Nije dovoljno imati sinodu, potrebno je biti sinoda
Hod prema velikom jubileju
Cijeli se kršćanski svijet približava velikom jubileju. Godine 2025. slavit ćemo 1700.-tu obljetnicu prvog ekumenskog koncila u povijesti Crkve, koji se održao u Niceji 325. godine. Ovaj važni događaj bio je zacijelo uvjetovan mnogim povijesnim faktorima. Među njima prije svega treba istaknuti to da ga je sazvao imperator, točnije car Konstantin, a što se može razumjeti samo uzimajući u obzir povijesnu pozadinu, odnosno činjenicu da je u to doba izbila žestoka rasprava unutar kršćanskoga svijeta. Radilo se o tome na koji bi se način ispovijedanje kršćanske vjere u Isusa Krista, koji je Sin Božji, moglo pomiriti s vjerom, jednako tako kršćanskom, u jednoga jedinog Boga. U toj je raspri car prepoznao čitav niz prijetnji za svoj projekt konsolidacije jedinstva carstvu na temelju jedinstva kršćanske vjere. U podjeli Crkve koja se počela nazirati on je prije svega vidio politički problem, ali je bio dalekovidan da također shvati kako se jedinstvo Crkve ne može postići političkim nego jedino religijskim putem. U želji da ujedini suprotstavljene strane, car Konstantin je sazvao prvi ekumenski sabor u gradu Niceji u Maloj Aziji, blizu metropole koju je sam utemeljio – Konstantinopola.
U tom povijesnom kontekstu još se očitijom pokazuje velika važnost prvog ekumenskog sabora. Sabor je odbacio usko filozofski model monoteizma koji je zastupao teolog iz Aleksandrije, Arije, prema kojem je Krist mogao biti „Sin Božji“ samo u prenesenom smislu, suprotstavljajući takav model ispovijedanju vjere u Isusa Krista, Sina Božjega, koji je „iste biti s Ocem“. Nicejsko Vjerovanje postalo je temeljem zajedničke kršćanske vjere zbog toga što se Nicejski koncil održavao u momentu u kojem kršćanstvo još nije bilo rastrgano brojnim podjelama koje su uslijedile kasnije. Credo formuliran u Niceji još i danas ujedinjuje sve Crkve i kršćanske crkvene zajednice, i ima veliku ekumensku važnost. Doista, ekumensko preslagivanje za jedinstvo Crkve pretpostavlja suglasnost u osnovnom sadržaju vjere, ne samo između današnjih Crkava i crkveni zajednica, nego također i suglasnost s Crkvom prošlosti i, povrh svega sa svojim apostolskim korijenima. 1700.-ta godišnjica Nicejskog koncila bit će stoga dragocjena prilika za obilježavanje ovog događaja u ekumenskom zajedništvu i za razmišljanje o ispovijedanju kristološke vjere na novi način.
Sinodalnost kao ekumenski izazov
Nicejski koncil ima veliko ekumensko značaj i s jednog drugog gledišta. On je dokument na koji se način, u Crkvi, raspravljalo o spornim pitanjima i kako su sinodalno rješavana na koncilu. Sama riječ to već pokazuje: „sinoda“ je sastavljena od dviju grčkih riječi – hodos (put) i syn (s), označava zajednički hod na jednom putu. U kršćanskom smislu, ova riječ pokazuje zajednički put osoba koje vjeruju u Isusa Krista, koji se objavio kao „put“, i još preciznije kao „put, istina i život“ (Iv 14,6). Kršćanska vjera bila je, stoga, izvorno nazivana „put“, a kršćani, koji slijede Isusa kao Put, bili su nazivani „onima koji pripadaju tom Putu“ (Dj 9,2). U tom je smislu Ivan Zlatousti objašnjavao da je „crkva“ bila ime „koje pokazuje zajednički put“, te da su crkva i sinoda „sinonimi“ (Explicatio za Ps 149). Dakle, riječ „sinodalnost“ jednako je stara i fundamentalna kao i riječ „crkva“.
