logo
bios

Goran Ristić: Izađite iz svoje sigurne zone!

Objavljeno prije 2 mjeseca . u pet, dec 6th, 2019

Goran Ristić, nagrađivani sportista, student i aktivista

Sport mi je jedna od najvažnijih stvari u životu. Mnogo mi je pomogao u izgradnji mene kao ličnosti, ojačao moje samopouzdanje, pomogao da dokažem sam sebi da vrijedim mnogo više nego što sam i sam mislio.

Goran Ristić apsolvent je Saobraćajnog fakulteta u Doboju, smjer Logistika. Goran pohađa i IT Akademiju, smjer programiranje. On je i sportista, član Odbojkaškog kluba invalida Doboj od 2009. godine i član reprezentacije Republike Srbije u sjedećoj odbojci od 2013. godine: Učestvovao je na tri Evropska prvenstva u Poljskoj (2013), Hrvatskoj (2017) i Mađarskoj (2019), a 2010. godine proglašen je za najperspektivnijeg sportistu Republike Srpske, kao i za najboljeg sportistu sa invaliditetom Republike Srpske 2017. godine. On je učesnik Work & Travel programa u Americi 2014., 2015. i 2016. godine.

Član je mnogobrojnih organizacija, kao što su Udruženje Amputiraca Doboj i Udruženje Paraplegičara Doboj, kao i član Odbora i Aktiva mladih osoba sa invaliditetom grada Doboja. Goran ima urođeni nedostatak stopala i nosi potkoljenu protezu.

Gorane, živiš u Doboju, kakav je život u ovom gradu prema tvom mišljenju?

Svaki grad ima svoje prednosti i mane, pa tako i Doboj. Doboj je lijep grad, ne pretjerano veliki, ali ni previše mali, ima odlične predispozicije da bude jedan od većih, vodećih i poželjnijih sredina za život u regionu, posebno za mlade. Zato je prije svega potrebno raditi na zaustavljanju odliva mladih u inostranstvo. To se može uraditi otvaranjem novih radnih mjesta, poboljšanjem uslova života, društvenih i sportskih događaja itd.

Apsolvent si na Saobraćajnom fakultetu, smjer logistika. Kako je došlo do izbora ovog zanimanja?

Po završetku srednje škole, Saobraćajne i Elektro, dvoumio sam se između Elektrotehničkog i Saobraćajnog fakulteta. Mnogo faktora je uticalo na moj izbor, jedan od njih je bio sport, jer sam u to vrijeme počeo ozbiljnije da se bavim sjedećom odbojkom. Klub u kome igram je u Doboju kao i Saobraćajni fakultet, pa sam se na kraju odlučio za njega.

Kada su u pitanju osobe sa invaliditetom, koje probleme bi izdvojio kao najveće u Doboju?

Mnogo je problema sa kojima se svakodnevno susreću osobe sa invaliditetom, kako u Doboju, tako i u cijeloj Bosni i Hercegovini, a neki od najvećih u Doboju su obrazovanje, obrazovne ustanove, a posebno srednjoškolske nisu dovoljno prilagođene osobama sa invaliditetom, nema dovoljan broj adekvatnih zanimanja koja bi bila prilagođena potrebama i mogućnostima osoba sa invaliditetom koja bi im omogućila lakše zaposlenje po završetku školovanja. Kada govorimo o arhitektonskim barijerama imamo primjer srednjoškolskog centra gdje se Ekonomska, Saobraćajna i Eektro škola nalaze na drugom, odnosno trećem spratu, koji nisu pristupačni oosbama sa invaliditetom, posebno korisnicima kolica i osobama sa poteškoćama u kretanju. A to su zanimanja koja su interesantna i koje bi osobe sa invaliditetom po završetku školovanja mogle da rade. Velik je problem zapošljavanja, kako postoji problem obrazovanja, samim tim se pojavljuje i problem zapošljavanja i rješavanja egzistencionalnog pitanja osoba sa invaliditetom. Pored ova dva, po meni, najveća problema, imamo još i arhitektonske barijere, nedovoljan broj i neadekvatno obilježena parking mjesta za osobe sa invaliditetom i slično.

Kakva je infrastruktura, da li je grad dovoljno prilagođen osobama sa invaliditetom?

Što se tiče infrastrukture, nažalost, grad nije u potpunosti prilagođen osobama sa invaliditetom. Ima pomaka, ne mogu da kažem da nema, ali mislim da još mnogo može i mora da se uradi po tom pitanju. Posebno što se tiče pristupa javnim ustanovama i uklanjanju arhitektonskih barijera kao i izgradnji i adekvatnom obilježavanju parking mjesta za osobe sa invaliditetom. Moram da navedem jedan pozitivan primjer izgradnje lifta u Domu zdravlja Doboj, gdje je umnogome olakšan pristup toj ustanovi za osobe koje su korisnici kolica.

