To je prećutni sporazum između dvije osjećajne i čestite osobe. Kažem osjećajne, jer neki kaluđer, neki usamljenik ne mora da bude ni najmanje zločest, ali da ipak živi ne znajući za prijateljstvo. Kažem čestite, jer nevaljalci imaju saučesnike, razvratnici se druže sa razvratnicima, poslovni ljudi imaju ortake, politika okuplja bundžije, najobičniji dokoličar ima neke veze, prinčevi imaju udvorice; samo čestiti ljudi imaju prijatelje. Ceteg je bio saučesnik Katalinin, a Mecena udvorica Oktavijev; ali Ciceron je bio prijatelj Atikov.
Šta nosi taj ugovor između dvije nježne i poštene duše? Obaveze koje proističu iz njega jače su ili slabije, zavisno od stepena osjetljivosti, broja učinjenih usluga itd.
Oduševljenje za prijateljstvo bilo je jače kod Grka i Arapa nego kod nas. Divne su priče koje su ti narodi izmislili o prijateljstvu; mi nemamo ni sličnih, u svemu smo pomalo suhoparni.
Kod Grka, prijateljstvo je bilo stvar religije i zakonodavstva; Tebejci su imali regimentu ljubavnika: lijepu regimentu! neki su je shvatili kao regimentu sodomije; oni se varaju; to je zamjena sporednog za glavno. Prijateljstvo kod Grka bilo je propisano zakonom i religijom. Na žalost, običaji su priznavali pederastiju; sramotne običaje ne treba pripisivati zakonu. O tome će još biti riječi.
Odlomak iz knjige: Volter: filozofski rečnik, str. 275.
Naslovna: Francois Voltaire (1694-1778)
dilaogos.ba