Nicejski koncil označava stoga početak – mjerodavan za univerzalnu Crkvu – sinodalnog načina primijenjena u procesu donošenja odluka. Riječ je o jednoj drugoj konstataciji od temeljnog značenja s ekumenskog stanovišta, kako to pokazuju dva važna recentna dokumenta: prije nekoliko godina Komisija Vjera i ustrojstvo Ekumenskog vijeća crkava objavila je studiju Crkva na putu jedne zajedničke vizije koja predlaže multilaterlanu viziju i ekumensku narav, svrhu i poslanje Crkve. U studiji se nalazi sljedeća ekleziološka izjava zajednička s ekumenskog gledišta: „Pod vodstvom Duha Svetoga cijela Crkva je sinodalna/koncilska, na svim razinama crkvenog života: lokalnoj, regionalnoj i univerzalnoj. U kvaliteti sinodalnosti ili sabornosti [conciliarità] ogleda se misterij trinitarnog Božjeg života, i strukture Crkve izražavaju tu kvalitetu kako bi ostvarile život zajednice kao zajednice“ (br. 53). Ovo polazište dijeli također Međunarodna teološka komisija u svom dokumentu Sinodalnost u životu i poslanju Crkve. U tekstu se s radošću tvrdi da je ekumenski dijalog uznapredovao dotle da se u sinodalnosti može prepoznati „objavljujuća dimenzija naravi Crkve“, koja stremi prema „pojmu Crkve kao koinonia [zajedništva], koje se ostvaruje u svakoj lokalnoj Crkvi i u njezinom odnosu s drugim Crkvama preko specifičnih struktura i sinodalnih procesa“ (br. 116).
Na sinodalan način slušati Duha Svetoga
U ovom ekumenskom duhu, također, i Papa Franjo snažno zagovara promicanje sinodalnih procedura u Katoličkoj crkvi. On je uvjeren da je odlučno stupanje putem sinodalnosti i njegovo produbljivanje, „hod koji Bog očekuje od Crkve trećeg milenija“ (Govor povodom 50.-te obljetnice utemeljenja Biskupske sinode, 17. 10. 2015). Na prvom mjestu, međutim, Sveti Otac se zanima ne toliko za strukture i institucije, koliko za duhovnu dimenziju sinodalnosti, u kojoj je uloga Duha Svetoga i njegovo zajedničko osluškivanje od temeljnog značenja: „Slušamo, raspravljamo u grupi, ali prije svega pozorni smo na ono što bi nam Duh Sveti imao kazati“ (Vratimo se snovima, str. 97). Na temelju ovog snažnog duhovnog naglaska shvaća se također razlika između sinodalnosti i demokratskog parlamentarizma, što Papa uporno naglašava. Dok demokratski proces služi prvenstveno određivanju većine, sinodalnost je duhovni događaj koji teži dostizanju održive i uvjerljive jednoglasnosti na putu razlučivanja, u vjerskim uvjerenjima i u konsekventnim načinima života pojedinih kršćana i zajednice Crkve. Sinoda, dakle, „nije parlament, gdje se za postizanje konsenzusa i zajedničke suglasnosti, pribjegava pregovaranju, nagodbi ili kompromisima, nego je otvorenost Duhu Svetome jedina metoda sinode, praćena apostolskom hrabrošću, evanđeoskom poniznošću i pouzdanom molitvom; tako da Duh Sveti bude onaj koji nas vodi“ (Uvod u Sinodu o obitelji, 5. 10. 2015).
