Piše: Hamid Deronjić
Bakir Izetbegović nije kazao ništa novo kad je poručio da je spreman razgovarati sa svakim ako je to u interesu države. Od njega se to i očekuje. U međuvremenu postignuti dogovor Izetbegovića i Dodika o ispunjavanju jednog od ključnih uvjeta Evropske unije, posebno je dobio na težini činjenicom da je postignut u toku predizborne kampanje, kad naši političari obično ništa ne rade, osim što se svađaju. Kritike dežurnih medijskih kritičara lidera SDA po kojima je Izetbegović „podvio rep pred Dodikom“ potpuno su irelevantne. Za njih je Izetbegović kriv i za padanje kiše.
Ali kad politička stranka sa ambicijom ozbiljne opozicije kritizira dogovor Izetbegovića i Dodika o deblokadi evropskog puta države, onda to samo ide u prilog tezi o nemoći pa i pogubljenosti najpoznatije opozicione stranke. Čak i oni skloni ljevici ne mogu to drugačije okarakterizirati već kao čistu politizaciju. Kako drugačije objasniti protivljene SDP-a deblokiranju evropskog puta države? Dogovor predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića i predsjednika RS-a Milorada Dodika o mehanizmu koordinacije i kreditnom aranžmanu BiH sa MMF-om, SDP je nazvao bezuslovnom kapitulacijom SDA i Izetbegovića pred Miloradom Dodikom i njegovom politikom uništavanja i razgradnje države.
Odavno je poznato da opozicija vrhunac kritičkog mišljenja dostiže u klišeu po kojem Izetbegović popušta čas Čoviću, čas Dodiku. Isto tako, u SDP-u imaju pravo reći da nikad ne bi potpisali dogovoreni mehanizam koordinacije, ali bi trebali i priznati da se taj mehanizam s njima ne bi mogao ni dogovoriti. Osim ako se ne bi dogovarali sami sa sobom.
Naravno, opoziciji preostaju samo dvije stvari u borbi za vlast: ili potenciranje činjenice da se nacionalne stranke ne mogu dogovoriti ili da im dogovor ne valja. Jasno je i da oni ne mogu drugačije i da moraju kritizirati nacionalne stranke, ali proglasiti otvaranje evropske perspektive za državu kapitulacijom pred Dodikom je ravno kapitulaciji SDP-a pred realnošću. Ne treba ih podsjećati na „podvijanje repa pred Dodikom“ kad su mu, prema priznanju tada istaknutog člana SNSD-a, ponudili više nego SDA samo da bi se održali na vlasti. Ali treba SDP-ovce pitati kako bi to oni otklonili barijere na putu do stjecanja kandidatskog statusa BiH. Je li trebalo nastaviti sa blokadama i obostranim ucjenama? Kome bi bio cilj nastavak krize i gdje je tu interes države koju SDP brani?
Produžetak krize i zaoštravanje nacionalnih svađa je nešto što najmanje odgovara SDP-u i sličnim strankama. U toj borbi one su redovno na gubitku. Kao što je i država godinama već na gubitku jer nema mehanizma koordinacije za pristupanje EU. U vrijeme kad se vlast treba ozbiljno kritizirati zbog neispunjeng obećanja o ubraznom putu prema EU, u SDP očito misle da Bosna ima još vremena za gubljenje.
No, realno SDP i stranke slične orijentacije i ne mogu protiv sebe. Njihova predstava države je drugačija od države koja se realno može graditi i voditi ka EU. I što je za njih još žalosnije, njihova zamišljena država nema veze sa predstavom države kojoj većina stanovništva daje podršku na izborima, glasajući decenijama za nacionalne stranke. Oni, i ne samo oni, dok zamišljaju građansku državu zanemaruju tri već okoštala politčka nacionalna faktora u zemlji. To ih suštinski udaljava od barem dva od tri naroda u Bosni. To su izborne činjenice. One bi ih morale natjerati da barem razmisle o kojoj državi govore kad upozoravaju da se država sastavljena od entiteta i kantona razgrađuje na entitete i kantone.
Vodeći politiku obećane zemlje protiv tvrde bosanske realnosti esdepeovci ne bi, izgleda, ni u EU prije nego ostvare zamišljenu građansku državu. Na tom tragu je i kritika upućena dogovoru Izetbegović-Dodik o otvaranju evropskog puta za državu. Kritika postignutog dogovora ojačana je i eksluzivnim pogledima na budućnost države. Sve dosad se mislilo da je najsigurniji put jačanja države njeno integriranje u EU. Ali dok se očekuje da Bosna, prije svega u smislu pravne države, jača na evropskom putu, iz SDP-a poručuju da je mogu takvom, trudeći se „svim političkim sredstvima“, napraviti i prije EU. S obzirom na snagu SDP-a, nema ni najmanjeg razloga da se manje vjeruje u postepeno usvajanje evropskih standarda nego u fantaziranje bilo koje stranke.
Ipak, SDP je, uz određene uvjete, u pravu kad poručuje da se desila kapituacija dogovorom Izetbegović – Dodik. Samo što nije u pitanju kapitulacija SDA i Izetbegovića, već kapitualcija države koju zamišlja SDP. A takva država odavno, ako je ikad i bila, ne stanuje ovdje.
Indikator
