U talijanskim društvenim časopisima i ozbiljnim dnevnim listovima često se može čitati o nužnosti novoga pristupa obrazovanju te o kritikama postojećeg sustava. Iako talijanski obrazovni sustav važi za jedan od boljih na svijetu, često je, dakle, na meti opravdanih kritika. Ugledni talijanski filozof svjetskog glasa, Umberto Galimberti nedavno je objavio knjigu posvećenu nužnosti emocionalnog odgaja djece u školi (Knjiga o emocijama). Objavljivanje knjige bio je povod za intervju talijanskom izdanju Huffingtonposta.
Na pitanje da pojasni tezu iz svoje knjige da se škole više ograničavaju na “poučavanje” nego na “obrazovanje”, Galimberti je odgovorio:
Obrazovati znači slijediti mladu osobu na njezinom putu od nagonskoga stanja do emocionalnoga, kako bi u njezinom ponašanju do izražaja došla sposobnost osjećanja. Jedan takav primjer su i takozvani “školski delikventi”. U njihovom slučaju nedostaje ‘osjećajnosti’, zato što nikada nisu proživjeli odgojne trenutke koji bi im omogućili da osjete neposrednu sposobnost osjećanja, koju mogu doživjeti u ponašanju učitelja. Kako se prema takvima odnosi škola? Zabranjuje im da pohađaju nastavu i oduzima im posljednja mogućnost da prijeđu od nagonske na emocionalnu razinu, kako bi postali svjesni svojeg lošeg ponašanja. Kant je govorio da “razliku između dobra i zla nije potrebno definirati jer je svatko prirodno u sebi ‘osjeti'”. Ovo pak danas nije više istinito. Mladići moraju biti obrazovani da bi razumjeli i osjetili razliku koja postoji između udvaranja djevojci i nasilja nad njom, između vrijeđanja profesora i cipelarenja. Obrazovanje, dakle, znači razbuđivanje osjećajnosti.
Osjećaji su fenomeni kulture, a ne prirodni fenomeni. Zato ih je potrebno naučiti. Dovoljno je prisjetiti se Starih Grka koji su preko bogova na Olimpu izražavali svoje ljudske osjećaje, strasti i vrline. Danas se, doduše, ne koristimo više mitovima, ali imamo književnost koja nam govori o ljubavi u svim njezinim oblicima, govori nam o boli, radosti, strahu, dosadi, potištenosti… Škola nažalost još nije u stanju obrazovati na ovakav način.
U poslijeratnoj BiH osnovna tema reforme školskog sustava je ukidanje takozvanih dviju škola pod jednim krovom ili omogućavanje učenicima da pohađaju nastavu na jeziku svoga naroda.
Preuzeto: Polisov retrovizor: Brbljanje o ničemu je depresivno
Polis.ba
