Piše: Muharem Cero / Patria
Sasvim izvjesno odgonetanje vrste i karaktera rata u Bosni i protiv Bosne, nema pandam u historiji evropskih ratova.
Okončan Mirovnim sporazumom, definiran nesretnim sukobom u regiji, a robusno krivotvoren vjersko-nacionalnim, eufemizmom građanskim, a skorije, u kontekstu promjenjenih okolnosti, zlobno a bučno određivan islamističko-džihadističkim, stvarale su se i primale iskrivljene percepcije, a posljedično duboka frustriranost Bošnjaka, za sada incidentno, prerastala je u radikalizam ne samo sebi i svome, nego i izvanjskim pretećim učincima.
Umijeće svake, pa i nedobronamjerne politike, jeste predviđanje događaja u nastanku, njihovo prenabregavanje, spriječavanje po sebe nepovoljnih učinaka i spinovanje stvarnosti.
Već više od četvrtinu jednog vijeka Bosna trpi posljedice udruženih zločinačkih poduhvata (UZP-a), u neposrednom ali i produženom činjenju i trajanju.
Već zarobljena real politikom, krivo srasta njeno ratom unakaženo državno ali i društveno biće.
Učinci UZP-a poprimaju obrise novih faktičkih stanja, koja silnicama nutarnje i izvanjske geopolitike, teži i uspijeva ustavno-pravno Frankenštajnskoj kreaturi udahnuti mogućnost bezbolnog samouništenja.
UZP „pojednostavljeno“ jeste krivično-pravna kvalifikacija kojom se dokazuje, u slučaju Bosna, učešće Republike Srbije, Republike Crne Gore i Republike Hrvatske u agresorskom rastakanju njene državnosti, protjerivanjem i etničkim oćišćenjem, ratnim zločinima i genocidom, na ranije planiranim bosanskim teritorijama, a radi pripajanja tih teritorija svojim državama ili pak uspostavljanje na njenoj teritoriji novih etničkih država.
Mada planirani projekti nisu ostvareni učinci njihovog djelovanja i dalje žive i traju na velikom dijelu Bosne, a lukave izvednice zamišljenih planova dobijaju svoje ustavne surogate, tek prelaznice ka istom cilj.
I mada nepravomoćne Haške odluke u krivično-pravnom smislu ne proizvode izvršne učinke, one u ustavno-pravnom smislu, u slučaju Bosna, mogu i moraju biti uobzirene u mjeri otklanjanja nastalih i sprečavanja novih pogubno štetnih učinaka po bh. društvo i državu.
Presudama za UZP su već kažnjene ili će skoro izvjesno biti, političke i vojne strukture zamišljenih kvazidržava HR Herceg-Bosne i Republike Srpske, tek kolaborantskih marioneta bitnijeg dijela UZP-a Republike Srbije, Republike Crne Gore i Republike Hrvatske (pitanje njihove odgovornosti jeste drugi dio priče pred Haškim sudom pravde).
Malo je bosanskih gradova čije biće je ubijano u dva UZP-a u kratkom vremenu kao što je Mostar. Malo je gradova čija suvremenost i danas ima određenje produženog udruženog zločinačkog poduhvata, a čije trajanje ne treba mjeriti kalendarskim nego ljudskim vijekom, a tada ono postaje pogubnije, bolnije i civilizacijski sramnije. Malo je gradova čije stradanje poprima gotovo genetsku nemogućnost spajanja različitosti, a istovremeno racionalnu svijest o nužnosti, potrebi i smislu traženja iskoraka i bijega od strahote te genetike.
Izmjene izbornog zakona i njegova prilagodba presudi Ustavnog suda bi trebale da napokon stvore pretpostavke za prekid osmogodišnjeg neodržavanja lokalnih izbora u Mostaru. Mada se ne nazire mogućnost kompromisnog riješenja, jedno je izvjesno. Nepravomoćno dokazani UZP (kažnjen sa 111 godina) treba ili bi morao biti određujući argument u konačnici.
HAŠKA KLAUZULA UZP-a vapi postati bitnim dijelom ne samo svih zakonskih riješenja u BiH, pa i ovog, nego i historijski notorna odrednica svih ustavnih, kako postojećih, tako i budućih, riješenja u državi Bosni i Hercegovini.
HAŠKA KLAUZULA UZP-a mora biti preuzeta i kao evropska pravna tečevina, a što nije samo puko pranje nečiste savjesti, nego i novo poglavlje međunarodnog prava “Lex Bosnia”.
Mostar tako ne prestaje biti Dejtonska posebnost, nego se pretače u inovirano međunarodno pravot koje prepoznatoj žrtvi ne nudi samo moralnu zadovoljštinu, nego i restituciju posljedica pro futuro.
Kada u glavama Mostar prestane biti slučaj, tada i počinje novo vrijeme za bosansko društvo i njenu državnost. Sve drugo su samo strašne slutnje bijelom kugom morenih prostora. Ma koliko do tada po Starom hodili, on će biti samo šetnica a ne i kičma obnove mostarske duše.
