-TopSLIDEKolumne

Ruski svet

Pariz, foto: Neda Radulović-Viswanatha

VLADIMIR GLIGOROV

Where black is the color, where none is the number1

Pročitao sam Putinov, recimo, esej o Rusiji i Ukrajini. Koliko mogu da razumem u njemu su sadržana sva autorova politička gledišta. Nije lako zaključiti bilo šta drugo nego da Putin vidi svoj politički cilj u obnovi ruskog sveta, ne toliko u kulturi, već po teritoriji. Odnos između kulture i teritorije je zanimljiv sam po sebi, ali o tome kasnije. Najpre o pitanju koje Putin izvodi iz svog eseja o ruskoj istoriji i o neprijateljskom okruženju. Njega u skorašnjoj konferenciji za štampu on postavlja naizgled retorički:

Šta bi Amerika učinila da su ruske rakete na granici sa Kanadom ili Meksikom? A američke bi mogle biti raspoređene u Ukrajini. Šta dakle da radi Rusija?

Kako obično biva, to nije retoričko pitanje jer je samo zamena za pravo pitanje: Šta bi Kanada i Meksiko radili da Amerika posegne za njihovom teritorijom? Obratiti se Savetu bezbednosti ne bi imalo smisla, dakle gde bi tražili pomoć i saveznike? Ili bi naprosto predali zahtevanu zemlju?

Pitanje, Putinovo pitanje, je dakle: Šta da radi Ukrajina? Jer, čitav esej dokazuje da njena teritorija pripada Rusiji. Ako ne cela, jedna je od sugestija u eseju, onda poveliko parče. Šta je ko uneo u Sovjetski savez, to može i da iznese, a ne ono što je u tom Savezu stekao, pa makar to bio i Lenjinov dar (Staljina Putin ne kritikuje). Iako u eseju ima i drugih sugestija, sve vode obnovi teritorije ruskog sveta.

Šta, dakle, da radi Ukrajina? Putin, koliko mogu da vidim, nudi tri moguća izbora. Jedan jeste da se vrati Rusiji. Zapravo je reč o izboru koji se nudi svima koji su deo istorijskog ruskog sveta. Politički bi taj svet mogao da bude organizovan kao federacija ili kao politička unija, pa i kao unija suverenih država. Ukoliko bi staranje o bezbednosti bilo povereno Rusiji i ako bi postojala značajna ekonomska međuzavisnost. Za ovo poslednje valja podsetiti da je sadašnja kriza u odnosima sa Ukrajinom počela zbog namere Ukrajine da sklopi trgovački sporazum sa Evropskom unijom, čemu se Putin usprotivio.

Drugi ishod bi bio da se Ukrajina ograniči na teritoriju koja bi mogla da se istorijski rekonstruiše kao njena. Nije sasvim jasno gde bi bile granice, ali svakako u takvoj Ukrajini se ne bi našli ni Kijev niti obala Crnog mora. Iz Putinovog istorijskog pregleda nije uopšte jasno da postoji ukrajinski svet pa posledično ni ukrajinska teritorija. Pa je reč zapravo o neostvarivom izboru.

Konačno, treći ishod, više nego izbor, jeste da se narod obodri da se ugleda na Krim i još više na Donbas i da se Ukrajina i Rusija ujedine u Rusiju. Ovo je, koliko mogu da vidim, ishod, nazovimo ga generalizovani Donbas, kojem se Putin nadao posle aneksije Krima i preuzimanja kontrole nad Donbasom, ali se on nije realizovao. I postoji bojazan da i neće ako se Ukrajina osloni na zapadne saveznike. Usled čega i ova urgentnost da se neizvesnost razreši. Jer Putin svakako ne bi hteo da u istoriji bude zabeležen kao ruski vođa u čije vreme je za ruski svet izgubljena Ukrajina.

