Fra Ivan Šarčević: Crkva pape Franje je otvorenih vrata

Božić je veliki praznik koji prate želje za dobro zdravlje, sreću i veselje, a naš sugovornik napominje važnost da se za ovaj blagdan prepoznaju oni koji ga dočekuju u nevolji i oskudici. Uza sve što Božić predstavlja, trebamo se sjetiti onih kojima su uskraćeni zajedništvo, ljudska pomoć i pažnja, napominje fra Šarčević

(PIŠE: Edina KAMENICA – Oslobođenje)

• Fra Ivan Šarčević, profesor na Franjevačkoj teologiji i gvardijan samostana Sv. Ante na Bistriku, nije krio na početku razgovora da ga vrijeme u kojem živimo zbunjuje. Zašto, bilo je prvo naše pitanje.
– Koji se god segment društvenog, javnog života dotakne, od pitanja etničkih odnosa do obrazovanja i kulture, očito je – iako ne mislim da nema ljudi koji rade savjesno i pošteno – da živimo u sustavu poremećenih vrednota i vremenu neduha. Čak se pokazuje da u određenom smislu opaki ljudi imaju sve više uspjeha. Moralno i duhovno stanje je možda teže nego u ratu, jer je negativno dobilo institucionalnu formu, postalo je legalno i društveno poželjno.

Čišćenje pamćenja

– Evo, na primjer, prestalo se govoriti da je Dejtonskim sporazumom naša država unutarnje nepravedno komponirana, da je vrlo malo sanirano od tolikih nepravdi i nesreća, oduzetih prava. Ljude u BiH doživljavam vrlo frustrirane na različite načine. Puno je potisnutih trauma, iznevjerenih očekivanja. “Zli mediokriteti” i kriminalni tipovi do te mjere su nabujali da skoro posvuda vode glavnu riječ i vladaju. Vrijede i danas riječi iz Evanđelja da su na Mojsijevu stolicu, na mnoge poglavarske stolice, zasjeli nedodirljivi, koji su obuhvatili svu vlast, izjednačili sebe i s narodom i vjerom i Bogom.

 • Još jedna godina je pri kraju, još jedan krug se zatvara?
– Iako se pobjednici izbora opet predstavljaju svemoćnim usrećiteljima, ne može se ni pri kraju ove godine ne osjećati strepnja pred mogućim novim socijalnim nemirima – i većim od onih kakve smo imali početkom godine. Ne prizivam nikakvo nasilje, niti bih za sve okrivio vladajuću političku garnituru, iako su oni najodgovorniji za etničke odnose i za vrlo teško ekonomsko stanje zemlje u tranziciji, ali kako ostaviti po strani bezočno krčmljenje velikih firmi, odnosno velikih resursa, ili bahato upravljanje elektroprivredama, telekomunikacijskim sustavima, a pred njihovim centralama i središnjicama, kao ni pred tolikim imanjima i bogatstvima vođa i njihove klijentele nitko ne protestira.
Uz to, u nas je obezvrijeđen rad jer se institucionalizirala nestručnost, mito i krađa. Živimo u pretpolitičkom vremenu, u izoliranim i mrzilačkim etničkim sredinama u kojima je načelo da se ne može živjeti zajedno osnovno socijalno načelo. BiH kontinuirano gubi civilizacijski supstrat za zajednički društveni život, mislim na civilizacijski doseg da etnički različiti žive zajedno.

• Ova je godina, spomenuli ste, započela nemirima, ali u šta su se oni pretvorili?
– Kako god bilo, ti protesti nisu ostali bez društvenoga učinka. Nisu zaboravljeni, stoje u svijesti i vladarima kao upozorenje. Ali mešetari i skretničari problema sve će učiniti da socijalne nemire pripitome ili usmjere bilo u nacionalne, bilo u stranačke sukobe. Pogotovo u Federaciji, jer RS ima takvu nemoralnu monoetničku masku kojom svaki stvarni problem sakriva opasnošću od dokidanja entiteta.

• Uvijek ističete da je RS sazdan na genocidnim temeljima?
– Da, ali pritom ne mislim, a tu me se često krivo tumači imputirajući mi čak ustašoidnost, na srpski narod. Radi se o velikosrpskom projektu i republičkosrpskom režimu koji su za etničko čišćenje i zločine nagrađeni polovicom zemlje, pa se onda tim principom nastojalo tobože pravedno zadovoljiti gospodare manjih naroda, a ovi su se brzo s tim zadovoljili bježeći pred srpskom industrijom rata u lažnu nemoć i lukavost gospodarenja svojim državicama.
Kad smo kod RS-a, a i Republike Srbije, valja prihvatiti činjenicu da će trebati mnogo vremena da njihove institucije od obrazovnih, religijskih do političkih umjesto opravdavanja etničkoga čišćenja prijeđu na čišćenje pamćenja, na suočavanje sa zločinima počinjenim u ime srpskoga naroda. Pitanje čišćenja pamćenja nije tek pitanje prošlosti, ono je uvjet budućnosti.

Srebrenica je povijesni ispit

Pitanje budućnosti je i pitanje žrtava. To se posebno odnosi na Bošnjake. Kada sam govorio o frustracijama, mislim da je Srebrenica najbolji primjer za to, odnosno za traumatski kompleks žrtve upravo kod Bošnjaka. U što se pretvara velika trauma? Hoće li se iskustvo poniženja i žrtve kod Bošnjaka pretvoriti u rezervoar osvete ili u stvaralačku energiju? Zaboravlja se, kada su Srbi kretali u agresivni rat i napadali Vukovar, puno njih je to opravdavalo zlom Jasenovca. Ili, sjećate se ulaska Mladića u Srebrenicu i njegovog pozivanja na dahije? Dok je svome narodu poklanjao spaljenu Srebrenicu, poklanjao je zapravo tisuće mrtvih, masovne grobnice, poklanjao je subverzivno sjećanje svome srpskom narodu. Što će u budućnosti činiti vlast i institucije naroda, mislim na Bošnjake, što će učiniti od svoje patnje, da li će u novim povijesnim okolnostima netko kazati: eh, mi smo doživjeli Srebrenicu, Prijedor, Dretelj, hajdemo se osvetiti. I misli li se da će pri tome opet nastradati nedužni, moguće u još većem broju nego u prošlosti.

• Da li danas ima naznaka toga?
– Zato i govorimo o ovome. Primjećujem to kod svih, i kod mladih Bošnjaka. Poslije Drugog svjetskog rata toliko se govorilo da se rat nikada više ne dogodi, ni holokaust, da se ne ponovi Jasenovac… Ljudsko nezaboravljanje, povijest nas uči je hipokrizijska smicalica za buduću osvetu. Žrtve se pretvaraju u osvetnike. Pred tim treba biti vrlo budan. Ako novoga rata i ne bude za ovu našu generaciju, ratna budućnost nije isključena. Srebrenica, kao najsnažniji stvarni i simbolički topos, kao što je u Hrvatskoj Vukovar, povijesni je ispit naših generacija. Dakle, i Srba, i Hrvata, i Bošnjaka, a naročito za Bošnjake da se ne autoviktimiziraju, da se ne zatvore u svoju patnju i oslijepe za realnost, za patnju drugih oko sebe ili da lošom politikom, a sve pod maskom žrtve, nanose nepravde nevinima iz drugih naroda.
U čišćenju memorije trebali bismo pomoći jedni drugima, izići iz zakovanog stava da i zlo i krivnju strogo etnički dijelimo. Radi se o ljudima i na drugoj strani, o čovjeku i kad je zločinac. Radi se o metafizičkoj odgovornosti, kako bi kazao Jaspers, za čovjeka kao čovjeka, pogotovo za čovjeka kao žrtvu. O pomaganju jednih drugima vrlo je nezgodno govoriti, jer kako pomoći na primjer Srbima koji su sudjelovali u ratu. Teško je pokajati se za svoje zločine. To je rijetkost. A ne treba biti vojni strateg da se zna kolika je masa ljudi trebala držati blokirano Sarajevo, tolike borbene linije ili izvršiti onakve zločine kao u Srebrenici, Prijedoru, Krajini. Mnogi su Srbi radili za tu industriju smrti, pa tko će, uz ideologiju i strukture koje su više-manje ostale iste, smoći snage da se pokaje, da se uvide pogubne zablude. Zar se skoro svi neće upitati pa zašto smo se onda borili, zašto su toliki naši poginuli.

• Dakle, prema Vama, rata još može biti?
– Mislim da će ga biti, povijest nas tome uči, i zato je važno upozoravati da do njega ne dođe. Rat je stalna prijetnja. Nasilje i sukob su imanentni čovjeku. Jesmo li se kleli da rata neće biti? Čovjek treba biti budan i kontrolirati svoje nasilje, svoj nacionalizam, svoju religijsku, jezičnu, kulturološku isključivost. A ima i kolektivno nasilje, pa, ako se poslože konstelacije u traumatiziranom kolektivu i društvu, ako se okolnosti svjetske poslože, ako se nađu vođe-sociopati, koji će patnju vlastitoga naroda iskoristiti za opravdanje sukoba i rata… Imamo povijest Izraela koji iz statusa takve žrtve nastoji uništiti svoje vjekovne susjede, Palestince. Ili svježi primjer Ukrajine… Pa što smo mi to bolji ljudi od Židova, Palestinaca, Rusa, Ukrajinaca…

• Šta, po Vama, danas najviše čuva Bosnu i Hercegovinu?
– U sadašnjoj situaciji nju čuva međunarodni status, ona je priznata država, sa svojim vanjskim granicama, koje će se mijenjati možda samo novim ratom, ali ona je unutarnje nesložna, podijeljena, i tu je odgovornost svih nas u traženju novog modela njezina funkcionalnijeg uređenja za sve. Sklon sam unutarnjem reorganiziranju prema regijama, koje bi bile prirodne, geografske cjeline kako je naša država i sastavljena, recimo tuzlanska, dobojska, banjalučka, bihaćka, mostarska, sarajevska, srednjobosanska regija… Zašto bi, recimo, netko s Pala bolestan umro dok bi došao do Banje Luke ako u blizini ima Klinički centar Koševo? A sličnih je primjera neizmjerno. Vodim se načelom života i praktičnosti. Nažalost, tonemo sve dalje u svoje kolektivne nesreće dopuštajući da moćni i bezočni vladaju kantonima i entitetima kao svojim feudima.

Na strani obespravljenih

Na državnoj razini trebalo bi organizirati osim vojske, sigurnosti, granica, diplomacije, zaštite kulturne baštine, također i obrazovanje… Mladi ne poznaju svoju zemlju, time ne smatram zemlju i domovinu fetišom, ali ne poznaju ni jedni druge. Mi smo se do te mjere otuđili, getoizirali i primitivizirali i u školstvu. Dakle, išao bih na regije, a to podrazumijeva dokidanje entiteta, odnosno radikalnu promjenu Ustava, jer su entiteti ustavna kategorija.

• Što znači da bi za to trebala i podrška međunarodne zajednice, o čijoj hipokriziji je uzaludno govoriti?
– Bez njih jedva što možemo učiniti. Ali smatram od međunarodne zajednice samo dvojicu ljudi vrijedne spomena, to su Mazovjecki i, donekle, Schwarz-Schilling, pogotovo u prvoj fazi, dok je bio u Bundestagu… Ostali su većinom kauboji, neuvjerljivi birokrati ili skupljači pohvala za političku korektnost. Veliku ulogu igraju susjedne zemlje, posebno dvoličnost srpskog režima u podržavanju loše srpske politike u RS-u. I hrvatski indolentni cinizam podržava pojedine političke, medijske, a i obrazovne strukture u BiH koje se predstavljaju svehrvatske, kao što su npr. HNS, HDZ ili Mostarsko sveučilište. Uz najveći dio hercegovačke crkve, to sveučilište kao institucija je rigidni podržavatelj nacionalističke ideologije, koji ne obrazuje ljude slobodne misli i riječi, nego poslušnike nacionalnom vođi, izvanjske, manifestativne vjernike i takmičare u mržnji prema Bosni. Kako je krajnje izopačeno da se, s jedne strane, u nacionalističkom duhu sve retradicionalizira, a ondje gdje je već postojala određena tradicija, kao što su neke obrazovne i kulturne institucije po Sarajevu i Bosni, olako ih se napustilo, napušta i obescjenjuje.

• Kakvu ulogu ima danas papa Franjo?
– Papa Franjo je svima iznenađenje. Od uzimanja imena po Franji Asiškom do načina kako vidi Katoličku crkvu i kako od njezinih članova traži promjene. Plijeni zdravim duhom, bez bigotne pobožnosti, bez nadmenog dociranja. Jasno je na strani obespravljenih, siromašnih, oštar protiv rata, tajkuna, osjetljiv je za ljudske slabosti, za suvremene ljude i probleme čovječanstva. Nečuvenim riječima utemeljenim na Evanđelju i Isusovoj praksi kritizira i ono što se donedavno nije moglo ni zamisliti, Rimsku kuriju, svoje suradnike, one koji se smatraju, kako on kaže, besmrtnima i nezamjenjivima. Promijenio je klimu u Crkvi, uveo je toliko potrebnu samokritičnost. No, trebat će, čini se, mnogo dok to što govori stigne k nama, slično kako se govorilo o dugom putu dok nešto stigne s Porte u Sarajevo. U Crkvi nema revolucije, jedva i sporo usvajaju se i reforme. Veliko je oduševljenje papom. S druge strane, mnogo je ljudi u Crkvi koji su u strahu, koji se čak mole za njegovo obraćenje, koji sumnjaju da nije posrijedi kakva đavolska podvala od neprijatelja Crkve. Pa, pogledajte dio važnih katoličkih medija kako prešućuju neke njegove riječi i geste, ili ga selektivno prenose ili krivo interpretiraju. Neki koji su se do jučer stalno pozivali na papu i govorili sveti otac rekao ovo, sveti otac ono, ili izvikivali kako je hrvatski narod papinski narod, s ovim papom imaju veliku muku. Mislim da je važno spomenuti da je s papom Franjom pomaknut naglasak s europocentrične crkve, što je vrlo važna stvar za svjetsku crkvu. Ovaj papa od Crkve traži da bude crkva otvorenih vrata i crkva izlaska, crkva za distancirane i za ateiste, crkva siromašnih jer dolazi s kontinenta gdje su crkvene strukture pripomogle izrabljivačkim koncernima i kapitalistima da drže u ropstvu milijune ljude. Otvoren je prema ljudima drugih vjera, propagira slobodu kretanja, skroman je, osjetljiv za bitno. Papa Franjo je izraz i toga da velik dio čovječanstva izražava duboku čežnju za vjerodostojnim moralnim autoritetom.

(Drugi dio intervjua sa fra Ivanom Šarčevićem bit će objavljen u subotu, u Pogledima)

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close