Ibn Tajmija ili Ibn Tejmije (arap. ابن تيمية; Haran, 22. 1.1263. – Damask, 20. 9.1328.), islamski učenjak, filozof, teolog i logičar iz hanbelijskog mezheba. Živio je u problematično doba mongolskih osvajanja i poznat je po fatvama koje odobravaju otpor, kao i po traženju vraćanja ranijoj interpretaciji Kurana i sune. Iako iza Ibn Tajmije nije ostala posebna škola, njegove ideje 600 godina kasnije postale su podlogom za razvoj fundamentalističkih pokreta poput salafizma.
Ibn Taymiyye – »Tolerancija, strogost i jedinstvo zajednice«
Vezati se prijateljski sa muslimanima, ili suprotno tome, uznemiravati, ekskomunicirati i sporiti se sa nekima od njih; dijeliti ih po osnovu raznih pripadnosti, vjerskih, doktrinarnih, nacionalnih itd., bilo da su one dopustive ili neutemeljene na osnovu izvornih spisa, dok istovremeno zapostavljamo zapovijedanje onoga što je ispravno i zabranjivanje onoga štetnog, što je osnovni smisao Ummeta – sve ovo, kao i ranije, čine i obični ljudi i oni koji zapovijedaju (ulu l-amr) u islamu.
Vračajući stvari na njihovo pravo mjesto, šejhul-islam se prisjeća potrebe, značenja i biti tolerancije, prijateljstva i bratstva među svim muslimanima i on nas snažno potiče na praktičnu implementaciju šerijatskih odredbi, koje podrobno razrađuje.
Da li nam stoga tekst (1) čiji prijevod donosimo ovdje u većoj mjeri donosi politička razmišljanja, a ne vjerska? Doista nije tako, jer „Božije štićeništvo“ (walaya, „svetost“) ostaje bit Ibn Taymiyyine teme. Međutim, istina je da se ostvarivanje ovog štićeništva temelji na ljudskom prijateljstvu i da donosi isto sa sobom, između ostalog, dakle, da se temelji na aktivnom sudjelovanju u izgrađivanju jedinstva zajednice kroz aktivizam koji je otvoren za pluralizam u onoj mjeri u kojoj je postojan kada je riječ o vlastitim principima.
Ummet i relativnost pripadnosti
[Poželjno je ne] dovoditi do podjele u zajednici, ne treba suditi bilo kome zbog onoga što ni Bog, a ni Poslanik ﷺ nisu naredili. Na primjer, nekome reći: „Ti si shakili“ ili „ti si qarafandi“. (2) To su doista neutemeljeni pojmovi za koje Allah nije poslao nikakav dokaz. (3) Ni shakili, niti qarafandi se ne spominju u Božijoj Knjizi, ne spominju se ni u Poslanikovom ﷺ Sunnetu, niti u bilo kakvom izvještaju koji smo naslijedili od prjeđašnjih imama (salafa). Ako muslimana o ovome upitaju on mora reći: „Nisam ni shakili niti qarafandi, ja sam musliman, slijedim Božiju Knjigu i Sunnet Njegovog Poslanika ﷺ.“Prenosi se da je Muavija b. Abu Sufyan b. Harb, (4) postavio Abdullahu b. Abbasu, neka je Bog zadovoljan obojicom, sljedeće pitanje: „Pripadaš li vjeri (milla) Alijinoj ili vjeri Osmanovoj?“ A on mu je odvratio: „Ne pripadam ni Alijinoj ni Osmanovoj vjeri. Pripadam vjeri Božijeg Poslanika ﷺ.“ Tako su i govorili svi dobri prethodnici: „Sve ove žudnje [će se naći] u vatri!“ Jedan od njih je govorio: „Ne moram [znati] koja od ova dva dobra su bolja; da me Allah poveo islamu ili da me odvratio od ovih žudnji.“ A u Kur’anu nam je Allah, neka je slavljen, nadjenuo imena: „muslimani“, „vjernici“, „Božiji robovi“. Nemojmo se odvraćati od imena koje nam je Allah dao i mijenjati ih za imena koja su izmislili neki ljudi, koja su oni i očevi njihovi nadjenuli bez da je Allah za njih poslao ikakav dokaz.
Nadalje, niko ne smije prigovarati zbog imena koja je dozvoljeno nositi, imenima kakva sa primjerice mogu povezivati sa imamima, kao „hanefija“, „malikija“, „šafija“, „hanbelija“ (5) ili kada je riječ o šejhu, nazivima poput „kadirija“, (6) „adavija“ (7) i sličnim koja se mogu povezati sa plemenima, kao „Kajsi“ ili „Jemen“, (8) ili regionalnih oznaka kao što su „Sirijac“, „Iračanin“ i „Egipćanin“. Neće biti nikakvog prijateljstva na osnovu ovih imena niti bilo kakvog neprijateljstva zbog njih. Suprotno ovome, najplemenitije biće pred Bogom je ono među njima, dakle, u bilo kojoj skupini, koje je u najvećoj mjeri bogobojazno. (9)
Odlomak iz djela: Yahya Michot, Ibn Taymiyye protiv ekstremizma
Bilješke:
1) MF, iii. 415-25 (=MRK, i. 303, I. 18-313, I. 4. Kao i prvi tekst čiji je prijevod donesen iznad, str. 2-10, tako je i ovaj tekst izvadak iz „Velike preporuke“ (al-Wasiyyat al-kubra).
2) Nisam bio u stanju pronaći značenje ove dvije riječi. Doista, i vokalizacija je nesigurna. Qarafandi je možda pogrešno napisana riječ qalandari, qalandar. Možda je to i greška pri pisanju kharfush, kharfish u množini; riječ koja vjerovatno potiče od tursko-perzijskog qara-push, odjeven u crno, misleći tu na ološ u velikim memlučkim gradovima. Vidi C. Tortel, Ascete, 36-8. Bez obzira da li se ovdje misli na ovo ili onu manje poznatu tendenciju, Ibn Taymiyyin argument ostaje jasan.
3) Vidi: Q. al-Najm, 53:23: „To su samo imena koja ste im vi i preci vaši nadjenuli, Allah o njima nikakav dokaz nije poslao (sultan).“ Također vidi Q. al-A’raf 7:71.
4) Prvi omejadski halifa (umro 60/680.); vidi H. Lammens, El’, art. Mu’awiya.
5) Sljedbenici četiri mezheba sunijskog islama, koji se povezuju sa ovim ličnostima: Ebu Hanifa (rođen u Kufi 80/699., umro u Bagdadu 150/767.); Malik b. Anas (rođen u Medini između 90/708. i 97/716., umro 179/796.); Muhammad b. Idris al-Šafi (Gaza, 150/767., umro u Kairu, 205/820.); Ahmad b. Hanbal (Bagdad, 164/780.-241/855.).
6) Sljedbenici šejha Abd al-Kadir al Jilani (ili al-Jili; umro 561/1166.). Henbalijski teolog i osnivač kadirijskog tarikata. Vidi W. Braune, El, art. „Abd al-Qadir al-Djilani“. Ibn Taymiyya je napisao komentar o Abd al-Kadirovom Futuh al-ghaybu i izgleda da je i sam bio dio kadirijskog bratstva. Mnogo je poštovao šejha; vidi Th. Michek, Sharh; G. Makdisi, Saft.
7) Sljedbenici sufijskog šejha Abi b. Musafir al-Umawi l-Hakkari (umro oko 557/1162.), kojima Ibn Taymiyya upućuje ovaj tekst; vidi A.S. Tritton, El, art. „Adi b. Musafir“; B. Acikyildiz, Yezidis, 82-86. Ibn Taymiyya ga je veoma cijenio. „Šejh Adi, neka Bog posveti njegovo dušu, bio je jedan od najistaknutijih između vrlih Božijih sluga i najvećih šejha koji su slijedili [Poslanikov put]. Imao je čista [duhovna] stanja i cijenjene vrline koje su dobro znane ljudima koji se razumiju u takve [stvari]. U zajednici (ummetu) uživa veliki ugled i sjećaju ga se kao iskrenog čovjeka. U vlastitoj vjeri nije odstupao od vjere starijih šejha čiji je put slijedio, naime, onih vrlih imama. Abu l-Faraj, Abd al-Wahid b. Muhammed b. Ali l-Ansari iz Širaza, tadašnjeg Damaska i šejhul-islamal-Hakkarija i sličnim (Ibn Taymiyya, MF, iii. 377).
Jezidije smatraju šejha Adi b. Musafira glavnim reformatorom svoje vjere i tvrde da je božanskog porijekla. Njegov grob se nalazi u Lalishu (Kurdistan) na njihovom najsvetijem mjestu; vidi PG. Kreyenbroek, El, Art. „Yazidi“; B. Acikyildiz, Yezidis; J.S. Guest, Yezidis, 15-27; ispod, str. 29. Ibn Taymiyya je svjestan preobrazbe učenja šejha Adi b. Musafira do koje je stalo dolaziti od njegovog trećeg nasljednika, Hasana b. Adi b. Abi l-Barakat b. Sakhr b. Musafira. On kritizira ovakav razvoj, naročito u svezi sa tadašnjim značajem halife Yazida b. Muawiya protiv šiijskih tvrdnji da je on kriv za smrt al-Husayna u Karbali (61/680.): „Skupine ljudi vjeruju da je [Yazid] bio pravedan imam, da je bio dobro opredijeljen i da je valjano vodio, da je bio među ashabima ili među najvećim od ashabima i da je bio dio štićenika (wali) Božijih, neka je slavljen. Neki od njih čak vjeruju da je bio poslanik i govore: ‘Ko god bude oklijevao kada je u pitanju Yazid, Bog će ga držati iznad gehenske vate.’ O šejhu Hasab b. Adiju govore da je bio takav i takav štićenik [Božiji], i oni koji o njemu oklijevaju će biti držani iznad vatre, naime, zbog onoga što govore o Yazidu. Za vrijeme šejha Hasana [ljudi] su dodavali isprazne [stvari] na ovo, u stihovima i prozi, dakle, suprotno onim stavovima koje je imao šejh Adi – najstariji*, neka Bog blagoslovi njegovu dušu. Njegov put (tariqa), je doista bio ispravan i nije u sebi imao nijednu od tih novotarija. Pretrpjeli su napade rafidija prema kojima su bili neprijateljski raspoloženi i koji su ubili šejha Hasana**. Tako je došlo do razdora (fitan) koji nije drag Bogu niti Njegovom Poslaniku ﷺ.“ (Ibn Taymiyya, MF, iii. 410.) *Adi b. Musafir, ne njegov drugi nasljednik, Adi b. Abi l-Barakat (umro 618/1221.). **Vladar Mosula, Badr al-Din Lulu (vladao od 607/1211. do 657/1259.), bio je sin šije. Porazio je Jezidije i dao je pogubiti šejha Hasana b. Adija 651/1254. godine; vidi B. Acikyildiz, Yezidis, 41-42.
8) Dvije glavne skupine arapskih plemena čije je, često krvavo neprijateljstvo, obilježilo dobar dio arapske historije: Kajs Ajlani ili Arapi sjevera i Jemeni ili Kalbisi, Arapi juga. Vidi W. Montgomery Watt, El, art. „Kays ‘Aylan“
9) Vidi Q. al-Hujurat, 49:13: „Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji.“
Dialogos