Zanimljivo je, mada više iz dijalektičkih razloga, da se Putin nada, doduše potpomognutom, samoopredeljenju Ukrajinaca, a zapravo Rusa, mada se njegova kritika Lenjina i sovjetskog ustava upravo zasniva na tvrdnji da je prihvatanje prava na samoopredeljenje do otcepljenja dovelo do raspada Sovjetskog saveza i samog ruskog sveta. Očigledno je pravo na prisajedinjenje nešto drugo od prava na osamostaljenja, mada jedno bez drugog ne ide. Opet, ako je istorija putokaz, ukoliko bi se uspostavile odgovarajuće međunarodne okolnosti, ukrajinski bi se narod priklonio ili vratio ruskom svetu i konačno ruskoj državi. Jer, bez obzira na pozivanje na narod, Putinov ceo esej je zapravo o tome kako su o Ukrajini uvek odlučivale spoljne sile, uključujući tu i Rusiju.

Pa je cilj Putinove međunarodne politike da se stvore međunarodne okolnosti da se Ukrajina vrati Rusiji ili prisajedini sa njom. A to znači da Ukrajina ne sme da bude ekonomski povezana sa Evropskom unijom i vojno sa Sjedinjenim Državama i da od njih zavisi. Ukoliko bi se to obezbedilo, veruje se, ukrajinski narod bi se, uz rusku pomoć, oslobodio sadašnje vlasti i izabrao bi savez sa Rusijom, kao u Donbasu. I zapravo bi se vratio ruskom svetu.

Stvar sa zavisnošću je nešto složenija nego što ponekad izgleda na prvi pogled. Uzmimo gasovod Severni tok. Nemačka i Rusija su u odnosu međuzavisnosti kao kupac i snabdevač gasa, a sa novim gasovodom se međuzavisnost povećava. Da li će se zavisnost nemačkih potrošača povećati više od zavisnosti ruskog budžeta nije lako reći.

U svakom slučaju će se ruska finansijska zavisnost od Nemačke povećati kada potekne gas. Dok će Ukrajina zavisiti manje od Rusije kada presuši njen gasovod i zavisiće više od drugih snabdevača, među kojima bi mogla da se nađe i Nemačka. Putin često naglašava da su zapadne sankcije zapravo pomogle Rusiji da razvije sopstvenu proizvodnju, do čega teško da je došlo, ali računa sa drukčijim ishodom u Ukrajini, gde ne bi bilo drugog izbora nego da se nađe zamena za ruski gas.

Isto se može reći i za druge vrste pritisaka uključujući i vojne. Poređenje koje je poučno, mada nije neposredno primenjivo, je sa Hrvatskom i njenim zamrznutim sukobima. I mada nije verovatno da će ukrajinska vojska poći hrvatskim putem i pokušati da silom povrati Donbas i Krim, ne bi svakako trebalo očekivati da će se zemlja odreći bilo kojeg dela svoje teritorije osim ukoliko bi bila poražena u ratu. A to stavlja ruske vlasti pred izbor da li i u kom času da pokrenu vojsku sa ciljem okupacije Ukrajine. Čime se zapravo povećava politička zavisnost ruske vlasti i samog Putina od Ukrajine, to jest od rešenja ukrajinskog pitanja . I čini se da se ceni da vreme polako ističe.

Da li je ovo pravi čas da se preti sukobima koji bi mogli da dovedu do ne malog broja žrtava? To otvara pitanje vrednosti ljudskog života. U pandemiji se možda može lakše oceniti ta vrednost.

U Rusiji je od počeka epidemije do kraja novembra povećan broj umrlih, u odnosu na prosek iz 2015-2019, za više od milion (1.020.350 po zvaničnoj statistici na koju se oslanja The Economist). U Ukrajini pak 137.990 do kraja oktobra (isti izvor). Poređenja radi, u Srbiji je do kraja novembra povećan broj umrlih za 48.710 (isti izvor, a na osnovu zvanične statistike). U odnosu na stanovništvo je u Rusiji bar duplo više umrlih u vreme epidemije nego u Ukrajini, a u Srbiji se umire kao u Rusiji. Ukoliko bi isto koštalo da se sačuva život u uslovima epidemije u Rusiji kao i u Ukrajini, to bi značilo da je ukrajinski život dva puta vredniji od ruskog (i od srpskog).

