Prof. dr. Šaćir Filandra: Bošnjacima se ne sviđa kad im se kaže da politička sudbina zavisi od njih, ali to je istina

Prof. dr. Šaćir Filandra rođen je 1961. godine u Stocu. Od 2008. godine redovni je profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Svojim knjigama “Bošnjačka politika u 20. stoljeću”, “Bošnjaci nakon socijalizma”, “Bošnjaci i moderna” te brojnim radovima dao je nemjerljiv doprinos izučavanju bošnjačke historije i bošnjačkog identiteta.

“Bošnjacima se ne sviđa kad im se kaže da politička sudbina zavisi od njih, ali to je istina. Kad je u pitanju sudbina našeg naroda i države, ja sam potpuni optimist. Naša pozicija u tom smislu mnogo je bolja nego što to možemo objektivizirati. Mislim da imamo sasvim dovoljno intelektualnih, ekonomskih i prirodno-materijalnih resursa da izgradimo jedno prosperitetno društvo s ljudima koji nisu Bošnjaci. Problem koji Bošnjaci dijele s drugima jeste da nije bilo nikakvog pozitivnog diskontinuiteta između jednog ratno-političkog stranačkog establishmenta i današnjeg vremena, tako da smo stalno jednom nogom u tom blatu ratne prošlosti. Mi imamo sasvim dovoljno sposobnih novih ljudi, ali je problem što su politička vođstva naših stranaka uzurpirala te pozicije. Politika se pretvorila u moć i slast i oni ne dozvoljavaju dolazak novih ljudi. Ali, povijest nas uči da nije moguće spriječiti dolazak sposobnih kadrova, samo treba biti strpljiv. Dolazak vrijednih ljudi s jasnim vizijama neće se moći spriječiti bez obzira na to koliko se to trenutne stranačke strukture trudile.” Ovako prof. dr. Šaćir Filandra, dekan na Fakultetu političkin nauka Univerziteta u Sarajevu, objašnjava trenutnu političku situaciju u Bosni i Hercegovini.

Želio bih ovaj intervju početi razgovorom o Vašoj posljednjoj knjizi “Bošnjaci nakon socijalizma. O bošnjačkom identitetu u postjugoslovenskom dobu”. U ovom trenutku ta je knjiga za Bosnu i Hercegovinu, za Bošnjake posebno, izuzetno važna, a opet se čini da je u javnosti, prvenstveno onoj bošnjačkoj, ostala nedovoljno primijećena. Može li tome biti razlog uporno odbijanje Bošnjaka da o sebi promišljaju samokritički?

Pazite, knjiga je nastala kao rezultat jednog ozbiljnog dugogodišnjeg istraživanja. Pisana je po svim uzusima znanstvene metodologije i kritičke autorefleksije koja je imanentna znanosti i mišljenju. Stoga je ova knjiga isuviše ozbiljna za trenutni duh i opću kulturnu javnost koja je krajnje površna i populistički orijentirana. Očito je da osim uskih intelektualnih krugova, koji su, zapravo, akademski, Bošnjaci nisu spremni na jednu samorefleksiju, na jedan kritički pristup sebi. Nažalost, Bošnjaci su od pojedinaca, pojedinih grupacija i politika u političko-identitetskom smislu usmjereni na optuživanje drugih za sve što je loše kod njih samih. Knjigom sam veoma zadovoljan i nisam bio zainteresiran da ju promoviram u široj javnosti. To je naučna knjiga, pisana na način prihvatljiv i onima koji se ne bave naukom te takva ima svoju publiku.

U čemu vidite uzroke nepostojanja te potrebne samorefleksije kod Bošnjaka i koje su moguće posljedice toga?

