Kultura

Heinrich Böll: „Vlak je bio točan“

Andreasova normalnost i ljudskost protuteža su nenormalnosti i neljudskosti rata. On žudi za mirom i slobodom tijekom koje bi se mogao prepustiti uživanju u poeziji, glazbi, u studiranju i stjecanju novih spoznaja, a ne može iznaći snage da napusti vlak koji ga, s velikom vjerojatnosti, vozi u smrt

Tatjana Gromača, književnica, rođena je 1971. godine u Sisku. Studij filozofije i komparativne književnosti završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sedamnaest godina radila je u novinarstvu („Feral Tribune“ Split i „Novi list“ Rijeka). Pisala je autorske reportaže, književne oglede, kolumne i tekstove s područja kulture, umjetnosti, humanistike, uvijek i s društveno kritičkom notom. U književnom radu također joj je važna etička dimenzija. Do sada je objavila šest književnih naslova, od kojih su neki prevođeni na evropske jezike, neki su u Republici Hrvatskoj dobili nagrade (nagrada Ministarstva kulture RH za književno djelo godine 2013., za roman „Božanska dječica“ (Fraktura, Zagreb), i, za isto djelo, godišnja nagrada za roman „Jutarnjega lista“). Prema tekstu njenog kratkog romana „Crnac“ (Durieux, Zagreb), uprizorena je nagrađivana predstava u HNK „Ivan pl. Zajc“ Rijeka. Trenutno piše tekstove o književnim i filozofskim djelima za Treći program Hrvatskoga radija, gdje se bavi nekim od važnih naslova ovoga i protekloga stoljeća. Živi s obitelji, suprugom i kćeri, kao slobodna književnica, u Puli. Tatjana Gromača nova je suradnica portala Prometej.ba. Ovo je prvi tekst u serijalu “Ljudi i knjige”.

Heinrich Böll pisac je čije je opsežno pripovjedno stvaralaštvo, romani i pripovijetke, također i eseji, obilježilo književnost 20. stoljeća, autor čije pisanje ukazuje na visoku prisutnost svijesti o društvenoj ulozi književnosti, dakako, iznad i izvan njenog svakog agitatorskog segmenta. Naprotiv, Böllovo je pisanje na neizravan način, jer riječ je o umjetnički visoko vrijednim tekstovima, obilježeno radom na svijesti i osvješćivanju bolnih, problematičnih, traumatskih mjesta u društvenom tkivu Njemačke i Evrope nakon Drugog svjetskog rata. On pripada onoj, tada vrlo mladoj, tek stasaloj generaciji pisaca i intelektualaca, koje je ratni vihor usisao u svoje tkivo, i tko je iznutra svjedočio besmislu mržnje i razaranja. Böll je, kao i mnogi drugi, u mnogim ratovima i na mnogim zaraćenim stranama, mobiliziran od strane Wermachtovih jedinica, bez da je imao sretnu priliku za odmak ili bijeg od takve vrste „obaveze“ prema, kako kaže u svojim tekstovima, „dičnoj Njemačkoj domovini“.

Jednako tako, Böll pripada generaciji pisaca i intelektualaca koji ne samo da su rat sa svim svojim strahotama okusili, nego, što je vrlo rijetko, koji se je naspram rata nedvosmisleno i vrlo brzo, gotovo promptno po njegovu završetku odredio – izrazito čisto i jasno, lišeno bilo kakve društvene, ideološke ili neke druge pozadine, riješen da svojim pisanjem žustro strgne sve repove i zaostatke, mnoge lažne zavjese koje postratna društva rasprostiru i vuku godinama, osobito ona društva, na kojima leži odgovornost za rat.

Ta je gesta u rukopisu romana „Vlak je bio točan“ izrazito snažna, i gledano iz mnogih aspekata – ljudskog, moralnog, aspekta pripadnosti određenom kolektivu, i također gledano s aspekta umjetničkog, jedinstvena, izrazito rijetka u svojoj snazi i nedvosmislenoj određenosti, s obzirom na vrijeme i kontekst unutar kojega se javlja. Böll je u romanu (neki ga vide i kao malo dulju pripovijetku) „Vlak je bio točan“, kroz lik glavnog junaka Andreasa, također i kroz određene sporedne likove, rat prikazao iz pozicije gubitnika, onih koji u njemu učestvuju, koji po svojoj prirodi i pogledima nisu krvnici, koji su zarobljeni u mehanizmu, vrsti začaranog kruga iz kojega nije moguće iskoračiti sve dok se ne pogine, ili nekako živ dočeka kraj rata.