Iz ovoga što je rečeno lako je razumjeti da je za Papu Franju prioritet produbiti ideju sinodalnosti kao temeljne i bitne strukture Katoličke crkve: „Da se bude Crkva treba biti zajednica koja korača zajedno. Nije dovoljno imati sinodu, potrebno je biti sinoda. Crkva ima potrebu intenzivnog unutarnje usuglašavanja: živ dijalog među pastirima i između pastira i vjernika“ (Govor prezbiterima Grko-katoličke ukrajinske crkve, 5. 7. 2019). Odatle također nedvosmisleno slijedi da sinodalnost nije suprotstavljena crkvenoj hijerarhiji, nego jedna drugu trebaju i međusobno se podupiru. Sinodalnost, kao konstitutivna dimenzija Crkve, nudi nam dakle „prikladniji interpretativni okvir za shvaćanje hijerarhijske službe“, u smislu da „oni koji vrše autoritet nazivaju se ministrima [poslužiteljima], zato što su, prema izvornom značenju riječi, od svih manji“ (Govor povodom 50-te obljetnice utemeljenja Biskupske sinode, 17. 10. 2015). Za Papu Franju, ovo prije svega vrijedi za petrovski primat, koji može pronaći svoj najjasniji izraz u sinodalnoj Crkvi: „Papa se ne nalazi sam iznad Crkve, nego unutar nje kao krštenik među krštenicima i unutar Biskupskog kolegija kao biskup među biskupima, istovremeno pozvan – kao nasljednik apostola Petra – da vodi Rimsku crkvu koja u ljubavi predsjeda svim crkvama“ (isto).
Očita je stoga i ekumenska dimenzija crkvene sinodalnosti kako je vidi Papa Franjo. Za Svetoga Oca „pažljivo propitivanje na koji se način u životu Crkve artikuliraju princip sinodalnosti i služenje onoga koji predsjeda“, predstavlja značajan doprinos ekumenskom pomirenju kršćanskih Crkva (Govor ekumenskoj delegaciji Carigradskog patrijarhata, 27. 6. 2015). Teološki i pastoralni napori da se izgradi sinodalna Crkva imaju duboki ekumenski učinak, koji se sastoji u razmjeni darova, zahvaljujući kojima možemo učiti jedni o drugih. Takva se razmjena prije svega odnosi na prihvaćanje onoga što je Duh Sveti posijao u druge Crkve „kao dar također za nas“. U tom smislu Papa Franjo primjećuje da mi katolici, u dijalogu s braćom pravoslavcima, imamo priliku „naučiti nešto više o značenju biskupskog kolegijaliteta i njihovu iskustvu sinodalnosti“ (Evangelii gaudium, br. 246). Stoga ono što se odnosi na središnju temu katoličko-pravoslavnog dijaloga, vrijedno je naposljetku razjasniti u ekumenskoj dimenziji sinodalnosti na temelju ovoga važnog dijaloga.
Sinodalnost i primat u katoličko-pravoslavnom dijalogu
U ovom dijalogu važan korak učinjen je za vrijeme plenarne skupštine Mješovite međunarodne komisije koja se održala u Raveni 2007, gdje je odobren dokument Ekleziološke i kanonske posljedice sakramentalne naravi Crkve. Crkveno zajedništvo, sabornost i autoritet. U ovom se dokumentu razjašnjavaju, s teološkog gledišta, pojmovi „sabornost“ i „autoritet“, „sinodalnost“ i „primat“. Zatim je pokazano kako se sinodalnost i primat ostvaruju na tri temeljne razine crkvenog života, naime, na lokalnoj razini, s obzirom na mjesnu Crkvu, na regionalnoj razini, s obzirom na različite mjesne crkve međusobno povezane, i na univerzalnoj razini, koja se odnosi na Crkvu koja se proteže na cijeli svijet i obuhvaća sve mjesne crkve.
