Kolumne

Heni Erceg: Smrad jedne nagrade

HENI ERCEG: Smrad jedne nagrade

SVIJET MEDIJA: Kako je Haški sud mijenjao sliku međunarodnog prava? Zašto su sporne nagrade koje dijeli grad Split? Koliko je u Kataru radnika do sada izgubilo posao? Otkud milijarda i po maski u okeanima?

Autor Analiziraj.ba

Paradoks Haškog suda

Nasljeđe Haškog suda zaglavilo je u paradoksu: činjenično i historiografski ono je jedinstven, nezobilazan i nenadoknadiv korpus podataka, dokaza i izvora za najvjerniju moguću rekonstrukciju zbivanja u ratovima devedesetih, dok je, istodobno, u političkom smislu bez ikakvog stvarnog utjecaja na strateški politički smjer zemalja bivše Jugoslavije.

“Tokom svog mandata, koji je trajao od 1993. do 2017. godine, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju je nepovratno promijenio sliku međunarodnog humanitarnog prava, pružio žrtvama priliku da opišu strahote kojima su prisustvovale ili ih iskusile, te dokazao da oni koji su osumnjičeni da snose najveću odgovornost za zvjerstva počinjena tokom oružanih sukoba mogu biti pozvani na odgovornost”, piše u uvodnom opisu Haškog suda na njegovim internetskim stranicama.

I to je uvelike točno. Haški sud podnio je 161 optužnicu, a osudio je devedeset ljudi. Među njima su, kako se podsjeća na internetskim stranicama suda, “šefovi država, predsednici vlada, načelnici generalštabova, ministri unutrašnjih poslova i mnogi drugi politički, vojni i policijski rukovodioci visokog i srednjeg ranga na raznim stranama u jugoslovenskim sukobima”.

Suđenja na Haškom sudu, prvom za ratne zločine koji su osnovali Ujedinjeni narodi (UN), tvore činjeničnu i pravnu arhivu bez presedana: na njima su rekonstruirana zvjerstva o kojima se, da nije bilo suda, možda nikad ništa ne bi ni saznalo; sada, radom Haškog suda, ona su rekonstruirana do posljednjih detalja, a krivci za njih utvrđeni, često do posljednjeg počinitelja i do najviših vrhova zapovjedne hijerarhije. I svi su ti nalazi javni, dostupni svima.

“Međunarodni sud je doprineo neospornom utvrđivanju istorijskih činjenica, boreći se protiv poricanja istine i pomažući zajednicama da se suoče sa svojom nedavnom prošlošću. Zločini počinjeni širom ovog regiona ne mogu se više poricati”, točno se kaže na internetskoj stranici suda.

Povrh toga, “Međunarodni sud je dokazao da je efikasna i transparentna međunarodna pravda moguća”: “vođe osumnjičene za masovne zločine bit će izvedene pred lice pravde”, što je postalo temelj za “danas prihvaćeni standard za rješavanje sukoba i proces razvoja nakon sukoba širom svijeta”. (Tačno.net)

Koga Split nagrađuje

Na sceni su, kao u nekom loncu s užeglom hranom, jedan književnik, novinar, scenarist, preminuo prije 26 godina, jedna glumica, nacionalna dramska prvakinja, umrla prije pola godine i, kao začin jelu, jedan vojni odred čiji su pripadnici živi i živahni, dobro potkoženi nacionalnim penzijama zbog „zasluga“ za narod od prije 30 godina. Svi oni laureati su ovogodišnje Nagrade grada Splita, a taj bi gorki koktel imao valjda oživotvoriti gadljivu doktrinu diktatora Franje Tuđmana o izjednačavanju ustaša i partizana u borbi za Hrvatsku. Koja pak za posljedicu ima konstantnu prevagu ustaštva čak i nad samim spomenom partizanske i antifašističke ostavštine. Pogotovo u Splitu, gradu zauvijek odlutalom u prašumu divljeg nacionalizma i provincijskog kulturnog establišmenta. I upravo su predstavnici te kvazikulturne elite Gradskom vijeću uputili prijedlog da se nagrada dodijeli Miljenku Smoji, čije su TV serije Malo i Velo misto onomad praznile ulice jugoslavenskih gradova, a koji je devedesetih iz matične novinske kuće Slobodne Dalmacije protjeran kao pas, dok je horda tupavih nacionalista preuzimala te novine, a Smoje bio ovjenčan stigmom Jugoslavena, izdajnika, što je značilo stalne prijetnje, uvrede, opasnost slobodnog izlaska na ulicu.

Sa 26 godina zakašnjenja Smoji će, eto, počast iskazati grad koji ga je sukcesivno prezirao, proganjao, zanemarivao…, a uz njega nagrađena je i legendarna glumica Zoja Odak, čiji je čitav život obilježen antifašizmom, lijevim idejama i čvrstim, antinacionalističkim kredom. I upravo je to razlog zbog kojega za života, mada svojevrsna ikona Splita i unatoč sjajnim izvedbama niza dramskih uloga, od Sofokla do Brehta, nije „zaslužila“ nagradu rodnog grada. Ni Zoja, ni Smoje sada, jasno, ne mogu odbiti poklon nacionalističke partije koju su za života prezirali, niti frknuti na prijedlog kultur-revizionista koji su ih cinično izjednačili s onim vojnim odredom, to jest sa 72. bojnom Vojne policije, koja zapravo jedina ima pravo na Nagradu grada Splita. Za kojega je svakako napravila mnogo više od mrtvog pisca i mrtve glumice.