Istovremeno, njegovi junaci nisu idealizirani – oni možda ne mrze i ne žele sudjelovati u ubijanju, no nisu anđeli – daleko od toga. Böll u ovome malenom, dojmljivo pisanom, važnom romanu, progovara i o seksualnoj zlouporabi unutar vojničkih redova, o silovanjima, pljački, ratnoj trgovini, krađi… Njegovi su junaci, uključujući i pjesnički nastrojenog junaka Andreasa, pohlepni u hrani, votku piju kao vodu, umjesto na ratnu frontu, odlaze na svečanu večeru i u bordel…

Kršćansko moralistička crta romana „Vlak je bio točan“ izrazita je, i dolazi izravno kroz lik glavnoga junaka Andreasa, spisateljeva svojevrsna alter ega. On cijelo vrijeme trajanja priče moli – moli se za sve koji su oko njega, za spas i iskupljenje vlastite duše, ali i za sve Židove. U njegovim se molitvama – molitvama što ih nemoćan i očajan čovjek, zarobljen u strašnoj situaciji upućuje transcendenciji, Bogu, u naivnom, ali neizbježnom pokušaju da u sebi probudi nadu u vjeru mogućnosti izbavljenja i spasa, neprestano spominju Židovi. Židovi su sastavni, prirodan dio njegovih molitava, ne kao nešto strano, dodano izvana kako bi se zadovoljile forme i potrebe božanskih perspektiva. Želja za spas svih Židova izvire, kao i želja za vlastiti spas, i spas svojih kolega, iz Andreasova srca.

Ta naivna, ali veličanstvena želja za uslišenjem molitava, potreba da se svako toliko moli i zaziva pomoć ili oprost grijeha od Boga, na momente u romanu može djelovati i humoristično – čovjek je ponekad smiješan u svome očaju, izgubljenosti i jadnosti, u poniženju u koje je dospio, ne vlastitom voljom.

Roman „Vlak je bio točan“ objavljen je 1949. godine u Kölnu. Hrvatski prijevod ovog izrazito sugestivno napisanog djela, koje stoga na krajnje neposredan, dubok način komunicira s čitateljem, objavljen je godine 1981., kada je u biblioteci „Zora“ tiskan prijevod Eve Feller – Zdenković. Roman je napisan u trećem licu – pripovjedač, kroz lik glavnoga junaka, čija unutarnja proživljavanja čitalac prati, pripovijeda o vlastitom putovanju vlakom na frontu u Poljsku. Andreas se, zajedno sa nekolicinom kolega unutar čije se male skupine događanja u romanu opisuju, vraća s korištenja dopusta u Parizu na ratno poprište. Vlak je bio točan, no junaku priče se nije ulazilo u njega:

„- Zašto ne uđeš? – upita kapelan strašljivog vojnika.

– Ma nemoj? – dobaci mu vojnik začuđeno. Pa ja mogu imati namjeru da…mogu se baciti pod kotače…ili dezertirati…zar ne? Ta što ti hoćeš?… A imam puno pravo na to da poludim. Ja ne želim umrijeti! Najstrašnije je to što ne želim umrijeti. – Govorio je posve hladno, riječi su padale s njegovih usnica kao led. – Smiri se! Ući ću, ne boj se, uvijek se negdje nađe mjesta da…da… ne zamjeri, moli se za me!“

Čitalac prati događanja u vlaku, potom i epizode koje se događaju po izlasku vojnika na željeznički kolodvor, na kojemu se trebaju razdvojiti i krenuti svaki u svom pravcu, kako bi se pridružili jedinicama na fronti u Poljskoj. Pred njima je još jedna noć na slobodi, moguće ujedno i jedina, posljednja noć u životu. Odlučuju je provesti u bordelu. Ondje Andreas susreće prostitutku Olinu, Poljakinju sa kojom razvija osjećaj „bratstva“ kroz zajedničke, gotovo istovjetne doživljaje svijeta, umjetnosti, osobito glazbe. Olina je, naime, rat dočekala kao studentica klavira na konzervatoriju u Varšavi, a ratne okolnosti prinudile su je na opstanak uz pomoć „najstarijeg zanata“. Istovremeno, uslužujući njemačke vojnike, „izvlači“ od njih informacije vezane uz događanja na fronti i prosljeđuje ih partizanima…

