PolitikaRegion

Goran Miletić: Srbocentričnost i ostalo

Već nekoliko godina opšta je ocena da Srbija ima problema sa primenom standarda koji se tiču slobode medija i vladavine prava. U stvari, ta lista je mnogo duža i uključuje i korupciju, organizovani kriminal, suočavanje sa ratnim zločinima iz bliske prošlosti, diskriminaciju različitih društvenih grupa, (ne)postupanje policije i tužilaštva itd. Naravno, problema u ovim oblastima je bilo i ranije, ali je izgledalo da su srpske vlasti sve spremnije da se približe međunarodnim standardima. A onda se u poslednjih nekoliko godina Srbija dramatično udaljila od modela pristojnog (evropskog) društva.

Jedan evropski političar koji se bavi Srbijom nam je pre nekoliko godina rekao: „Kada sam prvi put obavljao javnu funkciju mislio sam da je došlo moje vreme da kroz svoj rad ućutkam opoziciju i da ću zbog dostupnosti medija to lakše postići. Vrlo brzo sam shvatio da ne možeš vršiti vlast bez opozicije i da je dobra opozicija u tvom interesu. Nadam se da će i Vučić to shvatiti“. Očigledno je da naš Predsednik nije shvatio da je vidljivost onih koji se ne slažu s njim ili koji ga kritikuju bitna za njega i za društvo u celini. Lista onih koji se „ne slažu i kritikuju“ je uvek dugačka i počinje sa opozicijom i civilnim društvom, a završava se sa „običnim“ građanima koji svoje mišljenje (kakvo god) iznose uglavnom preko društvenih mreža. Odgovor vlasti na neslaganje ili kritiku je krajnje brutalan i kreće su u rasponu od napada, pretnji pa do različitih vrsta kampanja koje imaju za cilj da tu osobu delegitimizuju i dehumanizuju (kriminalac, strani plaćenik, lopov). Ekstremi kao što je napad na novinara u Grockoj ili spot u kome se ismevaju građani koji na ulici ostvaruju svoju slobodu okupljanja pokazuju da pozitivnih promena neće biti.

Drugi problem su vladajući narativi koji su i ranije postojali, ali je njihova upotreba dobila neverovatne razmere. Kada kažete „ratni zločin koji su počinile srpske snage“, odgovor je „a šta su oni nama radili“, na „genocid u Srebrenici“ odgovor je „nije genocid, nije 8.000, a znaš li šta je Naser Orić našem narodu radio u Bratuncu“, kada kažete da je „Kosovo de facto nezavisno već 20 godina“, odgovor je „ti si izdajnik koji bi prodao našu zemlju“. Ako biste da pomenete članstvo u NATO-u, razgovor o tome je nemoguć „jer su nas oni bombardovali“, gejevi su okej ali „ne moraju baš da marširaju i nisam za gej brakove i usvajanje dece“. Kada pokušate da razgovarate o nekoj od ovih tema dobićete i etiketu da „gurate nešto što narod neće“, a kao šlag na tortu ide neki primer iz (zapadnog) sveta. „Smrtna kazna postoji i u Americi, pa ih niko ne pritiska“, „ima nekih država u kojima nema Prajda“, „stopa ubistava/silovanja/kriminala u Švedskoj je ogromna od kada su došli migranti“. Kada objašnjavate međunarodne standarde koji obavezuju Srbiju uglavnom dobijate odgovor kako i Nemačka/Velika Britanija/Francuska/USA ne poštuju X,Y ili Z. I svako je naravno autoritet za pitanja ljudskih prava, jer mu je „tetka Mica koja živi u Nemačkoj pričala kako je uveden policijski čas zbog Arapa“. Vladajući narativ se brani idejom da Srbi nisu činili i ne čine ništa loše, da je negde gore nego ovde i da o opštepoznatim tezama ne može biti dijaloga (Albanci su teroristi koji mrze Srbe, Romi neće da rade, Srebrenica i Račak su nameštaljke, Putin nas voli, nevladine organizacije rade po nalogu stranih ambasada, Prajd postoji zbog para, posao se može dobiti i bez veze itd). Ono što je novo je količina agresije koju deo naših sugrađana unosi u odbranu ovih stavova. Najveći deo odgovornosti za to snose predstavnici vlasti. Kada Predsednik agresivno odgovara na pitanja novinara, on daje okvir koji se popunjava kampanjama protiv onih koji „misle drugačije“, promocijom Rusije i ljudi koji posle 90-ih ne bi trebalo da su u javnom životu, mržnjom prema zapadu, susednim zemljama i narodima, kao i širenjem predrasuda prema svemu što je moderno.

