KOLUMNU PIŠE Josip Mlakić
Izbori u BiH su bili i prošli, uz rezultate kakvi jesu, od kojih se svakom normalnom diže kosa, pa se postavlja pitanje što dalje. Pogotovo se to odnosi na izbor Željka Komšića kao drugog bošnjačkog člana u kolektivnom Predsjedništvu BiH. Na poseban način se u Mostaru, a vjerujem i u Sarajevu, iščekivala reakcija službenog Zagreba.
A te reakcije su bile očekivane, mlake i neuvjerljive, bez obzira na to što se ovdje radi o manifestaciji otvorenog političkog nasilja Sarajeva, koje je nesretni Željko Komšić pokušao prikriti jeftinom dimnom bombom, najavom tužbe protiv Hrvatske zbog gradnje Pelješkog mosta, u čemu je u dobroj mjeri uspio jer su se najednom svi hrvatski mediji bavili Pelješkim mostom umjesto da se bave još jednom uzurpacijom hrvatskog mjesta u Predsjedništvu BiH u režiji bošnjačkih stranaka.
“Potpuno je jasno da je Komšić izabran glasovima Bošnjaka a ne Hrvata. Ako se pogleda analiza izbora, mjesta u kojima je on dobio najveći broj glasova uglavnom su mjesta u kojima nema Hrvata ili ih je vrlo malo. U sredinama u kojima živi hrvatsko stanovništvo Komšićevi rezultati bili su na razini od 1 do 2 posto. Ovdje se očito radi o tome da su predstavnici višebrojnijeg, bošnjačkog naroda, izabrali predstavnika Hrvata”, izjavio je novinarima Gordan Jandroković, megafon Andreja Plenkovića. Najčešće pitanje koje se čulo ovih dana bilo je ono kako bi se Hrvatska u najnovijem slučaju Komšić trebala postaviti, iako je svakome jasno kako će se sve odigrati po ustaljenim obrascima, uz što manje talasanja. Bilo je prijedloga da se Komšić proglasi “personom non grata” u Hrvatskoj te da službeni Zagreb ne smije priznati Komšiću legitimitet, slušali smo, zatim, po tko zna koji put, jalove konstatacije o 1000 km dugoj granici između BiH i Hrvatske, o upućenosti dviju zemalja jedne na drugu, o hrvatskoj pomoći BiH na europskom putu… Pokušajte zamisliti što bi se dogodilo da su nešto slično Bošnjaci učinili Srbima, da su im postavili svojeg Sejdu Bajramovića, na koji bi način reagirao službeni Beograd, bez obzira na aktualnu konstelaciju vlasti. Mislim da bi to Bošnjaci učinili jedanput i nikad više, a pitanje je bi li BiH uopće preživjela sličan pokušaj. S pravom se stoga postavlja pitanje koliko je Hrvatskoj uopće u interesu da se slične stvari ne događaju, odnosno jesu li bosanskohercegovački Hrvati za Zagreb isključivo poželjan demografski potencijal. IVO ČAGALJ/PIXSELL Ako je tako, onda je Komšić idealan partner Zagrebu jer je on zapravo tek instrument ujedinjene velikobošnjačke politike, “lijeve” i desne, kojoj je krajnji cilj fizički nestanak Hrvata iz Bosne i Hercegovine, točnije – iz Bosne, odnosno jedinih preostalih koliko-toliko multietničkih sredina, koji bi onda popravili katastrofalnu demografsku sliku Hrvatske. Međutim, ovaj mehanizam više ne funkcionira. Bosanskohercegovački Hrvati više ne cure u Republiku Hrvatsku nego isključivo u zapadnoeuropske zemlje, Irsku ili Kanadu. Kad je prije nekih pola godine Draganu Čoviću, predsjedniku HDZ-a BiH, dodijeljen počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu, u jednom dijelu obrazloženja te odluke navedeno je sljedeće: “Hrvati porijeklom iz BiH čine i velik dio populacije Republike Hrvatske, te će i dalje pretežno biti upućeni na Republiku Hrvatsku, u kojoj se također događa proces depopulacije. Hrvati iz BiH bili su izvor iz kojeg se najvećim dijelom nadoknađivao manjak stanovništva u Hrvatskoj, a vjerojatno će tako biti i u budućnosti.” Pa, evo, ako žele biti dosljedni, onda trebaju također dodijeliti počasni doktorat Željku Komšiću, Zlatku Lagumdžiji i Bakiru Izetbegoviću jer je ova trojka itekako zaslužna za “demografsku obnovu” Hrvatske, držeći godinama jednu zemlju kao taoca svojih autističnih i pogubnih politika.
Što se tiče medijskih reakcija u Hrvatskoj, tu se također sve odvija po uvriježenim obrascima u kojima se barata prilično banalnom i površnom slikom jedne kompleksne zemlje kakva je BiH, stvorenom prije svega nezainteresiranošću, neznanjem ili korištenjem ispraznih klišeja koje je nametnula sarajevska politička čaršija. Nedavno sam bio u Zagrebu. Vozeći se taksijem, dugo sam objašnjavao taksistu odakle dolazim. Bio je začuđen jer je mislio kako Hrvati žive isključivo u Hercegovini. Dakle, prema medijskoj slici koja je stvorena u Hrvatskoj, Hrvata nema u Bosni, a nema ih, što je mnogo tragičnije, niti u projekcijama hrvatske politike. Zanimljive su i reakcije lijevo-liberalnih medija u Hrvatskoj, koje se po površnosti ne razlikuju mnogo od onih koji dolaze s javnih emitera ili s krajnje desnice, koje su, čini se, isključivo potaknute unutarhrvatskim relacijama, a koje vrve banalnom stereotipijom koja nema, niti je ikad imala, bilo kakve veze sa stvarnošću BiH. Pogotovo se to odnosi na baratanje famoznom “građanskom opcijom”. “Nikako ne smijemo dopustiti da Bosnom i Hercegovinom zavlada građanska politika, vikao je s predizbornog skupa ovih dana HDZ-ovac Dragan Čović… Da, upravo je to politika koju je zastupao HDZ na izborima u BiH, jednako kao što su slično izjavljivali i predstavnici SDA te Dodikova SNDS-a. Zvuči nevjerojatno, ali je istinito”, počinje jedan od sličnih članaka objavljen na portalu riječkog Novog lista.