Objektivno posmatrano, razlozi za izostanak samorefleksije povijesne su naravi u kontekstu vrlo nepovoljnog bošnjačkog nacionalnog konstituiranja. Samo ljudi koji su slobodni, koji su čvrsti u svome identitetu, opredjeljenju, koji imaju punu svijest o sebi, mogu vršiti autorefleksiju, kritičko promišljanje sebe, iznalazeći razloge za svoje stanje i stanje svoje zajednice u svojim slabostima. Trebalo bi eliminirati sve svoje slabosti pa tek onda za loše stanje okrivljavati druge. To suočavanje sa samim sobom bolan je proces i ljudi mu nisu skloni. Razlog tome je nedostatak jedne demokratske i diskursivne kulture kod nas kao društva, te izostanak unutrašnje demokratizacije nacije. Kritički govoriti o potezima vlastitih elita, danas ili tokom povijesti, negativno ih portretirati, objašnjavati neke pojave tražeći uzroke i prateći posljedice – to može raditi samo slobodan čovjek. I to je zadaća intelektualca. Danas kod nas ljudi imaju određeni strah jer vas ljudi odmah etiketiraju kao neprijatelja Bošnjaka. Realno govoreći, naša sredina još nije spremna za takve oblike samorefleksije.

U samom naslovu knjige govorite o bošnjačkom identitetu i postjugoslavenskom dobu. Danas svjedočimo negaciji oba ova pojma. Bošnjacima se i dalje povremeno negira identitet, a primjer toga je negiranje jezika. No, na drugoj strani, kod Bošnjaka je sve prisutniji fenomen negiranja “jugoslavenskog doba”, pri čemu se cjelokupna historija Bošnjaka u obje Jugoslavije svodi na neku vrstu “ropstva”? Je li moguće pomiriti jugoslavensko doba i bošnjački identitet, ili se ta dva pojma međusobno isključuju?

Ta dva pojma isključuju neznalice, a takvih je najviše. Isključivanje jugoslavenskog doba iz našeg identiteta znači isključivanje našeg postojanja u tom dobu. Mi smo kao narod imali sudbinu da u modernom dobu, od dolaska Austro-Ugarske do danas, budemo jedna osporavana nacija i to je osporavanje bitna osobina našeg identiteta. Nažalost, pojedini dijelovi naše elite to su osporavanje prihvatali izjašnjavajući se kao Srbi, Hrvati ili Jugosloveni. Bošnjački narod postoji stoljećima, ali je u različitim periodima od drugih dobijao različita imena. Bošnjaci su bili u krajnje nepovoljnoj političkoj, društvenoj i ekonomskoj poziciji da bi sami sebe izrazili na pravi način. Kad su se stekli uvjeti da samostalno izrazimo osjećanje kolektivne pripadnosti – a paradoksalno je da je to bilo ratne 1993. godine – vratili smo staro etničko ime i promovirali ga u nacionalno. Ne postoji nikakav diskontinuitet u identitetu bošnjačkog naroda. Postojale su bošnjačke porodice, bošnjačka tradicija – razlika je samo u imenima koja su Bošnjacima davali drugi.

BOŠNJAČKI SABOR: ČIN POLITIČKE ZRELOSTI

Na dan kada ovaj intervju bude objavljen, navršit će se 20. godina od održavanja Bošnjačkog sabora. Kako danas, 20 godina poslije, vidite ulogu Sabora i odluka koje su na njemu donesene?

Vjerovatno da brojni sudionici tog procesa imaju različite reminscencije. Bošnjački sabor po svim je elementima bio čin političke zrelosti, odlučnosti i jasnog političkog opredjeljenja bošnjačkog vođstva, te 1993. godine usmjeren na to da se bošnjački narod putem renominacije svog imena konačno čvršće veže za odrednice teritorije i države. Ime Bošnjak svojim spektrom značenja naglašava historijski kontinuitet prisutnosti tog naroda na ovom prostoru te vezanost naroda za teritoriju, određenu državu i kulturu. Tada se napušta konfesionalna kategorija “Musliman” koja je bila proizvod političkog sistema i koja je figurirala samo nekih 30-ak godina.

Ukoliko pojedine odluke Sabora, prvenstveno one o prihvatanju ideje bošnjačke nacionalne države, poimamo kao povijesnu grešku, to donekle možemo razumjeti u kontekstu najteže ratne godine, što 1993. jeste bila. Međutim, kako onda razumijevati savremene pozive na izgradnju bošnjačke nacionalne države?