Pošto se često govori da su zapadna društva hedonistička, a pravoslavna poput Rusije ili Srbije nisu, ima smisla ukazati na to da je, primera radi, u Francuskoj povećani broj umrlih u epidemiji do početka decembra 91.150 i manji je od broja umrlih čija se smrt pripisuje virusnoj infekciji. Što govori dve stvari: da se ne prikriva broj umrlih od zaraze virusom i da je on značajno manji nego u Rusiji ili Srbiji. U ovim dvema zemljama je otprilike 4 puta veći broj onih koji su umrli u epidemiji (dakle preko očekivanog broja umrlih da nije bilo epidemije) nego što se pripisuje samoj virusnoj zarazi; dok je broj umrlih u epidemiji, ako se uzme u obzir broj stanovnika, otprilike pet puta veći u, na primer Rusiji ili Srbiji, nego u Francuskoj. Čak i u navodno više nego hedonističkoj Americi je povećani broj umrlih otprilike kao u Rusiji, ali je razlika u broju stanovnika oko 2,5 puta.

Pa ili su ove dve pravoslavne zemlje nepopravljivo i nedostižno hedonističke, dvostruko više nego Ukrajina, ili hedonizam zapravo utiče povoljno i na dužinu života i na njegov kvalitet.

Može se naravno misliti da je za spremnost da se ratuje dobro da život ne vredi mnogo. Zanimljivo je bilo čitati srpske oduševljene komentare na povratak Talibana. U nekima gotovo da se pozdravljala smrt onih koji su bežali da spasu glavu, među njima i dosta dece, ali koji su nazivani izdajicama (samoporicateljima ili autošovinistima). I to u zemlji izbeglica.

Dakle ako verujete da će oni koji više vrednuju život biti spremni da se predaju, a da njihovi prijatelji neće biti spremni da se odreknu ruskog gasa kako bi im pomogli, onda vlast koja gleda kako pandemija odnosi milion života (do sada) svakako može da veruje da je upravo sada čas za velike istorijske pobede, za ostvarenje velikog cilja, kolikogod se života pritom izgubilo ili oduzelo. Da li je tako videćemo.

Koji je to veliki cilj? Zanimljivo da se održanje kulture, održanje svog kulturnog sveta, vezuje za vladanje teritorijom. Koja je antropologija takvih uverenja?

Jedna jeste vanvremenska ili neistorijska. Fizička kultura je važna, antropološki posmatrano, posebno u zajednicama koje ne migriraju, jer se oko nje organizuje moralni i društveni život. Ukoliko su predmet zanimanja upravo postojane karakteristike društvenog života onda je veoma korisno pretpostaviti da neka zajednica živi na istoj teritoriji i da ne trpi nikakve kulturne promene ili uticaje. Naravno ako se ovaj pristup primeni na istorijska društva i posebno narode ili države, onda se može doći do shvatanja da, recimo kako je pisao (nisam siguran da je i verovao) Dostojevski, nema ruskog sveta dok se ne povrati vlast nad Konstantinopoljem. Ili, u srpskoj verziji, da srpskog identiteta ne može biti ako srpska država ne vlada Kosovom.

Drugo je shvatanje o prožimanju kultura i o njihovoj difuziji. U ruskoj misli je naravno prožimanje ruske i evropske kulture verovatno najvažnija tema. Ovo se ne vidi u Putinovom eseju. Mada se naravno ne može ne zapaziti da se ruski svet širio, a i smanjivao, kroz istoriju, Evropa i zapad kod Putina predstavlja samo pretnju, dok je svakako preovlađujuće uverenje u Rusiji bilo da odatle dolazi modernizacija ruskog sveta. Bilo kako bilo, Putinovo viđenje odnosa ruske kulture i teritorijalne vlasti više podseća na kasnog Staljina nego na prosvećeniju rusku misao i politiku. Slično se može reći i za Srbiju, ali to je druga tema.

Putinov esej je zanimljiv jer sadrži njegova politička uverenja. Nezavisno od toga, i ne neočekivano, reč je o racionalizaciji, opravdanju političkih ciljeva, a kako je Makijaveli zapazio, ili ga ja tako razumem – nikada nema nestašice opravdanja.

Peščanik.net

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close