Gojko Berić: Što nas ima, mašala

Midhat Hajdarević 2013-09-27

Piše: Gojko Berić, Oslobođenje

Nepredvidiva i nepouzdana u svakom pogledu, težak politički i ekonomski slučaj na evropskom kontinentu, Bosna i Hercegovina će nakon što budu sređeni rezultati predstojećeg popisa stanovništva postati makar statistički ozbiljna zemlja. Što do toga nije došlo ranije, krive su njene posvađane nacionalističke oligarhije, potpuno ravnodušne prema činjenici da uređene države znaju koliko, recimo, imaju konja ili magaraca, čak i majmuna u svojim zoološkim vrtovima, a da je broj stanovnika u zemlji kojom one već dvadeset i kusur godina upravljaju – potpuna nepoznanica. Trošeći vrijeme u neprekidnoj borbi za vlast, pohlepne i korumpirane koliko je teško i zamisliti, za njih je nedostatak temeljnog državnog knjigovodstva, koje ima pojednostavljen naziv “popis stanovništva”, bila stvar od drugorazrednog značaja. Popisu su se više od svih dugo i uporno protivile bošnjačke stranke, one su zapravo bile jedini nepokolebani akteri pomenute opstrukcije, što je predstavljalo teško objašnjiv apsurd. Jer ako je nakon proteklog rata iko morao biti životno zainteresovan za brojno stanje i teritorijalnu raspoređenost svoje etničke zajednice, onda su to u prvom redu morali biti Bošnjaci.

Ali, logika odavno ne stanuje ovdje, pa je umjesto nje, iz nečije glave izašla omamljujuća populistička teorija, po kojoj će evidencija etničke pripadnosti stanovništva legalizirati etničko čišćenje i genocid nad Bošnjacima. Visoko pozicionirani aktivista SDA neumorno je išao iz jedne u drugu TV emisiju i prežvakavao pomenutu tezu, ne vjerujući pritom ni sam u ono što govori, a da se niko od naših slavnih TV voditelja nije usuđivao, niti znao dovesti u pitanje ovu naglavačke postavljenu stranačku teoriju. Na ovu hipokriziju nasjeli su i skoro svi bošnjački komentatori, kao i većina bošnjačkih intelektualaca. Izdvojeno mišljenje nekolicine njih, pa i moje novinarske malenkosti, bilo je u toj kampanji potpuno nevažno, pa je bojkotovanje popisa potrajalo još pune četiri godine.

Zašto bi evidencija o državljanima Bosne i Hercegovine koji se izjašnjavaju kao etnički Bošnjaci, Srbi ili Hrvati predstavljala ovjeru genocida nad Bošnjacima? Mrtvi se ne mogu oživjeti, a genocid je činjenica kojoj pečat “popisnog štaba” nije potreban. To što će u popisu biti zanemaren podatak da, recimo, u Foči danas živi pet ili deset Bošnjaka, nikako ne znači da će se moći smatrati kako tamo živi pet hiljada Bošnjaka. Nebulozan je bio i zahtjev da se popis odgodi sve dok se ne okonča povratak izbjeglica, iako je dobro poznato da je projekat povratka propao, što je prije dvije godine i zvanično objavljeno. Licemjerno je čekati da se vrati i posljednji izbjeglica koji to želi, nakon što su i srpski, i hrvatski, i bošnjački nacionalisti godinama, podmuklo i na razne načine ometali povratak etničkih “tuđinaca” na teritoriju pod njihovom kontrolom. A što je možda najporaznije, manjinsko stanovništvo se i nakon rata spontano preseljavalo, pridružujući se svom etničkom stadu. Veliki dijelovi Posavine i istočne Hercegovine danas liče na ubijene zavičaje. Mnoga bosanska i hercegovačka sela su sablasno pusta, bez ikakvog znaka života, a mnoge njive i livade zakorovljene. Kakav paradoks ako se zna da je rat u Bosni i Hercegovini bio rat za teritorije!?

Kampanja koja je prethodila popisu stanovništva na svoj način je razotkrila nacionalističke ciljeve etničkog inženjeringa, kojim se nastoji učvrstiti nadmoć i ekskluzivna prava ove ili one zajednice. Zvuči nevjerovatno, ali je istinito: ista politička pamet koja se godinama protivila izjašnjavanju građana o njihovoj nacionalnoj pripadnosti, preko noći je promijenila svoju strategiju i nacionalnu i vjersku pripadnost, uključujući i jezik, uzdigla na nivo hamletovskog pitanja biti ili ne biti, opstati ili nestati. Kompletna bošnjačka politička, vjerska i intelektualna elita pokrenula je urnebesnu kampanju u tom smislu, najsnažniju i najautoritativniju od završetka rata do danas. Plebiscitarno je usvojena parola o bošnjačkom identitetu, koji podrazumijeva nacionalno ime Bošnjak, islam kao vjeru, i bosanski jezik. Potom su se mobilizirali Hrvati i Srbi, na kraju i Romi. HDZBiH i HDZ Hrvatske dijelili su letke na području centralne Bosne i Posavine s upozorenjem da je predstojeći popis “najvažnije pitanje za opstanak Hrvata u BiH”. U kampanju se uključio i kardinal Vinko Puljić, koji je ovdašnjim katolicima poručio: “Moralna je obveza svakog katolika uvijek se izjasniti katolikom, pa i na popisu stanovništva.” Milorad Dodik ograničio se na brigu o jeziku, pa je Srbima sugerisao da na popisu biraju srpski jezik kao maternji.

Stvorena je atmosfera koja podsjeća na praskozorje proteklog rata, kada su nove države, nasljednice bivše jugoslovenske federacije, prestale tražiti svoj identitet u ideologiji “bratstva i jedinstva”, već, upravo suprotno, u afirmaciji nacionalnih specifičnosti. Otuda je i popisivanje stanovništva u Bosni i Hercegovini daleko od uobičajene statističke operacije, ono se pretvara u središte političkih sukoba. Sadašnja kampanja govori koliko je u ovoj zemlji pitanje identiteta kompleksno. Rijetki su glasovi koji upozoravaju da je riječ o nedopuštenom pritisku na građane da se po svaku cijenu izjasne o etničkoj pripadnosti. Prema tumačenju Evropske komisije, niko nije dužan da se izjasni kojoj naciji pripada, ili o jeziku, ili koju vjeru upražnjava, a popisivač je dužan upisati svaki odgovor koji popisivana osoba da na to pitanje, “čak i ako se izjasni kao Marsovac”. Među hiljadama kandidata za popisivača bio je i jedan mladi Tuzlak bošnjačke nacionalnosti. Ne znam da li je prošao odgovarajući test, ali je novinar Oslobođenja zabilježio njegove riječi: “Zanima me da vidim koliko nas ima, a nadam se da će biti kao u onoj našoj narodnoj: ‘Što nas ima, mašala’.” Taj mladi čovjek vjerovatno nije ni svjestan da je sav politički i narodnjački smisao predstojećeg popisa uspio sažeti u jednu rečenicu.