GDJE JE ZAPAD POGRIJEŠIO U UKRAJINI? PROČITAJTE IZVRANREDNU ANALIZU HENRYJA KISSINGERA IZ 2014.!
Nakon ruske agresije i aneksije Krima 2014., legendarni američki diplomat, političar i stručnjak za geopolitiku Henry Kissinger, napisao je analizu za Washington post. Danas je aktualna jednako kao i prije osam godina kad je pisana, i jasno upućuje na nerazumijevanje situacije od strane američkih političara. Prenosimo njegov tekst u cijelosti.
“Javna rasprava o Ukrajini svodi se na konfrontaciju. Ali znamo li kamo idemo? U životu sam vidio četiri rata koja su počela s velikim entuzijazmom i javnom podrškom, ni za jedan nismo znali kako ga završiti i u tri od njih smo se jednostrano povukli. Test politike je kako završava, a ne kako počinje.
Prečesto se ukrajinsko pitanje postavlja kao obračun: hoće li se Ukrajina pridružiti Istoku ili Zapadu. Ali ako Ukrajina želi preživjeti i napredovati, ona ne smije biti ispostava ni jedne strane protiv one druge – trebala bi funkcionirati kao most između njih.
Zapad mora shvatiti da za Rusiju Ukrajina nikada ne može biti samo strana zemlja. Ruska povijest započela je u onome što se zvalo Kijevska-Rusija. Odatle se proširila ruska religija. Ukrajina je stoljećima bila dio Rusije, a njihove su se povijesti prije toga ispreplele. Neke od najvažnijih bitaka za rusku slobodu, počevši od bitke kod Poltave 1709. godine, vođene su na ukrajinskom tlu. Crnomorska flota — rusko sredstvo za projiciranje moći na Mediteranu — temelji se na dugoročnom najmu u Sevastopolju, na Krimu. Čak su i tako slavni disidenti poput Aleksandra Solženjicina i Josipa Brodskog inzistirali da je Ukrajina sastavni dio ruske povijesti i, zapravo, Rusije. Rusija mora prihvatiti da bi pokušaj svođenja Ukrajine na status svog satelita, a time i ponovnog pomicanja ruskih granica, Moskvu osudila na ponavljanje svoje povijesti samoispunjavajućih ciklusa recipročnih pritisaka s Europom i Sjedinjenim Državama.
Europska unija mora priznati da je njezina birokratska sporost i podređenost strateškog elementa domaćoj politici u pregovorima o ukrajinskom odnosu prema Europi pridonijela pretvaranju pregovora u krizu. Vanjska politika je umjetnost utvrđivanja prioriteta.
Ukrajinci su odlučujući element. Žive u zemlji sa složenom poviješću i višejezičnim sastavom. Zapadni dio uključen je u Sovjetski Savez 1939. godine, kada su Staljin i Hitler podijelili plijen. Krim, čije 60 posto stanovništva čine Rusi, postao je dio Ukrajine tek 1954. godine, kada ga je Nikita Hruščov, rođeni Ukrajinac, dodijelio u sklopu proslave 300. godine ruskog sporazuma s kozacima. Zapad je uglavnom katolički; na istoku su uglavnom ruski pravoslavci. Zapad govori ukrajinski; na istoku se uglavnom govori ruski. Svaki pokušaj jednog krila Ukrajine da dominira nad drugim — kao što je bio obrazac — doveo bi na kraju do građanskog rata ili raspada. Tretiranje Ukrajine kao dijela sukoba između Istoka i Zapada bi za bar nekoliko desetljeća uništilo svaku perspektivu da se Rusija i Zapad – posebice Rusija i Europa – uvedu u međunarodni sustav suradnje.
Ukrajina je neovisna tek 23 godine; prethodno je od 14. stoljeća bila pod nekom stranom vlašću. Nije iznenađujuće da njezini čelnici nisu naučili umijeće kompromisa, a još manje sagledavanja povijesne perspektive. Politika Ukrajine nakon sticanja neovisnosti jasno pokazuje da korijen problema leži u naporima ukrajinskih političara da nametnu svoju volju neposlušnim dijelovima zemlje, prvo od strane jedne frakcije, zatim druge. To je bit sukoba između Viktora Janukoviča i njegove glavne političke suparnice Julije Timošenko. Oni predstavljaju dva krila Ukrajine i nisu bili voljni dijeliti vlast. Mudra politika SAD-a prema Ukrajini tražila bi način da dva dijela zemlje međusobno surađuju. Trebali bismo tražiti pomirenje, a ne dominaciju neke frakcije.
Rusija i Zapad, a ponajmanje razne frakcije u Ukrajini, nisu postupili po tom principu. Svaki je pogoršao situaciju. Rusija ne bi mogla nametnuti vojno rješenje bez izolacije u vrijeme kada su mnoge njezine granice već nesigurne. Za Zapad demonizacija Vladimira Putina nije politika; to je alibi za odsutnost politike.
Putin bi trebao shvatiti da bi, bez obzira na njegove pritužbe, politika vojnog nametanja proizvela još jedan hladni rat. Sa svoje strane, Sjedinjene Države moraju izbjeći tretiranje Rusije kao aberanta kako bi ih strpljivo podučavale pravilima ponašanja koja je uspostavio Washington. Putin je ozbiljan strateg – na premisama ruske povijesti. Razumijevanje američkih vrijednosti i psihologije nisu mu jača strana. Ni razumijevanje ruske povijesti i psihologije nikad nije bila jača strana američkih kreatora politike.
Lideri svih strana trebali bi se vratiti ispitivanju ishoda, a ne natjecati se u poziranju. Evo moje ideje o ishodu kompatibilnom s vrijednostima i sigurnosnim interesima svih strana:
1. Ukrajina bi trebala imati pravo slobodnog izbora svojih gospodarskih i političkih asocijacija, uključujući i članstvo u Europskoj uniji.
2. Ukrajina se ne bi trebala pridružiti NATO-u, pozicija koju sam ja zauzeo prije sedam godina, kada se to pitanje zadnji put pojavilo.
3. Ukrajina bi trebala biti slobodna formirati bilo koju vladu u skladu s izraženom voljom njezina naroda. Mudri ukrajinski čelnici tada bi se odlučili za politiku pomirenja između različitih dijelova svoje zemlje. Na međunarodnom planu, oni bi trebali zauzimati položaj usporediv s onim u Finskoj. Ta nacija ne ostavlja nikakvu sumnju u svoju žestoku neovisnost i surađuje sa Zapadom na većini područja, ali pažljivo izbjegava institucionalno neprijateljstvo prema Rusiji.
4. Nespojivo je s pravilima postojećeg svjetskog poretka da Rusija pripoji Krim. Ali trebalo bi biti moguće staviti odnos Krima i Ukrajine na manje opterećenu osnovu. U tu svrhu Rusija bi priznala suverenitet Ukrajine nad Krimom. Ukrajina bi trebala ojačati autonomiju Krima na izborima održanim u prisutnosti međunarodnih promatrača. Proces bi uključivao uklanjanje svih nejasnoća oko statusa Crnomorske flote u Sevastopolju.
Ovo su principi, a ne recepti. Ljudi koji poznaju regiju znat će da neće svi biti ukusni za sve strane. Test nije apsolutno zadovoljstvo već uravnoteženo nezadovoljstvo. Ako se neko rješenje temeljeno na ovim ili usporedivim elementima ne postigne, pomak prema sukobu će se ubrzati. Vrijeme za to će uskoro doći”
Sve ono na što je Kissinger u ovom tekstu upozoravao da treba izbjeći se odigralo, i sukob kojeg je u tom slučaju predvidio se upravo dogodio. Je li kasno za primijeniti njegove principe za rješavanje krize? Prije ili kasnije, morat će se – pitanje je samo razine štete po sve u sukobu ako to bude – kasnije.
Preuzeto: Priznajem.hr
