Cardiff je bio uvod, gotovo nestvaran, kao noć u kojoj povjeruješ da je sve moguće, ali Zenica traži nešto više: potvrdu da čuda ne žive samo u bajkama. Protiv Italije neće biti dovoljno samo sanjati, morat će igrati hrabro, pametno i s onom istom vjerom kojom je Kerim prišao lopti u Cardiffu i srcem s kojim je Tarik spasio onu loptu glavom. Jer ako je tamo napisana priča, ovdje se piše legenda – a legende, nastaju tek onda kada imaš hrabrosti da beskompromisno izgovoriš svoju rečenicu do kraja.
Na dan utakmice u Cardiffu slušam sjajan razgovor o novinarstvu između Ozrena Kebe i Viktora Ivančića na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. U jednom trenutku nekadašnji glodur legendarnog Feral Tribunea, prepričava kako on i Boris Dežulović kada žele da napišu nešto što su nekada već pogodili i napisali pa se ko fol pozovu da je to, ustvari, izjavio izmišljeni filozof i mislilac, tipa Alberto Bastoni…
Sinoć, nakon što je Kerim Alajbegović zabio ključni penal protiv Velsa, javlja mi se P. i kaže – haj napiši nešto o utakmici – a meni u glavi izmišljeni mislilac Alberto, jer sam samo prije nekoliko mjeseci napisao da fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine ima sjajnu budućnost i da kao nekada Holandija koja je imala Rijkaarda, Gullita i Marca van Bastena, ima Muharemovića, Bajraktarevića i Alajbegovića, generaciju koja će, uvjeren sam, napraviti čudo.
Ovi golobradi momci kao da dolaze iz bajke, poput fudbalskih Aladina lete na šarenim ćilimima i imaju gard poput Mikea Tysona u ringu. Tarik Muharemović je u Cardiffu sinoć igrao snagom Bravehearta – kako je samo glavom odbranio čist gol i spasio nas, a Italijanima je poručio da ćemo ih pojesti.
Dobro, ne treba biti bahat, ali Tarik je mentalno Carles Puyol i njemu ta vrsta garda daje snagu. Bajraktarević je lagan poput ruskog baletana Nižinskog, ali igrač kojem treba lopta. Njegovu magiju smo već vidjeli u Zenici kada je Rumuniji zabio gol iz hiljadu i jedne noći. Alajbegović, princ, poput Džem sultana, samo što je ovaj naš uspio izaći iz sjene i osvojiti vlastito prijestolje. Kako je samo Kerim hladno, s 18 godina, dao onaj zadnji penal, podjednako je i bajkovito i istinito.
Imamo mi još sjajnih fudbalera, Amara Dedića, koji će vjerovatno biti kapiten ove nove generacije. Ali, put im je trasirao jedan džin, s natprirodnim moćima, Edin Džeko. Najveći fudbaler u našoj historiji, sinoć je u Cardiffu bio The Saint, spasioc, koji ovu djecu iz bajke vodi u našu stvarnost. Veliki Džeko, neko kome se klanjaju ozbiljni sportski komentatori iz čitavog svijeta i koji prizivaju učešće reprezentacije Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu ovog ljeta. Jer ne postoji igrač koji je to više od njega zaslužio. Selektor Sergej Barbarez i njegov tim u Cardiffu je također bio dostojan ranije igračke slave i svaka čast.
E sad, Italija dolazi u Zenicu, na mitsko Bilino polje.
I baš kao što su Ozren Kebo i Viktor Ivančić govorili – da se istina ponekad najtačnije kaže kroz priču, kroz ironiju, satiru ili čak kroz glas nekog izmišljenog Alberta Bastonija – tako i ova reprezentacija piše vlastiti tekst, između stvarnosti i bajke.
Cardiff je bio uvod, gotovo nestvaran, kao noć u kojoj povjeruješ da je sve moguće, ali Zenica traži nešto više: potvrdu da čuda ne žive samo u bajkama. Protiv Italije neće biti dovoljno samo sanjati, morat će igrati hrabro, pametno i s onom istom vjerom kojom je Kerim prišao lopti u Cardiffu i srcem s kojim je Tarik spasio onu loptu glavom. Jer ako je tamo napisana priča, ovdje se piše legenda – a legende, kao i dobri tekstovi o kojima su govorili Kebo i Ivančić, nastaju tek onda kada imaš hrabrosti da beskompromisno izgovoriš svoju rečenicu do kraja. U Zenici, ta rečenica može biti najveća koju je ova generacija dosad napisala.
tačno.net
