AUTOR: DAMIR GRUBIŠA
Izbori za Europski parlament koji bi se trebali održati u svibnju ove godine označit će pobjedu ”iliberalne demokracije” izjavio je nedavno mađarski premijer Viktor Orban. Takav decidiran stav lidera jedne članice EU izazvao je oduševljenje protivnika liberalne demokracije koji bi htjeli vratiti kazaljke sata unatrag, u doba prije pobjede takvih ”iliberalnih režima” kao što su bili fašizam, nacizam i njihove brojne sluge, među kojima po okrutnosti prednjači ustaški režim.
Ali Orban očito nije sam u širenju ”iliberalizma”. Sada mu se priključuje i hrvatski premijer Andrej Plenković s dosada uljuđenom fasadom Europejca, iza koje se prikriva, izgleda, još jedan ”iliberalni lider” nove – stare, zapravo prastare i anakrone Europe za koju smo mislili da je iščezla 1945. godine, sa završetkom Drugog svjetskog rata.
Premijer Plenković se ovoga puta svrstao uz Orbana, Kaczynskoga i njihovih istočnoeuropskih kompanjona izjavom koja najavljuje zalazak jednog demokratskog imidža zemlje i njezinih vodećih političara, svih troje navodnih Europejaca – od predsjednice Republike, preko predsjednika Sabora i sada i predsjednika Vlade.
Koji je, navodimo riječi izrečene u Saboru, izjavio da njemu ”ne treba međunarodna analiza da vidi ima li ili nema slobode medija u Hrvatskoj”. Premijer, dakle, ne vidi da netko radi pritisak na urednike ili novinare, i ne zna, kaže on, na temelju čega ”svi ti” evaluiraju, ”tko im daje informacije”. I to baš nekoliko dana nakon što je objelodanjeno masovno zastrašivanje novinara putem sudskih tužbi, u čemu prednjači državna televizija s čak 34 tužbi protiv novinara.
Premijerova izjava djeluje bahato, kao tipični primjer arogancije vlasti. Podatke o progonu novinara i medija nisu sada iznijeli samo legitimna profesionalna tijela novinarske profesije u Hrvatskoj, nego i međunarodna udruga Freedom House, što je izgleda najviše razbjesnilo premijera.
”Na temelju čega svi ti evaluiraju, tko im daje informacije” – ovom retoričkom konstrukcijom premijer Plenković nas vraća u najcrnje doba progona novinara, i ne samo da ovim izjavama on negira pravo bilo kome izvan njega samoga, a valjda i njegove Vlade, da ocjenjuje slobodu medija u Hrvatskoj. Dapače, ova se izjava može protumačiti, a tako će vjerojatno i biti, kod najrevnijih pristaša režima kao zeleno svjetlo za još jači progon novinara i njihovo zastrašivanje.
Na Plenkovićevoj meti – ciljniku, kako se sada kaže, nisu sada samo domaći novinari i njihovi branitelji, već i međunarodna udruga Freedom House, koja je i autor studije ”Nations in Transit” (”Nacije u tranziciji”), koja ocjenjuje stanje demokracije u tranzicijskim zemljama.
Prošlog tjedna, kada je objelodanjeno izvješće o stanju demokracije u istočnoeuropskim državama za 2018. godinu, i Hrvatska je ocijenjena kritičnije; dobila je nižu ocjenu negoli prethodne godine.
A jedan od glavnih razloga je baš stanje slobode medija, osnovnog preduvjeta funkcioniranja demokracije koje nema bez slobode govora i misli. I metodologija kojom se ta međunarodna udruga, koju između ostaloga financira i američka agencija za informiranje, ali i drugi, nevladini izvori, provjerena je i prokušana u sličnim situacijama monitoringa medija u drugim dijelovima svijeta.
Mogao se premijer Plenković dokumentirati i upoznavanjem metodologije izrade takvih studija, jer je ta metodologija vrlo slična i upitnicima koje je Europska unija upućivala Hrvatskoj o slobodi medija, što je bio jedan od preduvjeta za članstvo u EU, a mogao je priupitati i Marija Plenkovića, svog oca koji je to predavao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Freedom House, uostalom, ne taji tu metodologiju koja je primijenjena u ovom slučaju: radi se o deset jednostavnih pitanja na koja su odgovori potraženi kod reprezentativnog uzorka samih novinara, znanstvenika koji se bave slobodom medija i sveučilišnih profesora politologije, pravnika koji se bave slobodom tiska i – političara i oporbe i vlasti.
Ta su pitanja sljedeća: 1. Postoji li zakonska zaštita slobode medija?
2. Jesu li novinari i posebno reporteri koji se bave istraživačkim novinarstvom zaštićeni od viktimizacije od strane moćnih državnih ili nedržavnih aktera?
3. Da li država pokreće postupke zbog klevete i uvrede i kažnjava li novinare visokim kaznama zbog navodne ”neodgovornosti novinara”?
4. Je li redakcijska neovisnost medija i funkcija prikupljanja informacija slobodna od uplitanja države ili privatnih vlasnika?
5.Da li javno mnijenje uživa raznovrsnost tiskanih i elektroničkih izvora informacija, kako na nacionalnoj tako i na lokalnoj razini, a koji predstavljaju široku lepezu političkih stajališta?
6. Da li je većina tiskanih i elektroničkih medija u privatnom vlasništvu i slobodna od prevelike vlasničke koncentracije?
7. Da li je financijska održivost privatnih medija podložna samo tržišnim silama (tj. slobodna od političkih i drugih uplitanja?)
8. Je li distribucija novina pod privatnom kontrolom?
9. Jesu li novinari i medijske tvrtke slobodne da osnivaju stručna udruženja?
10. Da li društvo uživa slobodni pristup internetu, da li je različitost stavova pristupačna kroz mrežne izvore i da li država pokušava kontrolirati internet?
To su ključna pitanja, a odgovori moraju biti potkrijepljeni podacima i vjerodostojnim izvorima. Pročita li se tekst analize, vidjet će se da je svaka tvrdnja argumentirana. A Freedom House uopće ne taji ”tko to piše”, tko je, valjda, taj ”neprijatelj Hrvatske”, kako sugerira svojom izjavom i intonacijom premijer Plenković.
Autor izvješća je Tena Prelec, znanstveni suradnik prestižne Londonske škole za ekonomiju, doktorand sa Sveučilišta u Sussexu, autorica brojnih studija za račun Škotskog parlamenta i drugih britanskih vladinih naručitelja o Brexitu, žena koja je diplomirala u Trstu i koja je otišla iz Hrvatske u sklopu ”bijega mozgova”. I koju će Plenkovićeve izjave vjerojatno potvrditi u namjeri da se nikada više ne vrati u Hrvatsku.
autograf.hr
