Gojko Berić: Kradljivci istorije

Fašizam i antifašizam su ponovo nahrupili u politički i medijski diskurs širom Evrope. Razlog tome je obilježavanje sedamdesete godišnjice Dana pobjede nad fašizmom. Prije sedamdeset godina, u razrušenom Berlinu, u gluho doba noći, u prvim minutima 9. maja, feldmaršal Wilhelm Keitel potpisao je bezuslovnu kapitulaciju njemačkih oružanih snaga. Keitel će na nirnberškom procesu biti osuđen na smrt vješanjem, a u istoriju je ušao tako što je svojim potpisom označio završetak Drugog svjetskog rata. Mnogi istoričari smatraju 9. maj najvažnijim datumom dvadesetog stoljeća, koji je antifašizam utkao u tekovine naše civilizacije. Bio je to globalni, nadnacionalni i nadideološki pokret. Staljin je cijeli kapitalistički svijet smatrao fašističkim, ali mu to nije smetalo da u borbi protiv Hitlera stupi u savez sa Roosveltom i Churchillom, čovjekom koji je kao malo ko prezirao komunizam. A kad se rat završio, njihovo savezništvo se raspalo prije nego što su se topovi i ohladili. Pobjednici su se razišli kao rakova djeca, svako je okrenuo glavu na svoju stranu, a ratno prijateljstvo pretvorilo se u mirnodopsko neprijateljstvo. Sukob je prvi najavio britanski premijer i jedan od savezničkih vođa Winston Churchill, koji je 5. marta 1946. u svom čuvenom govoru u Fultonu, u američkoj državi Missouri, rekao: “Od Ščečina na Baltiku do Trsta na Jadranu željezna zavjesa je spuštena preko evropskog kontinenta”. Bila je to aluzija na “staljinizaciju” velikog dijela Evrope. Churchill je toliko zazirao od Rusa da je posredstvom jednog američkog senatora predlagao predsjedniku Trumanu da izvrši preventivni nuklearni napad na Sovjetski savez, kako bi se spriječilo širenje komunizma na Zapad. Nastavak priče je poznat i pripada politici i vremenu poznatom kao hladni rat.

Istina, pobjeda nad fašizmom nije zaboravljena, ali je njeno ritualno obilježavanje svako stavio u službu svojih ideologija. Demonstracija sovjetskog antifašizma pretvorila se u opomenu kapitalističkom svijetu, pa starije generacije još pamte pompezne vojne parade u Moskvi u vrijeme Leonida Brežnjeva, koje su trebale da pokažu nadmoć ruskog oružja. Nasuprot tome, Zapad je svoju pobjedu u ratu ispoljavao sve diskretnije, jer je Americi bilo jako stalo do savezništva sa Zapadnom Njemačkom i Japanom. Došlo je i do francusko-njemačkog pomirenja. Tri vodeće zemlje fašističke koalicije izvukle su pouke iz svojih poraza, pa su danas Njemačka i Japan ekonomske velesile, dok je Italija zemlja u kojoj bi svako poželio živjeti.

Fašizam je, da podsjetimo, nikao dvadesetih godina prošlog stoljeća u Italiji, a antifašizam desetak godina kasnije u građanskom ratu u Španiji, gdje su mu zanos i duh utkale slavne internacionalne brigade. U njima su se borili antifašisti iz 35 zemalja, među njima i Jugoslavije, radnici i seljaci, studenti najprestižnijih evropskih univerziteta, istaknuti umjetnici i pisci, nerijetko i pripadnici građanske klase, idealisti koji su Internacionalu doživljavali kao svoju himnu. Pokret se deklarisao kao demokratski, antinacionalistički i antireligiozni, a predvodili su ga komunisti, što mu današnji revizori istorije uzimaju za najveći grijeh. Španski građanski rat predstavljao je prvi veliki obračun fašizma i antifašizma, dviju nepomirljivih ideologija i pogleda na svijet. Poraz antifašista, uzrokovan Staljinovom izdajom s jedne i direktnim uplitanjem Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije s druge strane, predstavljao je težak udarac za sve koji su vjerovali u ideale slobode i pravde. Bitka je bila izgubljena, ali ne i rat. Pokorivši gotovo cijeli evropski kontinent, Hitler je izazvao globalni antifašistički otpor. Izgubio je rat, opustošio Evropu i ostavio iza sebe 60 miliona mrtvih. Mussolini je zbrisao, ali je na kraju ipak platio glavom. Devetog maja davne 1945. istorija je uradila svoje – upisala je pobjedu antifašističke koalicije, u kojoj je Jugoslavija imala značajnu ulogu.

Jugoslovenski antifašizam bio je ideologiziran samom činjenicom da je u zemlji vladao strogo kontrolisani jednopartijski sistem. Antifašizam je činio režim imunim na svaku ozbiljniju ideološku kritiku i služio je kao pokriće za gotovo polustoljetnu vlast komunista. A onda je točak istorije vraćen nazad. Slom hladnoratovske epohe i rušenje Berlinskog zida aktivirali su pritajene detonatore balkanskih šovinizama i povratka nacionalnoj prošlosti. Zemlja se raspala na užasan način, a elitama novonastalih država ništa što je bilo zajedničko, nije bilo privlačno. Preziru je, više od svega, bio izložen nadnacionalni partizanski pokret, diskreditovan zato što su njime “rukovodile komunjare”. Spomenici antifašističke borbe su nemilosrdno rušeni, a cijeli gradovi išarani četničkim, odnosno ustaškim grafitima. Bila je to ideološka osveta salonskih desničara, nerijetko bivših članova Saveza komunista, udruženih sa ruljom ostarjelih kvislinga i njihovih mladih sljedbenika. Provala nacionalizma dovela je do relativizacije fašizma, a potom i do njihovog izjednačavanja. Istorija je pokradena, a u toj krađi najgore je prošao Tito. I dok Srbi i Hrvati svoje partizanske brigade tu i tamo ipak pominju, Tita nema nigdje. Kao da je neki fantom komandovao Narodnooslobodilačkom vojskom Jugoslavije?!

I, gdje smo, gospodo, danas? Nije li Evropa opet zaglavljena u hladnom ratu između Rusije i Amerike? Kakva je sudbina jedne velike zemlje koja graniči sa Rusijom, Ukrajine? Njen parlament je nedavno usvojio zakon koji izjednačava Sovjetski savez sa nacističkom Njemačkom, a komunizam sa nacizmom. Čim ga predsjednik Porošenko potpiše, svaki građanin koji se ne bude slagao da su Hitler i Staljin jednako odgovorni za rat i da su nacizam i komunizam isto zlo, moći će biti kažnjen zatvorom od pet do deset godina. Putin na sve optužbe uzvraća velikom vojnom paradom koja će se 9. maja održati u Moskvi. Na njoj će prvi put biti prikazano nekakvo čudo od tenka, koji uništava sve pred sobom, a kojeg navodno gotovo ništa ne može uništiti?! Nacionalizam je temelj svakog fašizma. Od antifašizma, izgleda, ne ostade ništa.

Gojko Berić – Oslobođenje