Između Andreasa i Oline događa se nešto poput platonske ljubavi, njihov odnos, razumijevanje, pacifistička usmjerenost na ljepotu i dobrotu, oličene kroz ljubav prema umjetnosti, na jedan način putokaz je okrenut ka nečemu što personificira smisao ljudskog postojanja, onog uzvišenog u njemu, nasuprot besmislu mržnje, rata i razaranja. Bez obzira na naivnost, pathos ili moguće suviše izravnu simboliku ovog dijela priče, on može biti doživljen kao umjetnički vrijedan element, koji ne narušava, već suvereno zaokružuje drugi dio romana, osobito ukoliko se pojava Oline tumači kao svojevrsno „ukazanje“, element magije ili bajkovitosti…

Pripovijedanje u ovome romanu izvedeno je u prezentu, a glavno očište priče – ono kroz čiji okular čitalac prati „situacije“, druge junake, epizodna lica, kroz čije misli, osjećaje, prosudbe, ponire dublje u situacije, je Andreas, svojevrsni autorov alter ego.

On je, zbog svoje psihološke i emotivne delikatnosti, zbog senzibilnog, produhovljenog pogleda na svijet, na jedan način uvijek pomalo distanciran od situacija kroz koje prolazi. Emotivan, no istovremeno i trezven, Andreas drži do moralnog zakona u sebi – za razliku od najvećeg dijela svojih kolega vojnika, koji su, doduše, iz očaja, nemoći i izgubljenosti, ali ujedno i koristeći kaos i bezvlašće ratne situacije, skloni odlaziti u krajnosti.

No, Andreas kao moralist nije netko tko sam sebe sputava ili priteže unutar mnijenjem i vjerovanjima zadanih okvira – on živi prirodno i posve opušteno u harmoniji s vlastitim jastvom, ne odustajući od sebe niti u izvanrednoj situaciji kao što je rat. To ga čini privlačnim i amblematičnim likom, čovjekom čije će unutarnje slobode, ljubav za svijet i ljude i mirnu užlijebljenost unutar vlastite ličnosti, kojoj je stalo do poštenih, iskrenih odnosa s drugima, mnogi čitalac zavoljeti.

Andreas je veliki junak svakoga doba, a u ratnome dobu i u ratnoj situaciji još izrazitije dolazi do izražaja njegova melankolična priroda, širina i slobodarski ideali, s kojima svake podjele i mržnje, proizašle iz njih, stoje u potpunom nerazmjeru…

U liku Andreasa artikulirana je noseća figura modernog mladog čovjeka i intelektualca u evropskoj književnosti druge polovine dvadesetog stoljeća, onoga koji se je protiv svoje volje i sklopom okolnosti zatekao u krvavim ratnim okolnostima. Andreasova normalnost i ljudskost protuteža su nenormalnosti i neljudskosti rata. On žudi za mirom i slobodom tijekom koje bi se mogao prepustiti uživanju u poeziji, glazbi, u studiranju i stjecanju novih spoznaja, a ne može iznaći snage da napusti vlak koji ga, s velikom vjerojatnosti, vozi u smrt. Rat vidi kao nešto što ne može donijeti upravo ništa, osim velike i ozbiljne prigode za vlastitu i tuđu pogibiju, no unatoč tome sudjeluje u njemu, čak i bez puške, koju je odlučio namjerno zaboraviti.

Kada je riječ o Böllovom odnosu prema religiji, dobro tumačenje donosi jedan esej uglednog zagrebačkog profesora germanistike, također i prevoditelja Böllovih tekstova, doktora Viktora Žmegača:

„Svoj je odbojan, iako pasivan stav prema režimu za vrijeme nacizma temeljio na uvjerenju da je Crkva kadra i voljna biti moralna pa i politička protuteža fašizmu. Zbilja u politici i ponašanju vjerskih ustanova razorila je, ipak, s vremenom njegove iluzije – pa otuda i oštra kritika koju on često upućuje oficijelnom katolicizmu. I u ime pojmovne egzaktnosti Böll je u više navrata izrazio sumnju u opravdanost književnokritičkih klišeja, koji književno djelo trpaju u neku ideologiju odnosno konfesiju. Pripadnost nekoj stranačkoj ili vjerskoj organizaciji zahtijeva ponekad disciplinu kojoj se umjetnik neće htjeti podvrći; u zamislivom sukobu između nekoga normativnoga obrasca i osobnoga, iskustvom stečenog uvjerenja, umjetnik se, kako piše Böll u jednom svom autopoetičkom tekstu, mora ravnati prema svojoj istini, inače postaje propovjednik koji ponavlja tuđe misli, a to je suvišno.

