Gužva pred vratima historije: I šta sada? Ništa!

Nemam ništa protiv ljudi. Cinici bi rekli: Ništa efikasno! Ali zaista nemam! Ali su mi životinje, ipak, draže. Naprosto stoga što se ne mogu ponašati drukčije nego što im je određeno. Zato ću vam riješiti nedoumice „šta je pisac htio da kaže?” iz prošle kolumne. Naime, igrali miševi i slonovi nogomet. U toku igre jedan od slonova slučajno stane jednom mišu na nogu i mišu pukne noga na tri mjesta. Nakon nekoliko dana odu slonovi u posjetu kod ozlijeđenog miša i ovaj što mu je stao na nogu se počne ispričavati: „Oprosti, molim te, nisam namjerno, stvarno nisam…” „Ma ništa, ništa. Nema veze”, reče mu miš, „pa i mi smo se gurali i… krali pšenicu.”

Virtuelni svjetovi

Velika gužva pred vratima historije je pomalo minula. Historijski, presudni, ključni… neovisni, demokratski i slobodni… izbori su završeni. O svakoj od spomenutih karakteristika dao bi se napisati makar po jedan obiman esej, ali dovoljno je reći samo da su, hvala Bogu, prošli.

U najsiromašnijoj zemlji u Europi – kako nas kategorizira većina europskih i svjetskih medija – ponovo su potrošeni milioni da bi se na osnovu kriterija koje su donijeli i imenovali politički subjekti ove zemlje – od izbornog zakona, preko Centralne izborne komisije, glasačkih komisija na izbornim mjestima, posmatračkih timova, komisije za prebrojavanje glasačkih listića, ad hoc komisije za kontrolu svih gorespomenutih segmenata biračkog i glasačkog sistema i procesa, članove Odbora za koordinaciju izbora… da ne spominjemo da utječu na izbor štamparije koja će štampati izborni materijal – zaključilo i konstatiralo da su pobijedili (gotovo) svi. Samo su neki izgubili, ali i na njihovoj sahrani neko drugi će zasvirati i zaigrati. Moglo bi se, bez puno premišljanja, reći da je na kraju ipak najveći pobjednik politika, koja je ubjedljivo porazila sve ostalo. U zemlji u kojoj se svi njeni građani ne mogu složiti oko osnovnih definicija naprimjer „normalnog života” drukčije nije moglo ni biti.

izbori-glasanje12mk

S izbora: Ostajemo najsiromašnija zemlja u Europi  (Foto: M. Kadrić)

I šta sada? Ništa. Po starom, ali ne dobrom običaju pronaći ćemo novu zanimaciju kojom ćemo sami sebi skrenuti pažnju sa svih značajnih stvari koje čine život. Muževi i očevi porodica će se posvetiti kućnom formiranju koalicija; domaćice će se vratiti svojim sapunicama; njihovi nezaposleni i besposleni sinovi blogovima, internetskim komentarima i online igricama; za to vrijeme njihove jedva punoljetne kćerke i sestre, ne mareći za činjenicu da je u Bosni i Hercegovini odavno pala svaka logika i matematika, usrdno će rješavati jednačine sa mnoštvom nepoznatih: Q7 – X5 = CX5. Pri tome najveća nepoznanica ali, svejednako, gotovo potpuno nevažan faktor u ovoj računici, je: Ko sjedi za volanom?

Nema sumnje, svi ti, uglavnom virtuelni svjetovi – od politike, preko sapunica, do online igara unijeli su puno radosti u živote nekoliko opskurnih kvazi-socijalnih kategorija u Bosni i Hercegovini: kućnih (minder) političara koji o svemu znaju sve, dokonih domaćica i njihove nezaposlene potomke, uglavnom muškarce u najboljima godinama između 25. i 40. koji još žive sa svojim majkama. U međuvremenu ovaj savremeni fenomen uzeo je toliko maha da su od kvazi-socijalnih kategorija nastale prave subkulture: kuhinjski političari i filozofi, profesionalni gledatelji sapunica i neuspješni stand-up komičari u ulozi internetskih komentatora svega i svačega te, beznadežno izgubljeni slučajevi proćerdanih života (igrači online igrica).

Svi ti svjetovi imaju mnogo zajedničkih karakteristika: prije svega, svi su virtuelni, ne postoje u stvarnosti nego samo u našim glavama, nestaju kad nestane struje i jedini dodir sa stvarnošću su im gledaoci odnosno igrači koji njima supstituiraju vlastite živote životima omiljenih – ili omraženih – likova i avatara do te mjere da gotovo prestaju živjeti vlastite živote, a počinju se uživljavati u likove i zaplete odabranih supstituta. Nadalje, likovi svih tih „svjetova” su karakterno gotovo identični, a i njihovi „tabori” su vrlo slični: među dobrima uvijek ima poneki zao, a među zlima poneko, ako ne dobar, onda makar, ne toliko zao. I tako dalje…

Za to vrijeme, njihovi vladari će o vlasti u ovoj – ponavljam, najsiromašnijoj zemlji u Europi – govoriti kao o kolaču, a svome učešću kao o podjeli (kolača!). Nije bez neke da mi nikad – kad se spomenu kolači – ne počnu rasti zazubice nego naumpadne nesretna Marija Antoaneta, supruga francuskog kralja Luja XIV, koju je Žan Žak Ruso nepovratno žigosao tvrdnjom da je svome narodu poručila da „ako nemaju hljeba, jedu kolače”.

Nitkovske hulje

Razumijem da je pijetao koji kukuriče prije zore dosadan. Obično (prvi) završi u loncu. Ali, to je sudbina onih koji (prvi) počnu vikati: „Car je go!” Za to vrijeme – dok se neko ne sjeti da ponovo uvede nekada zloglasni član 133. Krivičnog zakona (verbalni delikt) – iskoristit ću priliku da vam „ispjevam” dječiju pjesmicu koja je, kažu, bila zabranjena u bivšoj Jugoslaviji (SFRJ):

“Ako ste dokolni, pročitajte ovo: stari patak ukraj bare držao je slovo. Slušale ga žabe velike i male, slatke su mu reči jedva dočekale. Govorio patak o vrlini mira, i da niko nikog ne treba da dira. Svako ima prava da slobodno živi, niko ne sme tlačit one što mu nisu krivi. Sloga, mir i ljubav blagoslov je pravi, zato neka niko nikoga ne gnjavi. Slušale su žabe ovo krasno slovo… kad patak ućuta, desilo se ovo: Jedan žabac mali pobliže je stao – a patak ga zgrabi, pa ga progutao. Iz ovog se nešto i naučit dade: Hulje lijepo zbore, al’ nitkovski rade“. („Patak i žabe“, Jovan Jovanović Zmaj)

Autor: Edin Urjan Kukavica – Avaz

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close