Ta je bojna, naime, učinila Split slobodnim gradom, ok, nisu se baš krvavo borili s nadmoćnijim srpskim agresorom i čuvali sigurnost Splićana, nego su učinili još puno više: odvažno su i u cijelosti deratizirali grad od opasnih nametnika, to jest građana srpske nacionalnosti, tako što su im upadali u stanove, izbacivali porodice na ulicu, a onda, da zabava bude potpuna, mnoge od splitskih Srba, naročito viđenijih građana, odvodili u vojni zatvor Lora, u središtu Splita. Tu su ih mučili, spajali na induktorsku struju, tjerali da laju, da puze… a neke od njih i ubili. Samo da ponovim, Nagradom grada Splita bit će ovjenčani članovi te i takve vojne postrojbe! (Heni Erceg, Mladina)

Fudbalska iluzija

Podatak je sledeći: od kada je u decembru 2010. Katar izabran za domaćina svetskog prvenstva u fudbalu, u toj zemlji je do danas život izgubilo 6.500 radnika. Rezignirani ovdašnji čitalac krenuo je da računa: za deset godina 6.500, to je oko 650 izgubljenih (radničkih) života godišnje. Mnogo ili malo za bojkot? Iz ugla Norvežana, izgleda da je dovoljno da se o bojkotu makar razmisli i ako ništa drugo izvrši barem pritisak na Katar da povede računa o radnicima, mahom imigrantima u toj zemlji. S druge strane, šta je 650 izgubljenih života za Srbiju, sve i da to nisu imigrantski životi.

Katar ima oko 3 miliona stanovnika. Od toga je možda tek jedna petina sa državljanstvom Katara. Sve ostalo su stranci na radu u Kataru. Za Katar se inače kaže da je „lud“ za fudbalom. Što opet može da objasni jedan drugi statistički podatak: žene čine tek jednu četvrtinu stanovništva Katara. I to takođe ima veze sa imigrantima: na rad u Katar stižu mahom muškarci. Reklo bi se – muška zemlja imigranata, idealna za iluzionističke moći fudbala. Iz tog ugla, norveški slogan o ljudskim pravima na terenu i izvan njega može se učiniti čak nepristojnim: sa tim „izvan terena“ razbija se utešiteljska fudbalska iluzija.

Ambicije srpske države i fudbalske reprezentacije daleko su skromnije od norveških. Fudbalska iluzija ne drži se ni na samom terenu. Zamislimo, ipak, fudbaleri iz srpske reprezentacije izlaze na teren u majicama na kojima piše: pravila moraju da važe [alternativno: vladavina prava] – na terenu i izvan njega. Ili: nema povlašćenih – ni na terenu ni izvan njega. Ili: svi moraju biti jednaki i imati isti tretman – na terenu i izvan njega. Ili: niko ne može biti iznad igre – ni na terenu ni izvan njega. Konačno: protiv diktature – na terenu i izvan njega. Čisti sf, zar ne? (Dejan Ilić, Peščanik)

Biorazgradive maske iz kojih raste cveće

Pandemija koronavirusa promenila je mnogo toga u našim životima. Gotovo je nezamislivo da izađemo na ulicu, odemo do prodavnice ili uđemo u gradski prevoz bez maske na licu. To je dovelo do toga da se one troše neverovatnom brzinom i da ih sve više ima na divljim deponijama, morima i okeanima.

Prema podacima, tokom prošle godine u okeanima je završilo čak 1,56 milijardi zaštitinih maski, što ostavlja velike posledice na morski svet i ekosistem.

Naučnici intenzivno rade na tome da pronađu način za recikliranje maski za jednokratnu upotrebu, jer da se one razgrade potrebno je 450 godina.

Tako su naučnici iz Australije napravili materijal koji povezuje iseckane maske za lice sa recikliranim betonom i on se može koristiti za izgradnju veoma trajnih puteva. Dok južnokorejski student, Kim Ha-neul, od maski prave tronožne stolice.

Jedna firma iz Francuske počela je da proizvode maske od konoplje koje su u potpunosti biorazgradive. Za oblogu maske koriste mešavinu kukuruza za veću udobnost, a elastična traka se može reciklirati.

Međutim, holandska dizajnerka Marijana de Grot otišla je korak dalje i osmislila je biorazgradive maske koje su napravljenje od slojeva pirinčanog papira. Trake za ovu masku napravljene su od predene vune, a možete ih podešavati pomoću cvetića koji su napravljeni od kartona za jaja.

I to nije sve, u potpunosti su ekološki prihvatiljive, a kada završite sa nošenjem, zakopate ih i iz semena koje se nalazi unutar njih porašće cveće. (Energetski portal)

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close