Heinirich Böll nigdje kao pripovjedač nije apologet Crkve ili poklonik bilo kakve univerzalne ideologije; religioznost njegovih likova izrazito je nekonvencionalna i može se svesti na osjetljivost za neka kršćanska načela koja su dio opće humanitarne etike“, zaključuje profesor Žmegač.

Heinricha Bölla interpretatori najčešće tumače kao realističkog, tradicionalnog pripovjedača, no u njegovom se djelu – i u romanu „Vlak je bio točan“, i u mnogim kasnijim romanima i pripovijetkama (spomenimo, primjera radi, slavna „Gledišta jednog klauna“) mogu uočiti mnoge avangardne sklonosti, i to od one vrste avangarde koja će kasnije, tijekom 70-ih godina, uzeti osobita maha u Njemačkoj književnosti (poput proza Petera Handkea ili Thomasa Berndharda), koja je od Bölla mogla crpsti ili učiti pojedine pripovjedne postupke, vrlo slobodan pristup proznom tekstu kao tkivu koje se prije svega bavi predjelima ljudske duše, izbjegavajući tako strogo kauzalne uvjetovanosti, otvarajući put za začudnosti, igru…). Böll u svojim romanima, u njihovoj formi i kompoziciji, vrlo otvoreno iskazuje sklonost eksperimentu, ignoriranju tradicionalnih pripovjednih zadatosti.

Heinrich Theodor Böll (1917. – 1985.), jedan je od najistaknutijih i najčitanijih njemačkih pisaca 20. stoljeća. U autobiografskom eseju „O sebi samome“ (1958.) spominje dvije sudbinske činjenice koje su ga bitno opredijelile u književnost. Prva je liberalno porijeklo njegove obitelji, otvorene za umjetnost (otac mu je bio skulptor),a druga rodni grad Köln, s kontrastima između katoličke buržoazije i „crvenog“ proletarijata. Imao je samo petnaest godina kada su nacisti prodrli u Köln, Böll je bio jedan od rijetkih mladih Nijemaca koji se nije priključio Hitlerovoj omladini. Zbog toga je regrutiran već početkom Drugog svjetskog rata. Šest godina proveo je na tri fronta. Ranjen je četiri puta, a koncem rata bio je zarobljen i deportiran u američki logor u Francuskoj. U razoreni Köln vratio se je 1945., i tada se je upisao na studij. U to vrijeme počeo je pisati, objavivši tijekom dvije godine u novinama šezdesetak novela. Od 1951. godine, kada je objavio roman „Gdje si bio Adame?“, pisanje mu je postalo stalno zanimanje. Godine 1968. Böll je počeo raditi kao predavač na Frankfurtskom univerzitetu, a od 1972. aktivno se uključuje u politički život Njemačke. Neka od najvažnijih djela Heinricha Bölla su: Kuća bez čuvara (1954), Kruh ranih godina(1955), Bilijar u pola deset (1959), Mišljenja jednog klovna (1963), Prečesto ideš u Hajdelberg(1970), Grupni portret s damom (1971), Izgubljena čast Katarine Blum (1974), Žene u pejzažu sa rijekom (1985), Zavještanje (1985)…

Književnost Heinricha Bölla, koji, poput Güntera Grassa i Siegfrieda Lenza, svojim djelom opovrgava mišljenje da su popularnost kod čitalačke publike i estetska kvaliteta suvremenog teksta nespojive kategorije, karakterizira pokušaj da se očuvaju osnovne moralne vrijednosti – ili u vrijeme terora, ili u razdoblju materijalnog blagostanja i korupcije. Godine 1972. Heinrich Böll primio je Nobelovu nagradu za književnost. U obrazloženju je navedeno:

„Za djelo koje je spojilo široke perspektive njegovog doba i istančanu vještinu slikanja likova, i koje je doprinijelo obnovi njemačke literature.“

Tatjana Gromača Vadanjel/Prometej.ba

Tekst je prvotno emitiran na Trećem programu hrvatskoga radija

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close