Faruk Hadžić
Sjećam se tog dana, kao da je jučer bilo, kada je neko pozvonio na vrata. Gospodin na vratima se predstavio kao osoba zadužena da obavi Popis stanovništva za naš kvart. Iako je u pitanju popis „stanovništva“, koji ima prvenstveno ekonomski značaj, kao i mnogo toga drugoga u Bosni i Hercegovini pretvoren je u političko pitanje. Neki podaci sa Popisa, zbog dužine obrade kasnije nisu toliko ni bitni, poput nivoa zaposlenosti i nezaposlenosti, ali mnoga pitanja poput broja stanovnika po općinama, godinama starosti, broja stambenih jedinica i slično, predstavljaju odličnu osnovu na istraživače. Mnoge istraživačke projekte sam upravo i sam pisao na pozivajući se na podatke sa Popisa. Od tada je prošlo već osam godina i pitanje je kada će se novi Popis uopšte i desiti.
Zašto je bitan Popis stanovništva?
Odgovor na pitanje nije jednostavan i zavisi u mnogome kome pitanje postavite. Ako pitate političare, oni će vam odgovoriti da je popis bitan da bi se vidjelo koliko kojeg konstitutivnog naroda živi u nekom dijelu Bosne i Hercegovine i ukupno kada se gleda na nivou države. Ako pitate ekonomistu, onda su mnogo bitniji socio-ekonomski podaci, jer od toga u mnogome zavisi kreiranje i ekonomske politike. Cijela jedna knjiga sa rezultata Popisa upravo su „Ekonomske karakteristike“. Šta mislite da li je uopšte bitno znati koliko imamo nezaposlenih radnika prema stručnoj spremi, ili koliko nam je stara u prosjeku radna snaga, ili recimo koliko je zaposlenih radnika starije od 50 godina? Da li je bitno znati koliko imamo nepismenih osoba ili koliko imamo mlađih od 15 godina?
Svi ovi podaci istraživačima pružaju odgovore na brojna pitanja, poput koliko će se djece upisati u osnovne škole svake godine, koliko će nam porasti broj penzionera, koliko možemo očekivati novih ulazaka u radnu snagu i kada će nam trebati više finansijskih sredstava za penzije. Čak i za politiku ovaj broj sa popisa može biti interesantan, jer kroz praćenje kretanja prirodnog priraštaja, u našem slučaju negativnog prirodnog priraštaja, mogu procijeniti koliko će ljudi izaći na izbore. Kada smo već kod izbora, onda ne mogu, a da ne spomenem i Centralni birački spisak i koliko je on prenapuhan osobama kojih nema. Popis stanovništva je pokazao da nas je u 2013. godini živjelo 3.531.159. U ovaj broj su uključeni i mlađi od 18 godina, kojih je bilo 692.701. Drugim riječima, broj potencijalnih glasača je bio 2.838.458. Naredne, 2014. godine, broj glasača prema Centralnom biračkom spisku je bio za 423.871 veći nego što je broj mogućih glasača sa Popisa. Za svaku godinu, čak i ako zanemarimo da uopšte postoji problem iseljavanja, možemo izračunati broj mogućih glasača, uvažavajući broj rođenih, broj umrlih i broj onih koji si stekli pravo da mogu glasati na izborima. Ako bismo otišli korak dalje i izlaznost na izborima usporedili sa procjenom Agencije za statistiku BiH iz 2018. godine da nas živi 2,7 miliona, onda bismo vidjeli da ustvari imamo jako veliku izlaznost građana koji fizički žive u Bosni i Hercegovini.
