Samo tamo gdje nema svjetla vlada mrak
Mala velika osobna katarza
Autor: Edin Urjan KUKAVICA
Noćas je šejh obilazio grad, sa svjetiljkom u ruci i vapio: “Umoran sam od zvijeri i vragova… ljudsko biće moja je želja!” (Rumi)
Mislio sam da ne znam pričati viceve. Ali, kad sam prvi put izazvao salvu smijeha nakon što sam nekim ozbiljnim drugovima rekao da bi etno-patriotizam u kojem je u ime potpuno imaginarnog cilja dozvoljeno sve – lagati, krasti, varati, obmanjivati… – trebalo zamijeniti nečim drugim, možda nečim poput časti, čovjekoljublja, empatije, hrabrosti, iskrenosti, istinoljubivosti, kreativnosti, milosrđa, misaonosti, mudrosti, nesebičnosti, odanosti, odgovornosti, osjećajnosti, poštovanja, povjerenja, praštanja, pravednosti, prijateljstva, razboritosti, razumijevanja, saradnje, savjesti, simpatije, skromnosti, smjernosti, umjerenosti, uzdržljivosti, vjere, vjernosti i zahvalnosti(!)… iskreno sam se obradovao da sam “postao smiješan”!
Ljudi, ne životinje
Doduše, malu sjenu na tu moju radost bacili su i poneki sažaljiv osmijeh i topla ruka na ramenu koju sam protumačio u smislu: “Gdje ti živiš?!”, ali sam ih smjesta zanemario u korist pomalo uvredljivog, ali neupitno ispunjavajućeg saznanja da me ljudi za koje sam bio uvjeren da su ozbiljni smatraju smiješnim.
Iskoristio sam taj trenutak njihove slabosti prema meni i plasirao još jedan u smislu da bismo trebali makar početi tragati za vođom kojeg krasi razboritost, pravednost, umjerenost i hrabrost! Istog trena oni do maloprije razdragani ljudi prestadoše se smijati i počeše osvrtati oko sebe, a oni koji su me suosjećajno tapšali po ramenima munjevito staviše prst preko svojih a ruku preko mojih usta. “Jesi li ti normalan?”, upitaše. “Mislio sam da jesam”, odgovorih, “ali sad više nisam siguran. Nisam mislio odmah, nego nekad, možda na sljedećim izborima…”, pokušah se malo izvući iz neugodne situacije ponovnog propitivanja moga mentalnog zdravlja.
Spomen narednih izbora ih zamalo izbezumi: “Znaš li ti, narodna nesrećo, nacionalni neprijatelju i općedruštvena sramoto i… (navrh jezika mu je ostalo din-dušmanine!)… znaš li ti da možda narednih izbora neće biti?!” “A štooo…?!”, upitah iskreno iznenađen. “Kako može biti da ne bude izbora… taman smo se navikli svake dvije godine… Neće nam valjda i tu radost ukinuti…”
Stajao sam, potpuno zbunjen i razočaran unezvijerenošću i uplašenošću drugova koje sam smatrao ozbiljnim i ovoj zemlji dobronamjernim! Šta je, zaboga, loše u tome biti razborit; razboritost je la(h)koća uviđanja šta treba činiti u raznim životnim situacijama… ili biti pravedan; to je stalno raspoloženje za dati svakome što mu pripada… ili biti umjeren; umjerenost je la(h)koća upravljanja težnjama i njihovo držanje u granicama (zdravog) razuma… ili, pak, biti hrabar?! Hrabrost je la(h)koća savladavanja poteškoća u činjenju dobra i podnošenje životnih iskušenja. Sve su to pokazatelji snaga duha, sposobnosti valjanog djelovanja, moralne izvrsnosti ličnosti, svjesna umna djelovanja u skladu sa najvišim ljudskim i božanskim normama. Šta je, zaboga, loše u tome željeti vođu koji je oličenje vrlina?