Iako su fake news globalni fenomen, domaća verzija je u Srbiji dovedena do nivoa u kome bi se i svaka bajka mogla tretirati kao „kontroverzan događaj oko koga postoje polemike u javnosti“. Svako ko bi rekao da je to u stvari bajka bio bi proglašen za „ostrašćenu stranu koja ne uvažava sve činjenice“. Bez obzira da li pokušavaju da umanje greške predstavnika vlasti ili da demonizuju one koji drugačije misle, kreativni timovi i oni koji sprovode njihove ideje izuzetno su uspešni u tome što rade. Naravno da to ne bi bilo moguće bez kontrole medija, ali stvoren je čitav sistem paralelnih vesti, eksperata, autora, komentatora, humorista, „uticajnih tviteraša“ i ostalnih javnih delatnika. Pogrešno je sve svoditi na botove i negirati da postoji uspeh u kreiranju i promovisanju ovakve paralelne stvarnosti. Ogroman broj građana/glasača (bez prinude) kupuje ono što nazivamo tabloidima i manje ili više veruje u mnogo toga što oni objavljuju. Glasači koji Ameriku vide kao simbol zla, veruju da je EU pred raspadom, a da je Putin spasitelj – ne glasaju samo za SNS, već i za mnoge druge slične partije. Očigledno je instaliranje nove optičke mreže (by Telekom Srbija) koja ima za cilj da „paralelna istina“ stigne brže, bolje i jače do naroda (ne do građana).

Iako Srbija u novijoj istoriji nikada nije bila preterano tolerantno društvo u kome su se uvažavali tuđi rad, različiti stavovi i metodi, situacija je postala nepodnošljiva. Ako si učesnik na nekom protestu ili si potpisao peticiju onda „rušiš i napadaš Vučića“, a ako na bilo koji način „sedneš“ sa nekim predstavnikom vlasti i razgovaraš o nečem konkretnom onda te je „Vučič kupio“ (sa ovim stavom se suočavamo svake godine tokom organizacije Prajda). Tretman onih kojima se vlast ne sviđa, ali imaju jasne razloge zbog kojih ne učestvuju na protestima je takođe pun neuvažavanja. Srbija je nikad dalje od lepeze mišljenja. Sve je postalo crno ili belo.

Uspeh tabloidne propagande je doveo do odijuma prema EU koja je i dalje najbolji izbor koji Srbija ima. Kritika određenih poteza ili odsustva reakcije EU je dobra i opravdana, ali je i „pristojan svet“ počeo da odbacuje vrednosti EU, dok u isto vreme pakuje kofere deci za odlazak u neku od zapadnih zemalja. Pored toga, najveći deo građana više i ne veruje da je Srbija sa vladavinom prava, minimalnom korupcijom, jasnim pravilima i odgovornom vlašću moguća. Štaviše, većina veruje u nerazumne zahteve kojih „nije bilo tokom ranijih pristupanja EU“. Vera u demokratiju je još ranije poljuljana, dok se ideja o ljudskim pravima kao osnovi svega nikada nije ni primila. Za razliku od toga, ideja da postoji deal između Predsednika i EU je opšteprihvaćena i većini građana je nemoguće objasniti kompleksnost tih odnosa (u samoj EU i prema Srbiji). Nestalo je uverenje da pristojan život i uređena država zavise od građana Srbije, a ne od nekog stranog faktora koji će da „naredi Vučiću“.

Neispunjena obećanja predstavnika vlasti ne dovode do poraza ili lošijeg rezultata na izborima. Podsećanja na ova obećanja su relativno lako dostupna na internetu, ali se ništa ne dešava. Ovaj fenomen nije povezan samo sa sadašnjom vlašću, ali su razmere neispunjenih obećanja u proteklih sedam godina impozantne. Kao primeri se obično uzimaju obećanja o metrou u Beogradu ili o završetku koridora 10 i 11, ali ima ih još mnogo više. Svaka vlast počiva na odgovornosti prema građanima i kada jednom „ubijete“ ovaj princip čak i kod malih obećanja, postaje nebitno šta i koliko obećavate. Građani su navikli da „završetak metroa“ do 2014. neće biti ostvaren ni 2016, ni 2018, ali ni 2020. Verovatno ni 2030, ali se to već bojimo da zamišljamo.

