Gost odnosi grijehe, a donosi nafaku

Musafirhane, besplatna konačišta za putnike

Još prije nego što su Osmanlije zvanično osvojile Bosnu počelo je prihvatanje islama. Za to su bile zaslužne putujuće sufije, koje su se ovdašnjim stanovnicima nametnule svojim uzoritim ponašanjem i mudrim govorima. Sufija je bio i Isa-beg Ishaković, koji je zaslužan za postavljanje temelja grada u maloj varoši.

Slijedeći islamske propise, da bi približio blagodat Božiju u ovu kotlinu, znao je da mora privući musafire, tj. putnike, i dati im besplatna konačišta i hranu. Prema sunnetu i preporuci Muhammeda, a. s., utemeljena je praksa da se gost mora ugostiti na što ljepši način.

Javne kuhinje

– Vjeruje se da gost odnosi grijehe, a donosi nafaku. Sarajevo je običaj primanja gostiju prihvatilo pojedinačno, gradeći kuće sa sobama za musafire kako bi svim dobronamjernim putnicima pružili topli obrok i miran san. Zasebne musafirske kuće pravile su uglavnom bogatije porodice, a bile su prepoznatljive zbog dužih streha iznad vrata, koje su simbolično pokazivale da mu domaćin pruža krov nad glavom – govori Mufid Garibija, arhitekt i dobar poznavalac historije Sarajeva.

Osim u kućama, prenoćišta su se u Sarajevu rodila i u instituciji musafirhane. Bile su to građevine isključivo namijenjene putnicima, gdje bi oni mogli tri noći besplatno prespavati. Uz same musafirhane, gradile su se i javne kuhinje, odnosno imareti, kako bi ovi putnici mogli imati i besplatan obrok.

Prvu musafirhanu utemeljio je Isa-beg Ishaković 1462. godine, želeći na taj način napraviti svojevrsni zekjat na grad koji će nići na obalama Miljacke.

– Tradiciju gradnje musafirhana nastavili su i drugi sarajevski vakifi, među kojima se ističe bosanski prvak Gazi Husrev-beg, koji je napravio musafirhanu s imaretom pa tek onda džamiju. Drugi poznati vakif je bosanski namjesnik Skender-paša, koji je oko 1500. godine napravio tekiju, a uz nju imaret, musafirhanu i džamiju, sve na lokalitetu gdje danas stoji olimpijski sportski kompleks Skenderija – pojašnjava Garibija.

Gostoprimstvo grada

U musafirhanama je raspored obavljanja poslova i dužnosti bio jasan. Šejh tekije najčešće je vodio organizaciju posla pa je tako bio i duhovni i svjetovni vođa te je ugođaj gostiju i ostavljanje što boljeg utiska bila njegova odgovornost.

Šejh bi imenovao nekoliko ljudi, i to kuhara imareta, vratara musafirhane, koji je čuvao prostorije i dočekivao goste, ekonoma koji se brinuo o hambaru i rezervama te posebnog čuvara magacina ili mutemed. Običaj je bio da se musafiri ovdje, ali i u kućama, dočekuju kašikom meda i čašom vode, što je predstavljalo dobrodošlicu.

– I bogati i siromašni mogli su boraviti ovdje i svi su bili jednako tretirani. Musafirhane su se pravile i održavale iz ljubavi prema sunnetu te da bi ljudima prezentirali praktičnu stranu islama, zbog koje je ljude ove vjera i zainteresirala. Takvim pristupom Sarajevo je postalo poznato, a glas o gostoprimstvu proširio se regijom i Evropom – naglašava Garibija.

Iako je razvoj industrije turizma uzeo danak pa danas ne nalazimo besplatna konačišta u našem gradu, običaj gostoljubivosti ostao je u srcima Sarajlija i vidljiv u njihovim djelima. Slijedeći načela vjere, ovdašnji građani i danas grade musafirske sobe u svojim kućama.

Utkano u korijenima

Glas o gostoprimstvu širio se i zbog toga što nije bilo razlike u primanju muslimanskih, katoličkih, pravoslavnih ili jevrejskih gostiju.

– Upravo se u ovom pristupu musafirhana očituje da je multietnički život ovdje začet zajedno s gradom te da su ovi principi utkani u same njegove korijene.

avaz

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close