Autor: Ladislav Babić
„Slučaj Đoković“ je, što se njega samoga tiče, vrlo jednostavan. „Vakciniši se, dečko“, pa onda igraj gdje i što te volja, kako ga savjetuje jedan komentator, savjet koji vrijedi za sve koji izbjegavaju cijepljenje (ustvari, odgovornost za druge ljude), i – priča je završena. Da nema širih konotacija slučaja, u kojem je Đoković kao pojedinac najmanje važan, izuzev kao indikator stanja u državama i društvu općenito. Kao osoba, on se svakim svojim potezom dodatno moralno srozava i uništava ono što su mnogi kod nega cijenili: nenacionalizam i humanitarnost (uz sportske uspjehe, koji su u etičkom smislu nevažni). Počeo je sebe doživljavati kao veličinu, za koju ne vrijede pravila obavezna za druge ljude. Ne samo postupkom kojim ustraje pokazati da zavređuje izuzeće od antiepidemijskih mjera:
“Vučić je u svom novom istupu o ovom slučaju rekao da se i drugi put čuo s Đokovićem te da je srpski tenisač ‘tražio samo da mu Srbija pomogne da ga se skloni iz užasnog hotela u kojem je trenutno smješten s migrantima'”
Daklem, njega uopće ne brine što je taj “užasan hotel” užasan za sve migrante koji borave u njemu, niti mu pada na pamet propitati vlasti kako dozvoljavaju takav “užasni” postupak prema drugim ljudima (migrantima), već jednostavno i ovdje povlači veze kako bi ponovno bio izuzet od sudbine drugih, među kojima – u hotelu koji proglašava užasnim – nije nikakav najbolji tenisač svih vremena, već najobičniji migrant bez dozvole ulaska u zemlju, poput svih privremenih njegovih stanovnika. Uostalom, nije li australska ministrica unutarnjih poslova rekla da, „Novak Đoković može napustiti Australiju kad god poželi“.
Previše se pažnje usmjeruje na samog Đokovića, jer su neizmjerno važnije dvije stvari:
* licemjernost zapadnjačke (kvazi)demokracije koja je i ranije dozvoljavala – ne samo Đokoviću – izuzeće od pravila i zakona o kojima trubi da vrijede za sve ljude (sjetimo se samo hrvatskog predsjednika Milanovića, niza hrvatskih ministara i javnih ličnosti nad čijim ponašanjem se žmiri(lo) – i to ne samo u pandemijskim uslovima). Pritom čak i ozbiljni komentatori koji percipiraju širu sliku od egoističnog i nemoralnog mahača reketima, prave etičku grešku, proglašavajući pravo svake države da nametne „strancima kakve god uvjete želi za ulazak u zemlju, koliko god oni bili suludi ili proizvoljni“:
„Isto tako, svaka država na ovom svijetu ima pravo postaviti uvjete ulaska na svoj teritorij. Čak i u normalnim uvjetima, bez pandemije, svaka država zadržava pravo nametnuti strancima kakve god uvjete želi za ulazak u zemlju, koliko god oni bili suludi ili proizvoljni.“
To može biti samo besmislena mantra na koju se pozivaju ma i nesvijesni domoljubi, tvrdeći da svaka država može donijeti bilo koji zakon, i potom se prema svima vladati po njemu. Daklem, zašto to ne bi onda mogli i neki bjelosvjetski hitleri ili mussoliniji, pitanje je sad. Naravno da bilo koja vlast, bilo koje države svijeta, može silom (ona ne mora biti samo fizička) nametnuti zakon kakav želi, ali pozivanje na to da se baš svaki zakon mora poštivati, bez obzira na neetičke, neljudske posljedice koje izazvija njegova primjena, samo stoga što netko „misli“ (da zaista misli, ne bi bilo navodnika!) kako se zakoni moraju bezrezervno poštivati, izvan je svake pameti. Uostalom, u Đokovićevom slučaju radi se o racionalnim razlozima neosporivom, nužnom poštivanju antiepidemioloških mjera.
* još važnija je posvemašnja povodljivost masa izgubljenih u etičkom prostoru i vremenu, koje na ulice može prizvati i najobičniji bedak (sasvim svejedno što je „izrodio“ sportskog šampiona kojega nije odgojio kako valja), pri čemu zaboravljaju floskule koje uobičajeno koriste o slobodi, jednakosti, pravnoj državi i slično. Vladanje dijela srpskih navijača (nacionalističkog u osnovi) nije drukčije od vladanja njihove hrvatske, jednako povodljive, nacionalističke, budalaste i amoralne braće, recimo – prilikom dočeka nogometaša nakon svjetskog prvenstva u Rusiji, kad im nisu smetali pjevači fašističkih pjesmuljaka u društvu nogometaša, kad im nije smetala činjenica da je kapetan te iste reprezentacija (Modrić) suđen u Španjolskoj zbog utaje poreza, da je imao kriminalne dogovore o transferu sa Mamićem, da je na osječkom sudu lagao i vadio se kako se fol ničega ne sjeća, itd. Ima niz tih primjera iz svih zemalja svijeta (naročito regionalnih). Što to velikim kvazidemokratima nije jasno? Da je poštivanje zakona ili propisa obavezno za sve (ukoliko nisu neljudski), baš sve osobe, pa bili parlamentarci, ministri, premijeri ili predsjednici, pa i za najslavnije svjetske ličnosti. Čini se da je mentalni sklop mnogih regionalaca formiran tako da se u njega uklapaju fašizmi, rasizmi, nacionalšovinizmi, antidemokratska stremljenja i svi ostali anthumanizmi i budalaštine.
Ova vremena, koja neki nazivaju postkapitalističkima (da mi je znati po čemu i zašto?) prikladnije je zvati postetičkima. Slava, novac, nemoral, egoizam, neodgovornost, uspjeh po svaku cijenu,…, posve su istisnuli ma i tragove humanističke etike koja je moguće i postojala među masama. Netko bi zazvao globalni rat (globalni, jer vidimo da oni lokalni ništa ne mijenjaju paradigmu koju slijede narodi i države) kao moralno otrežnjanje poludjelim masama, ali – kakav bi to rat trebao biti, kad više od tričetvrt stoljeća nakon najveće klaonice u povijesti čovječanstva, ono ionako zaboravlja sve strahote nad kojima je tek trenutak – u povijesnom vremenu – zastalo, a potom nastavio po starom? Ne treba narodima (većini) nikakav socijalizam i demokracija, njima naprosto treba samo kruha i igara!
A gdje je u svemu tome Novak Đoković? Sportske uspjehe nitko mu ne može oduzeti, ali je zauvijek izgubio nešto mnogo bitnije – ljudsku veličinu, gubitak koje nije tek od slučaja s Australia Open turnirom.
Preuzeto: pcnen.com