Latinska riječ virtus označava “muževnost” ishodeći iz pojma vir u značenju “muž”, a odnosi se izvorno na muške, ratne uobičajenosti, dobro utemeljene određenosti i pripravnosti muških snaga usmjerenih veličanstvenim djelima. U grčkom se ovaj pojam tumačio kao “naviknuta izvrsnost”, kao trajna stečevina, jedino bezuvjetno dobro koje se čuva upornošću i ustrajnošću da bi postala dijelom karaktera, ali se i tada moraju stalno koristiti da bi osoba ostala vrla.
Neki civilizirani narodi smatraju da istinska vrlina dolazi iz uvida četiri plemenite istine i djelovanja u skladu s njima, što se naziva plemenitim osmostrukim putem. Slijeđenje tog puta podrazumijeva ispravne nazore, ispravne namjere, ispravan govor, ispravno djelovanje, ispravan život, ispravan napor, ispravnu pažnju i ispravnu sabranost, tvrdeći da su to osnove harmoničnog svijeta u kojem ljudi mogu živjeti kao istinska ljudska bića, a ne kao životinje.
Na kraju, samo tamo gdje nema svjetla vlada mrak, samo tamo gdje nema istine laž zauzima njeno mjesto, samo tamo gdje nema dobra zlo dominira, tamo gdje nema mačke miševi kolo vode, tamo gdje nema muškosti žene se pitaju i samo tamo gdje nema vrline porok postaje općedruštveno prihvatljivo ponašanje. I kakvo je to društvo u kojem niko neće da upali svjetlo, u kojem se očigledna laž “guta” kao najslađa istina, u kojem se dobri toleriraju zlo… i u kojem je porok preči od vrline?
Postoje vrline koje mogu pokazivati samo političari. Ne bih ih nabrajao jer se među običnim ali normalnim svijetom te vrline najčešće smatraju mahanama. Zašto je to tako? Zato što je politika skup procesa u smislu donošenja odluka unutar jedne skupine ljudi sa nenabrojivim mnoštvom i raznolikošću neizvjesnih rezultata i vrlo izvjesnih posljedica, te, stoga, svaka odluka mora biti unaprijed dobro promišljena, uspoređena s drugim, najbolje suprotnim mišljenjima i stajalištima. Zašto? Zato što bi političari trebali da se bave zajedničkim interesima većine pripadnika skupine u ime koje donose odluke, odnosima sa drugim zajednicama, na kraju, planiranjem budućnosti što – sve – pretpostavlja početnu raznovrsnost stajališta, te kako je tipičan rezultat primijenjene politike društveni sukob, pomirenje razlika također jedan od ciljeva politike.
To se postiže predlaganjem rješenja za koje se konsenzusom odluči da je racionalno i ispravno. Politika je djelatnost u kojoj vrline ne igraju nikakvu ulogu, te kako ništa od navedenog nije jamstvo za bilo šta dobro, a pritom odluka koju političar donese može napraviti prostor i otvoriti mogućnost rasprave jesu li vrline mahane ili su, pak, mahane vrline, što napose može izazvati krizu nerazumnih razmjera, što, dakako, uopće nije dobro čak ni ako je upravo to cilj političara i politike.
Taman smo se na izbore navikli svake dvije godine
Neprijatelji i mahane
Bit će da je Pierre de Marivaux bio u pravu kad je rekao da “vrlinama nije mjesto na zemlji, jer one tamo najviše pate”, a i Niccolo Machiavelli sa svojim: “Varljiv je ugled koji nasljeđujemo od roditelja i djedova, on brzo nestaje ako ga ne prati vlastita vrlina.” Vrline, načelno, cijenimo samo ako nam se ukazuju u obliku koji odgovara našim shvatanjima i sklonostima. Po vrlinama cijenimo, a i nas cijene samo naši prijatelji, dok naši neprijatelji isključivo koriste naše mahane. I, ako se hoće bespogovorno vladati ljudima, bolje je koristiti im mahane nego vrline.
Napustio sam društvo drugova duboko uvjeren u opravdanost raspada zajedničke domovine makar zbog toga što ni ljevičari, a kamoli desničari, nisu imali smisla ni za humor, a kamoli za patriotizam.
Autor: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba
