Safet Zec: Evropa laže da nema odgovor na krizu!

Proslavljeni bh. slikar tokom terorističkih napada boravio je u Parizu

Razgovarala: Tijana ĐEVIĆ

Kada se 13. novembra desio teroristički napad u Parizu, koji je uzdrmao cijeli svijet, naš cijenjeni umjetnik, proslavljeni bh. slikar Safet Zec boravio je u Gradu svjetlosti, u posjeti kćerki Hani. Nalazio se u blizini tragičnog događaja, pratio utakmicu naše reprezentacije u nogometu, dok je Hana s porodicom bila na večeri.

– Kada su izašli vani, bili su šokirani. Nikome to nije normalno. Najgore je što se ne zna rješenje problema. Duboko mislim da to nije jedna filozofija i stav za koji se neko bori. Mislim da to samo novac radi i svjetske korporacije. Plaćaju ih, a porodice su beznadežne, bez posla i budućnosti. Ljudi bježe, ali od čega bježe – rata. A ko im je uvezao rat? Zapad. Niko se ne bavi uzrokom, bave se posljedicama rata. Ne mogu pojedine zemlje napraviti zidovi i ograde, kao njima da bude dobro, a ostatak svijeta gladuje – ispričao je Safet Zec u intervjuu za naš list, datom po njegovom povratku iz Pariza u Veronu.

Nema sloge

U Sarajevu se u srijedu uvečer desilo gnusno ubistvo dvojice propadnika Oružanih snaga BiH, koje su nadležni doveli u vezu s terorizmom. Kako gledate na sav taj haos?

– Malo znam šta se događalo u Sarajevu, pošto sam u Veroni, tako da razmišljam na način opšteg poimanja situacije. Ne znam odakle sve to dolazi. Ne mogu da shvatim kako to neko dolazi u takve situacije da unesreći druge, da drugom oduzme život, da se ubije… Ali, mogu da tražim uzroke u ekstremnim uslovima u kojima žive neke populacije. Nemamo jasan program u kome jedna strana kaže šta hoće. Imamo ogromne prostore obuhvaćene bijedom, ratovima i neimaštinom. Pripadajući islamskom svijetu i opšte gledajući, volio bih da zemlje ulože dio svog bogatstva, da se ujedine te naprave jedan program s kvalitetnim ljudima koji mogu da ga iznesu. Ljudi koji uče po svijetu ne vraćaju se u matične zemlje.

izlozba

Da bismo išli naprijed, moramo se okrenuti kvalitetnim ljudima. Puno je toga što nas razdvaja i ne možemo da se usaglasimo. Dolazi do sukoba, puno je problema koje svijet živi. A bogati svijet nema odgovor. Imaju potencijal, odmah reaguju i bombarduju, međutim, ne možete vi ubiti taj svijet. Problemi su veliki. Užasno je to što se desilo, a na kome je da ih riješi? Šta je Buš radio u Iraku, a Sadmova diktatura je imala i škole, univerzitete, privredu, tako da zbog svega revolt me neki obuzima.

Stanovnici BiH sve više žive u strahu, nesigurnosti, skoro svakodnevna su ubistva, sukobi…

– Uz svu tragediju koja nas je ovdje zadesila, nismo riješili mnoge stvari. Govorimo samo “neka ne puca“. Nisu nas vodili najbolji ljudi iz naših naroda, taj zamah nemamo, mučimo se sa svim ostacima tog rata. Ne možemo da se složimo i to je osnovni problem.

Nakon užasa u Parizu uslijedile su nove prijetnje ISIL-a u svijetu. Mislite li da bi se mogle ostvariti?

– Nažalost, nema strategije odbrane. Oni se regrutuju, žive u predgrađima, hiljade ih je bez nade i posla, ne dolaze oni samo iz Pariza. Jednostavno, nekome je stalo da se napravi haos. Poslije će da vam daju kredite, zadužit će generacije i generacije. Rat je jedan užas. Bogati svijet može da pomogne zemlje, napravi škole, daju im fabrike, ljudi hoće da rade. Lako je kad imate jednu donekle zadovoljnu populaciju, neće se ona ubijati i samoubijati niti dozvoliti da se kupe za male pare te da prave užas po svijetu. To su jednostavna pravila.

Kako Vi gledate na ocjene da se ova dešavanja mogu posmatrati kao najava trećeg svjetskog rata, koji bi se ponovo slomio na plećima malih zemalja?

– Ne vjerujem, promijenjeni su pojmovi Prvog i Drugog svjetskog rata u globalu, no kad saberete, ima sličnosti. Sad imate trenutno pet-šest ratova na našoj planeti koji se sporadično vode i idu kontinuirano. Ratište se zatvorilo kod nas, a otvara se negdje drugo. Pola svijeta čine vojnici i fabrike za ratnu opremu. Ne možemo godinama da povadimo mine koje su posijane svuda, a Italijani su ih proizveli i prodali nam. Postoji taj svijet koji ima vojsku i oružje, vojska mora da radi, neće ih raspustiti. To je užasan problem. Prodaju oružje i zastarjelu vojnu opremu. Drugi svijet, koji želi mir, da stvara i živi, on je ugrožen. Ne vjerujem da će biti klasični rat, ali ovo što živimo je slično tome. Vjerujem u kontrolirani svjetski rat, jer velike sile ga ne žele kod sebe. Vidite kako su Škotima rekli: “Ne možete dobiti nezavisnost”. Nama su, s druge strane, to potpalili, da se odvajamo i ratujemo.

Kada govorimo o ljudskoj civilizaciji, toliko smo napredovali u tehničkim dostignućima, a s druge strane imamo očajničku izbjegličku krizu koja nas vraća na primitivni nivo. Kako gledate na to?

– Za izbjegličku krizu Evropa nema odgovor, zapravo laže da nema odgovor, to je užasan val. Naravno, evropske vojno-političke strukture su to proizvele, kao što su i kod nas. Mi nismo imali nikakvog razloga da ratujemo, odnosno da razorimo jedni drugima sve, ali, eto, oni su našli taj plamen, našli su nam religije i nacionalnost i potpalili fitilj. Oni neće ustati i reći: “Zaustavimo ratove”. Ko ima kućicu i krov, ne želi da ide nigdje. Voli svoju zemlju, ostao bi tu, dajte mu malo da radi, što bi ljudi sa po dvoje djece išli nekuda. Prema tome, rat je jedan veliki biznis, a svijet se trudi da je stalno negdje. Sad su nas smirili. Oni to lijepo kontroliraju, neće rat u Italiji, Austriji ili Francuskoj. To je vrlo bezobrazno i kolonijalno prema tim narodima. Ne možete ograde napraviti, to je glupost jednog svijeta, da se izolirate i da živite vi ugodno, a da drugi dio svijeta nema da naloži vatru i za hljeb. Napredni svijet treba shvatiti da mora podijeliti dio svog prosperiteta, koji je, opet, razvijen i napravljen na račun tih kolonijalnih zemalja.

Nacionalne grupacije

Kada je BiH u pitanju, nedavno su za nas iz Evropske unije stigli pozitivni signali. Vidite li nas u budućnosti kao njenu članicu?

– Naravno da vidim. Mi smo u bivšoj Jugoslaviji kompletno bili ekonomski, kulturološki i socijalno daleko ispred Bugara, Mađara, Čeha, čitavog dijela koji je u Evropi. Inkorporirali su nam rat, gurnuli nas nazad potpuno. Sarajevo je Evropa, sinonim zajedničkog života. Živimo u podjelama zbog kojih smo i ratovali, koje su nam uvezli, zbog strasti za vladanjima. Tim koji vode te nacionalne grupacije, njima je dobro, oni žele to da zadrže. Jednom je dijelu dobro, a 80 posto naroda ili čitave strukture koje ne mogu da funkcioniraju za njih ih nije briga. Mi stojimo, oni nam stalno uvaljuju te demokratske izbore. Kako niko ne shvata da ne možemo tim demokratskim izborima nikako da izaberemo vladu spasa, ljude koji stranački ne pripadaju, već su poznati po ljudskom i profesionalnom kvalitetu, da se dignemo i krenemo naprijed.

Smatrate da vladajuće strukture nisu dovoljno obrazovane?

– Iz njihovih rečenica i malih obraćanja i govora shvati se koji je nivo tih ličnosti. Kako oni mogu da nas vode i imaju snagu intelekta? Njima je pojam kulture apstraktan, širok pojam. Posebno su grane privrede, šumarstva, industrije, temeljne stvari za jednu zemlju. Trebali smo napraviti te puteve, ljudi nam daju pare, hoće koncesuju. Niko ne računa koliko ljudi pogine od Sarajeva do Zenice godišnje. Koliko je to u ljudstvu gubitaka, a potom i ekonomski, koliko to sve košta. A niko ne daje ostavku.

Lični ciljevi su stavljeni ispred općih i društvenih?

– Pa naravno. Niko nije od njih došao pred taj zatvoren Zemaljski muzej i rekao nešto, pa da kažu da nam je važan. Tamo gdje im je radno mjesto, u parlamentu, nisu smjeli dozvoliti da se to desi. Svi govore neke duge govore, to je sve duga nekonkretna agonija u kojoj živimo. Nasreću, imamo malih žilavih resursa. Jedna zemlja mora imati vođe, cjelovite programe za sve. Tri historije se uče, pa ne možemo to, još idemo u dvije škole. To je tuga koju je ova zemlja dozvolila.

Kada govorite o BiH, često koristite pridjev “nesretna”. Zašto?

– Nesretna je što smo dozvolili da nam uvezu tu podjelu na religijske skupine, ne možemo da dišemo. BiH je divna zemlja koja ima resurse, šume, planine, ljudske kvalitete upravo zbog te mješovitosti kultura i nacija, susreta civilizacija, porodila je BiH jednog čovjeka, vrlo kreativnog. U svemu tome smo se vratili unazad. Ne mogu da se slože ni oko čega. Stalno strahuju da je neko ugrožen od nekoga, ne damo mi na sebe, oni ne daju svoje.

Šta je to što najviše zamjerate svojim Bosancima i Hercegovcima?

– Pa ne mogu to sad da reduciram. Najužasnije je što nam je uvezen rat. Potom su tu zdravstvo i školstvo. Sad svi otvaraju privatne fakultete, to je naravno biznis. Znate koliko košta to? U onom sistemu svi su imali mogućnost da se školuju. Kada se liječite, oni vam kažu: “Dođite poslije podne kod mene u kliniku”, jer sad svi imaju klinike. Potpuno je razoreno civilizacijsko dostignuće, osnovne stvari, socijalno, sport, kultura, koji trebaju biti svima omogućeni i dostupni.

Prošle sedmice je član Predsjedništva BiH Dragan Čović bio na prijemu kod pape Franje koji se tada prisjetio posjete Sarajevu te poslao najljepše poruke našoj zemlji. Jesmo li naučili išta iz te njegove posjete?

– Papa je zaista omiljen u svim narodima. Njegova spoznaja i znanje uopće o Bosni i njegov dolazak su veliki. Međutim, mi sve, zapravo tu dekoraciju, već sutra potrošimo. Isti taj Čović i isti ti koji vole svoje narode govore da je stalno hrvatski narod ugrožen, drugima su stalno muslimani ugroženi. To je veliki nedostatak tih ljudi koji ne žele da se odreknu svoje vlasti i materijalnih bogatstava do kojih su, zapravo, došli vladajući svojim strankama. Papa zna da je ovdje bila tragedija, ali on, također, zna da je Sarajevo živjelo stoljećima u izuzetnom miru i saradnji Jevreja, pravoslavnih, katolika i muslimana. Ne znam hoću li doživjeti da se moji Bosanci i Hercegovci tako zovu, a ne Hrvati, Srbi i Bošnjaci. U BiH žive Bosanci i Hercegovci, a religije ostavite u džamijama, crkvama i katedralama. Nadam se da će moja djeca živjeti u zemlji gdje to neće biti prefiks. Religije su lijepa stvar, koju treba poznavati, voljeti, razumjeti. No, religije nas ne mogu voditi naprijed, naprijed nas vode nauka i znanje.

U BiH treba da se izučava historija religija, ne jedne. Da živimo zajedno s komšijama, a ne da raspravljamo kako će neko klanjati ili kako se moliti Bogu. Bar pomoliti se Bogu možeš da ništa ne znaš, ni sure, digni ruke i reci: “Slab sam”, klekni gdje hoćeš, bez da znaš rekate.

Zaluđen i ostrašćen

Premijer Srbije Aleksandar Vučić nedavno je posjetio Sarajevo, a potom opet i Srebrenicu, obećao novčanu donaciju, čiji dio je srbijanska vlada već realizirala. Kako to komentirate, je li to most ka regionalnom pomirenju?

– Moralo bi biti. Ko je bio zaluđen i ostrašćen, ne znači da će tako i završiti život. Ljudi koji su duboko bili uvjereni da čine pravednu, a činili su užasnu stvar, imaju vremena za pokajanje i ispravljanje. I Vučiću i Dačiću život daje šansu da shvate i prime k znanju užas koji je njihov narod činio prema drugom narodu. Ta jedna kataklizmična tragedija zaslužuje spomen, sve vidove i dokumenata i svega što će budućim generacijama dati opomenu da se više ne ponovi. Ljudski je shvatiti promjene, to je ono što drugi narodi očekuju da bi ušli u zajednicu. Mi smo mali prostor, ujedinjuju se mnogo veći iz razloga da se bolje radi i posluje.

Priznati ste umjetnik i kod nas i u svijetu. Kako ste zadovoljni stanjem u kulturi?

– Ona je tijesno vezana uz ekonomiju. Da bi je omogućili svima, velikoj masi da radi u kulturi, kulturne ustanove moraju da imaju svoj plan, grijanje i struju, a zavisi od privrede, koju nemamo. Užasnim ratom i Dejtonom, koji je formirao sav taj idiotizam nacionalnih podjela, ne može se privredi otvoriti polet. Nema novca, ko će da vam kupi slike. Prije su zajednice kupovale do tri slike na izložbama, pa i privredne organizacije. Na jednoj izložbi mogli ste prodati do šest slika, sad pitajte koliko je neko na izložbi prodao.

Da ne govorimo o filmu. Da bi muzeji radili, moraju ljudima platiti grijanje i sve ostalo. Ne možete im uvesti da oni sami zarađuju, možda mogu jednim dijelom. Umjetnost, umjetnik i kultura su jako vezani uz privredu. Živimo u jednoj potpunoj recesiji. Prvo ministri moraju donijeti odluke koje će zemlji ubrizgati život. Ljudi kad rade i kad su zadovoljni, otići će i u pozorište, jedan student će kupiti knjigu, otići pogledati film… Znaju svi u Sarajevu šta su bili “Energoinvest”, “Unis”. Nije bilo: „Vode Bošnjaci ovo ili ono“. Tražio se kvalitet, pa si mogao biti crnac ili Eskim, ako si kvalitetan, onda ćeš da vodiš nešto.

Ko je ukrao novac Muzeja

Zemaljski muzej u Sarajevu bio je tri godine okovan. Mislite li da će ipak krenuti stvari nabolje u kulturnom miljeu?

– Ne bih mogao ni sanjati da može ostati bez budžeta, koliki je toliki je, bar da ljudi imaju da plate struju i neke platice da prime. Tu trebaju djeca iz škola da defiliraju svako jutro iz cijele BiH. Niko se ne pita ko je ukrao taj novac koji pripada Muzeju, gdje je nestao budžet, ko je uzeo. Podijelimo ako se nema. Ministri imaju redovne plaće, svi auti se redovno servisiraju, putuje se, svi imaju. A za Muzej odjednom nema. To nije slučajno, to je ono bez čega se može, odnosno to je: “Šta će nama kultura”.

Susret bosanske tragedije s njemačkom umjetnicom

Približite nam malo izložbu koja je otvorena 7. novembra?

– U “Panorama Museumu” u njemačkom Bad Frankenhauzenu do februara je otvorena izložba “Alegorije sudbine”. Postavku s više od 60 djela organizirali su moja kćerka Hana i direktor “Panorama Museuma”. Željeli su da veći dio posvete bosanskoj tragediji, tako da su djela uglavnom iz opusa “Srebrenica”. Također, želio sam da izložbu posvetim jednoj velikoj njemačkoj umjetnici Kati Kolvic (Kathe Kollwitz), koja je dijelila našu sudbinu. Bila je izrazito socijalno i antiratno angažirana, tako da ju je Hitler na neki način protjerao. Ona je velikim dijelom bila posvećena ratu i toj užasnoj nemani koja se stalno ponavlja. Svako ko je imalo u svijetu vizuelne, crtačke ili kulture uopće shvata snagu i veličinu te žene. Mali povod s velikim razlogom, jer je u pitanju žena koja je imala snagu da krikne protiv rata, socijalne nepravde, na jedan veličanstven likovni način. To mi je draga nit oko koje se i ta bosanska tragedija susreće s njemačkom umjetnicom.

Počitelj je moja baza 

Koji su planovi za naredni period?

– Redovno dolazim u BiH i odlazim iz nje, Počitelj je moja baza. Već sada moja kćerka Hana počinje pripremu moje velike izložbe u Lilu koja će se desiti iduće godine. Također, u planu je velika izložba u Loretu. Većina mog opusa dotiče religioznost, na neki način će biti zastupljena i u njima. To su dvije vrlo značajne izložbe koje spremam.

Autor: T. Đ. – avaz.ba

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close