Navest ću vam samo jedan primjer koliko podaci koji se prikupe kroz Popis mogu pomoći u kreiranju određenih politika, a odnosi se na broj stanova. Za politiku je to potpuno nebitna statistička kategorija, ali za kreatore politika vrlo značajna. Prema podacima sa posljednjeg popisa stanovništva iz 2013. godine, u BiH ukupno je bilo 1,607 miliona stanova, koji su zauzimali površinu 119,52 miliona m2. Većina ovih stambenih jedinica je izgrađena u periodu 1971-1990. Ako pretpostavimo da su se stanovi poslije 2001. godine gradili prema standardima energetske efikasnosti, a da stanovi izgrađeni prije 2000. godine nisu, onda ukupni potencijal za ulaganje u energetsku efikasnost stanova iznosi 1,286 miliona. S obzirom da prosječna veličina stana iznosi 74,33 m2, minimalna neophodna ulaganja u energetsku efikasnost stambenih objekata iznose na izborima 95,602 miliona m2. Godišnjim privatnim i državnim ulaganjem od 500 miliona KM u energetsku efikasnost stanova, bilo bi potrebno 16 godina da se ovaj broj zgrada u potpunosti utopli. Ukupna investicija, prema ovoj računici, iznosila bi 12 milijardi KM! Ovi podaci pokazuju koliki tržišni potencijal ima naš građevinski sektor, a što je opet bitnije u dijelu tranzicije vezano za energetsku nezavisnost i prelazak na obnovljive izvore energije. Šta ćemo sa rudarima koji će biti tehnološki višak. Evo mogućnosti da se napravi tranzicija koja se neće socijalno osjetiti. Trebam li dodatno spominjati kakve bi efekte ove mjere imale na rast BDP-a, zaposlenosti i usporavanja iseljavanja?
Ako se vratimo na pitanje koliko nas ima fizički u državi, a pod tim ne mislim pod jednim, drugim, trećim i ostalim, onda možda možemo pronaći odgovor na pitanje hoće li biti novog Popisa stanovništva u nekom od narednih desetljeća. Nije tajna da se stanovništvo iz ovog regiona iseljavanja. Nedavno sam radio istraživanje vezano za broj izdatih stalnih dozvola za građane regiona. U periodu 2014-2019. iz našeg regiona je 227.986 građana više dobilo stalnu boravišnu dozvolu u zemljama EU. Od ovog broja, najveći je udio, imate jednu priliku da pogodite, došao iz naše države i to 47,7% svih izdatih dozvola. Jednostavnim jezikom, svaka druga izdata stalna boravišna dozvola u EU je bila za građane naše države. Zašto je ovaj podatak bitan? Razlog je jednostavan – smanjivanje glasačkog tijela, što bi u slučaju ažurnosti biračkih spiskova, značilo veću izlaznost i manju manipulaciju za glasanje. Da se ne lažemo, ako je moguće da mrtvi „glasaju“, zašto onda ne bi i živi, koji žive vani.
Druge zemlje se užurbano pripremaju da popisivanje stanovništva, koje je prolongirano zbog pandemije covida-19, jer je to pitanje koje je bitno za definisanje razvojnih politika. Za razliku od drugih zemalja, koje će omogućiti i elektronski način prikupljanja podataka, u Bosni i Hercegovini stalne političke blokade stvaraju probleme koji za obične građane i nisu baš problemi. Da li ste negdje čuli da smo mi uopšte najavili kao mogućnost da će se novi popis održati 2023. godine?
Od mnogih kolega, koji se bave pitanjima demografije i iseljavanja stanovništva, često čujem mišljenje da bi novi popis pokazao porazno stanje broja građana koji žive u određenim sredinama, što je direktna posljedica štetnog političkog djelovanja, stalnih svađa i blokada. Potvrdili bi se brojevi koje već manje-više znamo o broju izdatih dozvola, potvrdile bi se svakodnevne slike naših građana ispred stranih ambasada i konačno, potvrdilo bi se, kao na referendumu, šta građani misle o tome kako politika vodi ovu državu. Podaci bi naravno pomogli i preduzećima da znaju mogu li pokretati i u kojem obimu investicije, jer ako neko napravi fabriku, ko će u njoj raditi? Hoćemo li imati dovoljno učenika i studenata narednih godina i koliko će nastavnika i profesora ostati bez norme zbog toga?
Ako bismo čak i hipotetički uspjeli da se dogovorimo i održimo novi popis 2023. godine, ostaje pitanje šta će taj popis popisati – građane koji fizički žive u državi ili naše državljane koji žive vani, a koji bi došli u periodu održavanja Popisa i nakon toga se vratili u svoju „drugu domovinu“? Sve je do politike, samo što postoji jedna razlika u odnosu na druge zemlje. Dok druge zemlje žele da znaju koliko imaju stanovnika kako bi mogli da koriste podatke kao osnovu za provedbu razvojnih ciljeva, naša politika možda ima i cilj da se ne zna koliko nas zaista ima, jer bi se time do kraja ogolio njihov doprinos našem društvu od posljednjeg Popisa.
Nomad.ba