Kontekst 1993. sasvim je drukčiji od današnjeg konteksta. Sva premišljanja koja su postojala 1993. bila su, prije svega, rezultat izuzetno teških uvjeta preživljavanja naroda i sasvim je razumljivo da je bilo različitih ideja, što govori oAktuelne priče o tome ne pratim iz prostog razloga; naime, moje suštinsko mišljenje je da su Bošnjaci pitanje nacionalnog imena i nacionalnog identiteta riješili prije 20 godina u vrijeme raspada Jugoslavije. Za mene je to pitanje završeno, apsolvirano. Sadašnja reaktuelizacija tog pitanja nije politički ispravna jer je na dnevnom redu sadašnjeg povijesnog trenutka pitanje države tome da se slobodno mislilo. Uvijek je dobro da postoje različite ideje, ali, u konačnici, odluke Bošnjačkog sabora su takve da je pobijedilo opredjeljenje o Bosni i Hercegovini kao zajedničkoj državi njezinih naroda i građana s Bošnjacima koji kao narod dobijaju novo ime. S tog aspekta, u strateškom smislu, Bošnjački sabor nije napravio nikakvu grešku ili propust. U njegovoj je pripremi bilo različitih lutanja, što je sasvim normalno. Prizivati neku bošnjačku državu danas – iako ne pratim ko to danas radi – doživljavam skandaloznim i to je primjer političkog samoubistva. Svi koji to rade neprijatelji su Bošnjaka.

STRANAČKE OLIGARHIJE I PARTIOKRATIJA

Bez obzira na to gledamo li na naciju kao na čisti konstrukt koji se “kreira”, ili kao na nešto primordijalno što se u Evropi u 19. stoljeću “budi”, u tim je procesima ključna uloga elite jednog naroda. U kojem je historijskom periodu zakazala bošnjačka elita?

Nisam siguran da je bošnjačka elita zakazala i ne bih se tako negativno izražavao o bošnjačkoj eliti. Sam pojam “elita” dosta je širok, a jedan dio intelektualne akademske elite cijelo 20. stoljeće sačuvao je svijest o nama kao posebnom narodu. I u posljednjih 20 godina intelektualni dio elite dao je značajan doprinos oblikovanju bošnjačkog identiteta. Taj bošnjački identitet, sa sviješću o islamskoj pripadnosti i evropskoj geopolitičkoj orijentaciji, u velikoj je mjeri sinoniman s bosanskim i taj identitet je kontekstualiziran u vrijeme i prilike življenja. Na drugoj strani, humanistička inteligencija izvršila je svojevrsnu kodifikaciju vlastite nacije pomoću određivanja elemenata jezika, književnosti i povijesti. Predmet kritike su dosezi političke elite koja je krajnje dominantna i svi naši nedostaci proizlaze iz slabih rezultata rada političke elite.

Jesu li pojedine bošnjačke institucije kao što su Preporod, VKBI i druge koje su 1993. organizirale Bošnjački sabor, marginalizirane i degradirane, ili jednostavno ne postoji sinhronizacija djelovanja među intelektualnom političkom elitom bošnjačkog naroda?

Čitav taj proces preporoda 1990-ih godina, kada se naš identitet u kolektivnom smislu preorijentirao s kategorije religije na kategoriju nacije i države, izvode dobrim dijelom vrhovi vjerske inteligencije zajedno s humanističkom, odnosno sekularnom inteligencijom, i ta je saradnja dala pozitivne rezultate. Nakon rata, posebno u posljednjih nekoliko godina, dominaciju unutar bošnjačkog elitističkog spektra preuzela je politička elita koja je postala jedina elita i mjera svih stvari. Ta politička elita određuje sve procese, funkcionira na oligarhijskom principu i usredotočena je na vlastito bogaćenje. Unutar svake političke stranke koja je dominantno bošnjačka uspostavile su se oligarhijske strukture, a u državi imamo partiokratiju koja priječi razvoj institucija države. Ta politička elita marginalizirala je svaki oblik djelovanja ovih institucija koje ste spomenuli. Te institucije nemaju budžete i one su potpuno potisnute, jer nijedna vlast po svojim svojstvima nije sklona razvoju inteligencije i kritičke misli. Da bi ljudi kritički mislili i svoju misao javno artikulirali, oni moraju biti slobodni, moraju govoriti bez straha. Zato se taj prostor slobode stalno sužava. Akademska inteligencija u potpunosti je marginalizirana i uklonjena iz svih procesa.