Srbocentričnost je postala izuzetno važna. Nekada benigniji oblik ove pojave, sada je postao novi rijaliti. Uvek kada se desi neka prirodna katastrofa, nesreća ili eksplozija negde u svetu –  SRBIN je bio taj koji je bio na licu mesta, SRBIN je lečio povređene (svi ostali doktori i činjenice kao da su manje bitni), SRBIN živi „par blokova od mesta nesreće“, SRBIN se uplašio jer je „samo par minuta pre eksplozije prošao tom ulicom“ itd. Nekada bi većina čitalaca ignorisala ovakve tekstove, ali su oni sada na naslovnim stranama, koje se svakog jutra prelistavaju i iznova analiziraju. Mnogo opasniji deo srbocentričnosti je ideja da USA, EU, Kina i Rusija (i regionalne sile kao što je Turska) po ceo dan razmatraju „slučaj Srbije“. Ova ideja se oslanja na narativ da je „Srbija ustala“, da je sada „snažna i jaka“, ali uz važnu opasku da nas „oni tamo pritiskaju“. Iako građani nikada ne čuju eksplicitno ko nas tačno pritiska i šta se tačno od nas zahteva, to je nebitno za glasače vladajućih partija. Važno je imati neprijatelja protiv koga se stalno borimo, dok ceo svet posmatra našu pravednu borbu. Budući da su pobede retke, imamo Novaka Đokovića („SRBIN pokorio Melburn“).

Nekada davno, u Srbiji su postojala izvinjenja u slučajevima kada predstavnik vlasti uradi ili kaže nešto pogrešno. Postojale su i reakcije predstavnika vlasti kada neki građanin prekrši ljudska prava nekog drugog. Ove reakcije su veoma važne jer su predstavnici vlasti imali priliku da u medijima objasne da nešto nije prihvatljivo, da je nešto protivzakonito ili da je nečiji postupak bio kršenje ljudskih prava drugog sugrađanina. Slučajevi nasilja, pretnji i diskriminacije uvek moraju biti praćeni reakcijom tužilaštva i njihovom osudom od strane predstavnika vlasti. Iako se formalna izvinjenja i reakcije ponekad i dešavaju, uglavnom im sledi čuveno „ali“ kojim se deo krivice prebacuje na žrtvu, ozbiljnost incidenta umanjuje ili se pojašnjava da je takvih događaja bilo uvek (naročito za vreme bivše vlasti). Narednih dana, medijska podrška uspeva da sve pokrije tekstovima o sličnim događajima na zapadu, kako bi se zaključilo da „toga ima svuda“. Posebno su važne društvene mreže sa komentarima o „stricu u Geteborgu koji mi je rekao da je OVO tamo još gore“.

Uloga „privatnih lica“ u novijoj istoriji Srbije je ogromna. Najpoznatija grupa ovih lica su svakako Arkanovi Tigrovi, ali i u mirnijim periodima Srbija se po ovome isticala u svom susedstvu. Tu su Obraz, 1389, Nacionalni stroj i navijačke grupe čiju evoluciju je teško ispratiti, ali čija (ne)dela uporno opstaju u javnom prostoru. Pored grupa, tu su i pojedinci koji imaju više funkcija. Oni nam prvo pokazuju „kakvih sve ekstrema ima“ sa idejom da je sadašnja vlast ipak umerena (ovu ulogu ipak najbolje igra Vojislav Šešelj). Drugo, oni su često zabavni onoj grupi građana kojoj je „politika dosadna“ i koja se „ne razume u politiku“. Primer Miroljuba Petrovića koji je nekad lečio od homoseksualnosti, a sada od kancera i koji bez problema širi često kažnjive ideje u vezi sa ženama, gejevima ili obrazovanjem još jedan je dokaz koliko ovakva „privatna lica“ dobijaju javnog prostora, iako krše zakon i koriste govor mržnje. Atmosfera u kojoj se „sve može“ i u kojoj će reakcija vlasti ili tužilaštva biti zanemarljiva, pre ili kasnije ohrabriće one koji žele da se osvete zbog nečeg što smatraju važnim. Pretnje koje su postale normalne na društvenim mrežama neće ostati ograničene samo na virtuelnu sferu.

U Srbiji je uspešno ubijena mogućnost da promenite mišljenje. To se smatra nečim devijantnim i neprirodnim. Morate uvek biti u pravu i misliti kako ste mislili i pre 20 godina. Istovremeno, smatra se da je priznanje greške u stvari slabost i da svi koji na bilo koji način deluju u javnom prostoru moraju biti bezgrešni, a ta osobina se uvek pretpostavlja za one sa kojima se slažeš ili za koje glasaš. Rezultat je da je „konstruktivna kritika“ postala nepoželjna, a mogućnost da neko od političara jasno i konkretno prizna greške ne postoji. Ljudskost u javnom prostoru je postala luksuz.

Autor je direktor Civil Rights Defendersa za Evropu.

Peščanik.net

Foto: Predrag Trokicić

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close