U daljnjem koraku naglašava se da su sinodalnost i primat međusobno povezani na svim razinama Crkve, u smislu da primat uvijek mora biti shvaćen i ostvaren u okviru sinodalnosti, a ova u okviru primata. To konkretno znači da mora postojati protos [prvi], kephale [glava], ili poglavar na svim razinama: na mjesnoj razini, biskup je protos svoje biskupije u odnosu na svećenike i cijeli Božji narod; na pokrajinskoj razini, metropolit je protos biskupima svoje regije; na univerzalnoj razini rimski biskup je protos mnoštvu mjesnih crkava; dok u pravoslavnim Crkvama ekumenski patrijarh Carigrada ima analognu ulogu. U svom zaključku dokument izražava uvjerenje Komisije, koja se uzda da bi promišljanja predstavljena o temi crkvenog zajedništva, sabornosti i autoriteta Crkve bila „pozitivan i značajan napredak našeg dijaloga“, i „čvrsti temelj za buduću raspravu o pitanjima primata na razini univerzalne Crkve“ (br. 46).
Činjenica da su dva partnera u dijalogu po prvi put uspjeli zajedno razjasniti da je Crkva sinodalno strukturirana na svim razinama, i na univerzalnoj dakle, te da ona treba jednog protosa, važna je prekretnica u katoličko-pravoslavnom dijalogu. Kako bi ovaj obećavajući iskorak vodio sigurnoj budućnosti, odnos između sinodalnosti i primata morao bi biti dalje produbljivan unutar ekumenskog dijaloga. Ne radi se o tome da se postigne kompromis o minimalnom zajedničkom nazivniku. Naprotiv, morat će se odrazgovarati odgovarajuće točke o snazi dviju crkvenih zajednica, kako je predočila na sintetički nain pravoslavno-katolička radna grupa Sv. Ireneja u svojoj studiji Na službi zajednici: „Crkve se iznad svega moraju potruditi dospjeti do najbolje ravnoteže između sinodalnosti i primata na svim razinama crkvenog života, preko osnaživanja sinodalnih struktura u Katoličkoj crkvi i kroz prihvaćanje od strane Pravoslavne crkve jednog oblika primata za cijelu svjetsku zajednicu Crkava“ (br. 17,7).
Ekumensko pomirenje između sinodalnosti i primata
Iziskuje se spremnost da se uči od obje strane. S jedne strane, Katolička crkva mora prepoznati da u svom življenju i u svojim crkvenim strukturama još nije razvila onaj stupanj sinodalnosti koji bi teološki bio moguć i nužan, kao i da bi vjerodostojna veza između hijerarhijskog principa i onog sinodalno-komunitarnog pridonijela napretku ekumenskog dijaloga s pravoslavljem. Osnaživanje sinodalnosti bez sumnje se smatra najvažnijim doprinosom kojeg Katolička crkva može dati ekumenskom priznavanju primata.
Na poseban način nužno je sustići određena kašnjenja na regionalnoj razini. Ova je razina dobro razvijena u Pravoslavnim crkvama, utoliko što metropoliti nastavljaju ispunjati važnu zadaću koju su već imali u prvim stoljećima u pogledu donošenja značajnih odluka na ekumenskom saboru u Niceji 325. i na Četvrtom ekumenskom saboru u Kalcedonu 451. Valja također podsjetiti na čuveni 34. apostolski kanon koji, prepoznat od prvotne Crkve kako Istoka tako i Zapada, kao onaj koji regulira odnose među mjesnim Crkvama u jednoj pokrajini, i također sadrži pažljivu ravnotežu između sinodalnosti i primata: „Biskupi iz bilo koje pokrajine moraju priznati onoga tko je prvi među njima, smatrati ga svojim poglavarom, i ne činiti ništa važno bez njegovog pristanka; svaki biskup može činiti samo ono što se odnosi na njegovu biskupiju i na područja koja o njoj ovise. Ali prvi ne može ništa uraditi bez konsenzusa svih. Zbog toga će na ovaj način prevladati sloga, a Bog će biti slavljen po Gospodinu u Duhu Svetome.“ Katolička crkva ima dosta toga za obnoviti na pokrajinskoj razini, na razini crkvenih provincija i regija, krajevnim koncilima i biskupskim konferencijama, kako primjećuje Papa Franjo: „Moramo razmišljati kako bismo ostvarili još više, preko ovih tijela, srednjih instanci kolegijaliteta, možda integrirajući i obnavljajući neke drevne aspekte crkvenog uređenja (Govor povodom 50.-te obljetnice utemeljenja Biskupske sinode, 17. 10. 2015).
Što se tiče pravoslavnih Crkava možemo, međutim, očekivati da one u ekumenskom dijalogu prepoznaju da primat na univerzalnoj razini nije samo moguć i teološki legitiman, nego također i nužan. Unutar-pravoslavne tenzije, koje su izbile na vidjelo na posebno očit način prilikom Svetog i Velikog kretskog sinoda 2016, morale bi omogućiti da shvatimo nužnost razmatranja ministerija jedinstva također na univerzalnoj razini Crkve, koji se ne bi ograničavao samo na jednostavni primat časti, nego bi morao uključivati i juridičke elemente. Sličan primat ni na koji način ne bi proturječio euharistijskoj ekleziologiji, nego bi s njom bio kompatibilan, kao što često napominje pravoslavni teolog i metropolit John D. Zizioulas.
Euharistijska narav sinodalnosti i primata
Mi katolici smatramo primat rimskog biskupa kao Gospodinov dar svojoj Crkvi, i stoga također kao ponudu cijelom kršćanstvu na putu ponovnog otkrivanja jedinstva i života u jedinstvu. Da bi ga se moglo pokazati na vjerodostojan način, morat ćemo veći naglasak staviti na činjenicu da primat rimskog biskupa nije jednostavno juridički dodatak a pogotovo nije vanjski priljepak euharistijskoj ekleziologiji, nego se upravo na njoj zasniva. Crkva, koja se razumijeva kao svjetska mreža euharistijskih zajednica, ima potrebu za moćnim služenjem jedinstvu također na univerzalnoj razini. Primat rimskog biskupa, kako je eksplicitno naglasio papa Benedikt XVI, shvaćen je naposljetku samo polazeći od euharistije, i još preciznije kao primat u ljubavi u euharistijskom smislu, primat koji u Crkvi cilja na jedinstvo koje je sposobno ostvariti euharistijsko zajedništvo i koji će spriječiti na vjerodostojan način da jedan oltar ne bude suprotstavljen drugom oltaru.
Očito je, dakle, da i primat i sinodalnost imaju duboko liturgijsko-euharistijsku narav. Činjenica da Crkva kao sinoda živi prije svega ondje gdje se kršćani ujedinjuju slaviti euharistiju, pokazuje da je najdublja narav Crkve kao sinode euharistijski sinaksis [grč. sinaksis – skupovi, molitveni sastanci prvih kršćana, prim. prev.], kao što s pravom naglašava Međunarodna teološka komisija: „Sinodalni put Crkve satkan je i hranjen euharistijom“ (br. 47). Sinodalnost ima svoj izvor i vrhunac u svjesnom i aktivnom sudjelovanju na euharistijskom sinaksisu i tako predstavlja temeljnu duhovnu dimenziju. To je očitovano već danas u činjenici da se sinodalni skupovi, kao i koncili, sabori i sinode biskupa otvaraju obično euharistijskim slavljem i intronizacijom Evanđelja, kako je već bilo propisano u prošlosti, od koncila u Toledu u 7. st. do Biskupskog ceremonijala iz 1984.
Sinodalna tradicija kršćanstva obuhvaća bogatu baštinu koja bi trebala biti ponovno oživljena. Rječiti znak je odluka Pape Franje da redovito generalno okupljanje Biskupske sinode 2022. posveti temi sinodalnosti: „Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje“. Ova sinoda neće biti važna samo za Katoličku crkvu već će imati i važnu ekumensku poruku, jer je sinodalnost pitanje koje pokreće ekumenizam, u dubini ga pokreće.
Autor: Kardinal Kurt Koch, predsjednik Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana.
S talijanskog preveo Jozo Šarčević | polis.ba
Nalovna: Izvor: Vatican news