U svojoj knjizi ste napisali da je svođenje bošnjačkog identiteta isključivo na njegovu vjersku komponentu redukcionizam, a kada to čine sami Bošnjaci, onda je to autoredukcionizam. Svode li Bošnjaci danas svoj identitet samo na njegovu vjersku komponentu?

Nemam taj utisak. Imam relativno dobar uvid u stanje u narodu. U proteklih desetak godina obišao sam gotovo svaku bošnjačku zajednicu od Makedonije, Srbije i Crne Gore do Hrvatske i Slovenije. Bošnjački identitet u postjugoslavenskom dobu bilježi jednu neumitnu, zakonomjernu tendenciju razvoja od određivanja Bošnjaka kao religijske zajednice ka određivanju Bošnjaka kao političke zajednice. Umjesto religije kao dominantnog obilježja jedna zajednice, što je bila naša karakteristika u doba komunizma, mi smo danas zajednica čija je dominantna odlika zapravo država. Danas je država Bosna i Hercegovina najznačajnija nacionalna institucija i taj razvoj državotvorne svijesti o vezanosti Bošnjaka za BiH ovakva kakva jeste rezultat je našeg dvodecenijskog razvoja. Pojedinačnih nerazumijevanja ima i dalje će biti, posebno u situaciji kada se država erodira, rastače, kada živimo u uvjtima političke i ekonomske krize za koju ne iznalazimo odgovore.

ZA BOSANSTVO JE RANO

U kontekstu popisa stanovništva na prostorima koje danas najčešće nazivamo jugoistočna Evropa, izrazili ste očekivanje da će i ostatak danas podijeljenog bošnjačkog korpusa prihvatiti renominaciju nacije koja je izvršena prije tačno 20 godina. Međutim, hoće li predstojeći popis pokazati da su Bošnjaci u BiH prihvatili renominaciju nacije?

Bošnjaci su to u potpunosti prihvatili i svaka priča o tome potpuno je bespredmetna. Ponavljati “ja sam Bošnjak” tautologija je i potpuno bespotrebno. Istina, to je profesija pojedinih ljudi i oni će u toj kampanji dobro zaraditi. Moje je istraživanje bilo empirijsko i zaključio sam da se u bivšim jugoslavenskim republikama taj proces prihvatanja imena “Bošnjak” nalazi u uzlaznoj putanji. Popis u Hrvatskoj potvrdio je moja očekivanja, u Makedoniji i Crnoj Gori također imamo sve veće prihvatanje novog nacionalnog imena. U Bosni i Hercegovini ta kategorija uopće nije problematična i, osim samih Bošnjaka, to niko i ne problematizira.

Bosanstvo ste spominjali kao mogući integrativni faktor unutar Bosne i Hercegovine. Kako gledate na polemiku za ili protiv bosanstva u kontekstu predstojećeg popisa?

Aktuelne priče o tome ne pratim iz prostog razloga. Naime, moje suštinsko mišljenje jeste da su Bošnjaci pitanje nacionalnog imena i nacionalnog identiteta riješili prije dvadeset godina u vrijeme raspada Jugoslavije. Za mene je to pitanje završeno, apsolvirano. Sadašnja reaktuelizacija tog pitanja nije politički ispravna jer je na dnevnom redu sadašnjeg povijesnog trenutka pitanje države. Mi smo pitanje nacije riješili, i pitanje države je ono što je ključno za nas. Kada je u pitanju bosanska nominacija i ta ideja Alije Izetbegovića od koje je, nažalost, odustala njegova stranka koja to nije razumjela, bošnjačka nominacija se u nekoj dalekoj budućnosti može kretati prema bosanskoj. Kažem u nekoj dalekoj budućnosti jer sada nije vrijeme za to.

(Novo Vrijeme/Sandžacke.rs)