Član si Odbojkaškog kluba invalida Doboj, kao i član reprezentacije Srbije. Koliko ti je sport važan u životu?

Sport mi je jedna od najvažnijih stvari u životu. Mnogo mi je pomogao u izgradnji mene kao ličnosti, ojačao moje samopouzdanje, pomogao da dokažem sam sebi da vrijedim mnogo više nego što sam i sam mislio, kroz sport sam imao mogućnost da mnogo putujem i da upoznam mnogo ljudi, steknem mnoga prijateljstva kao i to da uz rad i zalaganje ostvarim mnogo uspjeha i osvojim mnogobrojne medalje i priznanja. Prema tome, iz svog ličnog iskustva preporučio bih svim mladima, a posebno osobama sa invaliditetom da se što više bave sportom, da izađu izvan svoja četiri zida i izvan te neke svoje “sigurne” zone, jer nisu ni svjesni šta ih sve lijepo “vani” čeka.

Zbog čega je važno da upoznamo ljude, da osobe sa invaliditetom ne gledamo samo kroz njihov invaliditet?

Svaka osoba ima nešto što je opisuje, ali to saznamo tek kada bolje upoznamo tu osobu. Moj invaliditet je sastavni dio mene, ali ni u kojem slučaju nije ono što me opisuje. Prije svega sam čovjek, sin, brat, sportista, kulturna i vaspitana osoba, dobra osoba, dobrovoljni davalac krvi, budući inženjer saobraćaja, budući programer, pa tek onda osoba sa invaliditetom. Problem našeg društva je taj što umnogome volimo da donosimo preduhitrene zaključke i da stvaramo sliku o čovjeku prema onome što vidimo s vana, prije nego što upoznamo tu osobu. Imate mnogo primjera gdje su osobe sa invaliditetom veome uspješne u onome čime se bave, pa ću navesti samo primjer Nika Vujičića koji nema ni jednog uda, ali je jedan od najvećih motivatora i govornika današnjice, tako da njegov invaliditet nije ono što ga opisuje već njegov govor. To je samo jedan primjer, a koliko ih još ima kako u cijelom svijetu, tako i kod nas.

Kako gledaš na sve veći odliv mladih ljudi sa naših prostora? Mnogi odlaze u potragu za boljim životom?

Ne možeš da kriviš čovjeka ako ide za nečim boljim u životu, tako i u ovom slučaju. Mladi sve više i više odlaze u inostranstvo u potrazi za bolji uslovima života, sigurnijim radnim pozicijama, većim platama, boljim i sigurnijim životom kako za sebe tako i za svoje potomstvo, jer ovdje to niko ne garantuje. Vjerujem da mnogi nisu željeli da se odluče na taj korak, ali ih je muka natjerala. Gledajući sa njihove strane, zašto bi ovdje radili za 450 KM i krpili kraj s krajem jer je mjesečna potrošačka korpa za četveročlanu porodicu skoro 2.000 KM i gdje ih taj isti poslodavac ne cijeni i imaš osjećaj kao da si se vratio u robovlasnički sistem, kada vani mogu za isti posao da dobiju troduplo više i gdje će biti cijenjen i poštovan od strane poslodavca sa svim benefitima koji ga po zakonu sljeduju. To je problem kojim naše vlasti moraju dobro da se pozabave, da prestanu sa međusobnim prepucavanjem i borbom oko vlasti, da se ujedine po pitanju ovog problema i da pronađu zajedničko riješenje. Jer kvalitet života mora da se poboljša. Ako ne znaš raditi, gledaj šta drugi rade!

Kako gledaš na društveni aktivizam, koliko je on važan u kontekstu ukazivanja na društvene probleme?

Društveni aktivizam je veoma važan u ukazivanju na probleme sa kojima se društvo susreće, posebno je važan u ukazivanju na problem osoba sa invaliditetom. Prošle godine u Doboju je formiran Odbor i Aktiv mladih osoba sa invaliditetom kao neformalna grupa koja je započela sa radom i koja u budućnosti ima za cilj ukazivanje i rješavanje društvenih problema, problema osoba sa invaliditetom, uklanjanju arhitektonskih barijera, uključivanje u aktivnosti drugih nevladinih i međunarodnih organizacija, ukazivanje i sprovođenje Člana 24 UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom, uključivanje novih članova, pomoći pri podizanju samopouzdanja, značaj uključivanja u sport, jačanje kapaciteta, saznanje o pravima itd.

Buka

Vezani tekstovi:

Nataša Arsenović, studentkinja Medicinskog fakulteta i vajarka: Svaku prepreku mogu savladati!

Dejan Petrović, student i aktivista: Mladi moraju da se udruže i sarađuju, a podjelom na “naše” i “njihove” samo ćemo nazadovati!

Fatma Bulić, super žena iz Tuzle: Pričam umjesto onih čiji glas se ne čuje!

Milica Ijačić, studentkinja i odbornica iz Trebinja: Želim da rješavam probleme!

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh