-TopSLIDEKultura

Hans Küng (1928-2021) – teolog slobode

Smrću Hansa Künga skoro se dovršava jedna velika epoha u povijesti teologije. No, istraživanje nasljeđa njegovoga rada, uvjeren sam, na vidjelo će iznijeti njegovu povijest teološkoga mišljenja, a to je prije svega povijest slobode

Premalo je vremena prošlo od smrti Hansa Künga da bi se o njemu nešto sustavnije reklo i napisalo, stoga ćemo se u ovom kraćem tekstu napisanom povodom njegove smrti 6. travnja 2021. godine osobnije osvrnuti na njegovo djelo i lik, tek u crticama i marginalijama. Hans Küng bio je švicarski teolog s dugogodišnjom njemačkom adresom. Bio je jedan od peritusa na Drugom vatikanskom koncilu, supokretač, zajedno s J. B. Metzom, K. Rahnerom i drugima, teološkog časopisa Concilium, odveć plodan pisac da bi ga se u jednom tekstu obuhvatilo, profesor teologije u njemačkom Tübingenu, a nakon što  mu je oduzeto pravo na poučavanje katoličke teologije, ravnatelj Ekumenskog instituta u istome gradu, „raju za teologe“, kako ga je jednom imenovao piscu ovih redaka. Mnogi će se Künga na drugačije načine sjećati – jedni kao jednog od najpoznatijih teoloških disidenata u Katoličkoj crkvi 20. stoljeća, drugi kao autora knjiga koje su željele osnovnu poruku kršćanstva – Isusa Krista – približiti suvremenom čitatelju, treći pak kao „Tomu Akvinskog 20. stoljeća“, sintetičara zapadne, i to ne samo teološke, misli; četvrti pak kao autora svjetskog etosa i one slavne rečenice „Nema mira među narodima bez mira među religijama“. Ima i onih petih, šestih… koji će ga se sjećati i kao autora sjajnog dokumentarca o svjetskim religijama, što se prikazivao i na našim televizijama ili pak kao autora sjajnih meditacija o patnji što su ih onomad, 1980-ih godina objavljivali zagrebački isusovci. Ponavljamo, Küng je odveć plodan pisac, autor, teolog, filozof, esejist, da bi ga se promatralo samo kroz jednu leću, iako je u medijima i „kuloarima“, leća disidenta ona najčešća.

Hans Küng zajedno s koncilskim teolozima Yvesom Congarom, Karlom Rahnerom, Edwardom Schillebeeckxom i Johannom Baptistom Metzom, pokrenuli su i razvili koncept ‘Conciliuma’ kao međunarodnog časopisa za teologiju. Godine 1965. objavljeni su prvi svesci.

Autor ovih redaka ima dvojaka sjećanja na Künga. S jedne strane, Küng pripada onim teolozima koji su, sigurno ne slučajno, svi rođeni unutar nekoliko godina krajem 1920-ih – pokojni J. B. Metz, Joseph Ratzinger, Jürgen Moltmann, pokojni Wolfhart Pannenberg te Hans Küng. Ova petorica teologa, od kojih su dvojica protestanata, a trojica rimokatolika, oblikovali su teologiju druge polovice 20. stoljeća, svaki na svoj način. Kada bismo ih morali nekako, barem ugrubo podijeliti, bili bi tu  „aristokratski“ teolozi sustava Pannenberg, Ratzinger i Küng, te, slobodnijim rječnikom napisano „teolozi margine“, Metz i Moltmann. Küng spada među „aristokrate“ u teologiji, a kada kažemo aristokratska teologija, ne mislimo samo na one teologe koji su zaista djelovali u vremenu kada je teologija još uvijek držala titulu „kraljice među znanostima“, kada su teološka predavanja u Küngovu, a jedno vrijeme i Ratzingerovom Tübingenu pohađale tisuće studenata. Jednom mi je prilikom moj prijatelj, student teologije u Tübingenu s kraja 970-ih godina rekao: „Ako si želio društvenu promjenu tada, ako si želio kritičku misao, bez obzira jesi li vjernik ili ne, u to si vrijeme išao studirati teologiju u Tübingen“.

Küng je također bio i teolog sustava – njegova knjiga Postoji li Bog?, na čijem su i prvom i drugom hrvatskom izdanju (Naprijed, Zagreb, 1987. i Ex libris, Rijeka 2006.) intenzivno radili i bosanski franjevci, predstavlja, po mojemu skromnom mišljenju, jedan od vrhunaca sistematičnosti i kvalitete dijaloga  između filozofije i teologije u drugoj polovici 20. stoljeća

Küngova „aristokratičnost“ ogleda se i u nečemu drugome – on je smatrao da teologija može, treba, ali i mora ući u dijalog sa svim znanostima, pri čemu teologija nema puku apologetsku ulogu već ima ravnopravni položaj s partnerima u dijalogu. Küng je također bio i teolog sustava – njegova knjiga Postoji li Bog?, na čijem su i prvom i drugom hrvatskom izdanju (Naprijed, Zagreb, 1987. i Ex libris, Rijeka 2006.) intenzivno radili i bosanski franjevci, predstavlja, po mojemu skromnom mišljenju, jedan od vrhunaca sistematičnosti i kvalitete dijaloga  između filozofije i teologije u drugoj polovici 20. stoljeća. Küngova aristokratičnost  imala je i svojih mana, iz vizure autora ovih redaka. Za razliku od Metza i Moltmanna, Küng je pokazivao značajne otpore prema „teologijama genitiva“; „teologijama margine“ koji su nicali 1970-ih godina, napose teologija oslobođenja. Uostalom, pokazivao je otpor i prema teologijama koje su razvijali Metz i Moltmann, nazivajući Moltmanna „malo previše revolucionarnim“.

Nadalje, Küngova aristokratičnost ogleda se i u još jednoj njegovoj osobini, osobini koja je na njegova pleća navukla mnogo neprijatelja – neposluh. Da čitateljima koji nisu upoznati s Küngovim životopisom ukratko pojasnimo – zbog njegove knjige Nepogrešivi? (o dogmi o nepogrešivosti pape) – te zbog njegova otpora da povuče knjigu i teze iz knjige, Vatikan mu je oduzeo pravo na poučavanje teologije. U svojemu 2. svesku memoara (Sporna istina: sjećanja, Ex libris, Rijeka, 2012.), Küng opisuje to mučno razdoblje te nam daje sjajan i izravan uvid u „discipliniranje teologa“, kako on taj proces počesto naziva. Proces je završio tako što Küng nije želio povući svoje teze bez saslušanja pred stručnom, a dijelom i neovisnom komisijom, te mu je oduzeto pravo poučavanja katoličke teologije, što mu u sveučilišnoj karijeri nije škodilo jer je tübingenško sveučilište samo za njega otvorilo katedru Ekumenske teologije, neovisne o dozvoli predavanja od strane crkvenih vlasti. To je točka u kojoj je zadobio status disidenta i žestokog kritičara crkvene hijerarhije i prisilne šutnje koja se teolozima nametala tih desetljeća. Küng neposlušan? Pročitajmo što je on, povodom smjene urednika Svjetla riječi, fra Drage Bojića, napisao u njegovu obranu: „Teolozi se ne smiju ponašati konformistički, već kritički: kritični prema samima sebi, ali i prema svojoj vlastitoj tradiciji i Crkvi. Jer kakve su posljedice za Crkvu u kojoj teolozi šute? Tada se nitko neće u intelektualnoj čestitosti truditi oko kritičkog razlikovanja: da uvijek iznova analizira dobru tradiciju (postoji i ona loša), autentični nauk (postoji i krivi), izvornu kršćansku poruku (postoji i ona koja nije izvorna); te da istinu Evanđelja od nekoć, ovdje i sada uvijek iznova aktualizira. Teologija treba, ona zapravo mora biti u kršćanstvu: na mišljenju utemeljeno obrazloženje istine kršćanske vjere. I obveza je kršćanskog teologa tražiti kršćansku istinu u istinitosti. I to i u uvjetima protiv represije vlastitoga crkvenog vodstva.“

Küng je oduvijek, kako je to opširno pisao u svojim sjećanjima, tražio jake argumente kako bi eventuelno promijenio svoje mišljenje, i istovremeno je s gnušanjem odbacivao puko vršenje autoriteta nad teolozima

Aristokracija kod našega preminulog teologa temeljila se i na njegovoj poniznosti, ali samo pred samim Bogom, ali ne i pred autoritetima koji žele dovesti u pitanje teologiju pukim autoritetom sile. Küng je oduvijek, kako je to opširno pisao u svojim sjećanjima, tražio jake argumente kako bi eventualno promijenio svoje mišljenje, i istovremeno je s gnušanjem odbacivao puko vršenje autoriteta nad teolozima.

Drugo sjećanje na Künga autoru ovih redaka dolazi od osobnih susreta s njime, prvo kao izdavača njegovih djela na hrvatskom jeziku, a potom i kao studenta teologije u Tübingenu početkom prošloga desetljeća. Mnogi su mi, ali premnogi o Küngu govorili kao o naprasitom, bahatom čovjeku s kojim je teško zapodjenuti razgovor i pored kojega je teško doći do riječi. S tim na umu, susretao sam se nekoliko puta s njim, pripremajući se na svoju šutnju, što s Küngom može biti tek vlastita prednost. No, sve te predrasude drugih, čak i mene samoga, odmah su bile izbrisane željom Künga da mu pričam o svom doktoratu. Naime, tema na kojoj sam doktorirao uvelike se preklapala s temom na kojoj je on stekao svoj drugi doktorat na pariškoj Sorboni, o Hegelovoj kristologiji (u nas prevedeno kao Utjelovljenje Boga, u dva sveska, Demetra, Zagreb, 2007. i 2008.). Sam sam pak svoj doktorat radio također na Hegelu, ali uspoređujući njegov pojam „smrti Boga“ i spekulativnog Velikog petka s drugim Tübingenžaninom, Jürgenom Moltmannom. Ukratko, taj ručak završio je mojim nepreglednim čuđenjem nad memorijom tada već ostarijeg profesora Künga – u tančine je znao što je pisao četrdeset godina prije tog susreta. Pritom mi je udijelio savjet kojega se, držim, treba uhvatiti svaki mladi teolog i doktorant: „Ne čeka svijet novu knjigu o Hegelu, nego ti čekaš da postaneš doktor. Stoga sjedni, piši i napiši doktorat, nemoj čekati da postaneš pametniji od svih autora koje čitaš jer nikada nećeš završiti“.

Smrću Hansa Künga skoro se dovršava jedna velika epoha u povijesti teologije. Naime, gore spomenuti autori, u bitnome su utjecali na mnoge teološke discipline i usmjerenja. Danas se teologija, poput mnogih drugih znanosti i disciplina, toliko specijalizirala da ne postoje više autori poput Künga, Moltmanna ili pak Panennberga koji su u stanju obuhvatiti mnoga teološka područja i promijeniti paradigme mišljenja u tim područjima. Smrću Hansa Künga ta epoha je blizu svojega završetka. No, istraživanje nasljeđa njegovoga rada, uvjeren sam, na vidjelo će iznijeti njegovu povijest teološkoga mišljenja, a to je prije svega povijest slobode.

Autor: Zoran Grozdanov, polis.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close