku. Tajna služba uvjeravala je vladu da će poziv biti široko odbijen. Na njihovo veliko iznenađenje, svi pozvani došli su u regrutni ured, uz blagoslov Komunističke partije, najveće i najvažnije političke snage u zajednici u to vrijeme. Tajna služba je kasnije objasnila da je glavni razlog bio dosadan život tinejdžera na selu i njihova želja za nekom akcijom i avanturom.
Bez obzira na ovu epizodu, Ministarstvo odbrane nastavilo je sa širenjem narativa koji su palestinsku zajednicu prikazivali kao nespremnu da služi vojsku. Očekivano, Palestinci su se, doista, okrenuli protiv izraelske vojske, koja je postala njihov vječni tlačitelj, ali vladina eksploatacija ovoga kao izgovora za diskriminaciju baca ogromnu sumnju na pretvaranje države da je demokratija. Ako ste palestinski građanin i niste služili vojsku, vaša prava na državnu pomoć kao radniku, studentu, roditelju ili jednom supružniku, strogo su ograničena. To posebno utječe na stanovanje, kao i na zapošljavanje － gdje se smatra da je 70 posto izraelske industrije osjetljivo na sigurnost i stoga zatvoreno za te građane, kao mjesta za pronalazak posla.
Osnovna pretpostavka ministarstva odbrane nije bila samo da Palestinci ne žele služiti, već da su potencijalni unutrašnji neprijatelj kojem se ne može vjerovati. Problem s ovim argumentom je taj što se u svim velikim ratovima između Izraela i arapskog svijeta palestinska manjina nije ponašala onako kako se očekivalo. Nisu formirali petu kolonu niti se usprotivili režimu. To im, međutim, nije pomoglo: do danas se na njih gleda kao na “demografski” problem koji se mora riješiti. Jedina je utjeha da i danas većina izraelskih političara ne vjeruje da je način rješavanja “problema” premještanje ili protjerivanje Palestinaca (barem ne u vrijeme mira).
Tvrdnja da su demokratija, također je upitna kad se ispita budžetska politika koja se odnosi na zemljišno pitanje. Od 1948. godine, palestinska lokalna vijeća i općine dobivaju daleko manje sredstava od svojih jevrejskih kolega. Nedostatak zemlje, zajedno s nedostatkom mogućnosti zaposlenja, stvara abnormalnu socio-ekonomsku stvarnost. Na primjer, najbogatija palestinska zajednica, selo Meilja u gornjoj Galileji, još uvijek je u gorem stanju od najsiromašnijeg jevrejskog grada Negev, koji je u razvoju. 2011. godine, Jerusalem Post, izvijestio je da je “prosječni jevrejski prihod bio od 40 posto do 60 posto veći od prosječnog arapskog dohotka između 1997. i 2009.”
Danas je više od 90 posto zemlje u vlasništvu Jevrejskog nacionalnog fonda (JNF). Vlasnicima zemljišta nije dozvoljeno da učestvuju u transakcijama s nejevrejskim građanima, a javno zemljište je prioritet za korištenje nacionalnih projekata, što znači da se grade nova jevrejska naselja, dok novih palestinskih naselja gotovo i nema. Dakle, najveći palestinski grad Nazaret, unatoč utrostručenju stanovništva od 1948. godine, nije proširio ni jedan kvadratni kilometar, dok se razvojni grad izgrađen iznad njega, Gornji Nazaret, površinom utrostručio, na zemljištu koje je oteto od palestinskih zemljoposjednika.
(…)
Još gore je bilo isključenje palestinskih građana iz ovih naselja. Ovo otvoreno kršenje prava građanina da živi gdje god želi, nastavlja se i danas, a svi napori nevladinih organizacija za ljudska prava u Izraelu da ospore ovaj apartheid dosad su završili potpunim neuspjehom. Vrhovni sud u Izraelu uspio je dovesti u pitanje legalnost ove politike samo u nekoliko pojedinačnih slučajeva, ali ne i generalno. Zamislite da je u Velikoj Britaniji ili Sjedinjenim Državama jevrejskim građanima ili katolicima, po tom pitanju, zabranjen život u određenim selima, četvrtima ili možda čitavim gradovima? Kako se takva situacija može pomiriti s pojmom demokratije?
(…)
Rušenje kuća nije nova pojava u Palestini. Kao i kod mnogih barbarskih metoda kolektivnog kažnjavanja koje je Izrael koristio od 1948. godine, prvo ga je osmislila i primijenila britanska mandatska vlada za vrijeme Velike arapske pobune 1936-1939. Ovo je bio prvi palestinski ustanak protiv procionističke politike britanskog mandata, a britanskoj vojsci trebale su tri godine da ga uguši. U tom procesu srušili su oko 2.000 kuća tokom različitih kolektivnih kazni izrečenih lokalnom stanovništvu. Izrael je rušio kuće gotovo od prvog dana vojne okupacije Zapadne obale i Pojasa Gaze. Vojska je svake godine minirala stotine domova kao odgovor na različite radnje pojedinih članova porodice. Od manjih kršenja vojne vlasti do učešća u nasilnim aktima protiv okupacije, Izraelci su brzo slali svoje buldožere da unište, ne samo fizički zgradu, već uopće daljnju želju za životom i egzistencijom. U širem području Jerusalema (kao i unutar Izraela) rušenje je, također, bila kazna za neovlašteno proširenje postojeće kuće ili neplaćanje računa.
Drugi oblik kolektivne kazne koji se nedavno vratio na izraelski repertoar je blokiranje kuća. Zamislite da su sva vrata i prozori u vašoj kući blokirani cementom, žbukom i kamenjem, tako da ne možete ponovno ući ili uzeti sve što niste uspjeli iznijeti na vrijeme. Trudio sam se u svojim historijskim knjigama da pronađem drugi primjer, ali nisam našao dokaze da se takva bezosjećajna mjera primjenjivala negdje drugdje.
Konačno, pod “prosvijetljenom okupacijom”, naseljenicima je dozvoljeno da formiraju odmetničke bande kako bi uznemiravali narod i uništavali njihovu imovinu. Ove su bande godinama mijenjale pristup. Tokom 1980-ih koristili su stvarni teror － od ranjavanja palestinskih vođa (jedan od njih je izgubio noge u jednom takvom napadu), do razmišljanja o miniranju džamija na Harem al-Šarifu u Jerusalemu. U ovom stoljeću, sudjelovali su u svakodnevnom uznemiravanju Palestinaca: sječom drveća, uništavanjem njihovih prinosa i pucajući nasumično na njihove domove i vozila. Od 2000. godine zabilježeno je najmanje 100 takvih napada mjesečno u nekim područjima poput Hebrona, gdje je 500 doseljenika, uz tihu saradnju izraelske vojske, maltretiralo mještane koji žive u blizini na još brutalniji način.
(…)
Odlomak iz knjige: Ilan Pappe, Deset mitova o Izraelu, str. 145-165.
Dialogos.ba
