Gojko Berić: Deveti januar

Ko negira autoritet Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i ruši Dejtonski mirovni sporazum? Bakir Izetbegović u svojstvu bošnjačkog člana državnog Predsjedništva ili Milorad Dodik kao predsjednik Republike Srpske? Izetbegović već dvije ili tri godine čeka da Ustavni sud odgovori na njegov zahtjev i utvrdi ustavnost zakonske odredbe kojom se 9. januar utvrđuje kao Dan Republike Srpske, na što je Dodik reagovao kontraudarom. Podrazumijeva se da su Izetbegović i Dodik personifikacija dviju antipodnih političkih opcija, njihovi najistureniji igrači i lideri koji, kad god se sretnu, okreću glavu jedan od drugog. Dok pišem ovu kolumnu, koja je, mimo moje volje, samo nastavak hronike o političkom bespuću u ovoj zemlji, poslanici Narodne skupštine RS-a raspravljaju o nekakvoj deklaraciji kojom se Izetbegovićev zahtjev u cijelosti proglašava ništavnim i destruktivnim, srbofobnim i škodljivim po zajednički život, te odbacuje kao isključivo politički akt, „čiji je prikriveni cilj negacija legaliteta i legitimiteta RS-a i dejtonskog ustavnopravnog poretka Bosne i Hercegovine”. Vjerujem da će srpski poslanici prije završiti svoj posao nego ja svoj, ali ako se to i ne dogodi, gotovo je sigurno da će oni pomenutu deklaraciju usvojiti, zavjetovani da nikada neće odustati od tog mračnog 9. januara.

Da je stvar ozbiljna, govori jučerašnja izjava Mladena Ivanića, koji je rekao da je riječ o dokumentu koji je od prvorazrednog značaja za očuvanje Republike Srpske, te da je kao takav “iznad svih ekonomskih i socijalnih pitanja”.

Koliko se sjećam, Ivanić nikada nije rekao da je i za Srbe, i za Hrvate, i za Bošnjake očuvanje Bosne i Hercegovine pitanje svih pitanja. U Ivanićevoj percepciji državnih prioriteta ekonomski i socijalni program su u prvom planu. Uostalom, za takav zaključak nije potrebna nikakva posebna pamet, dovoljno je izaći na ulicu i čuti žamor ljudskog mnoštva, glasove koji odaju uzrok opće potištenosti. Zar je, što se toga tiče, stanje u Republici Srpskoj išta bolje nego u ovom drugom entitetu, zar nezaposlenost i siromaštvo nisu temeljni problem cijele zemlje?

Pa, kakve onda reforme i bakrači, kakva obećanja građanima i komesarima Evropske unije, kakvi potpisi ispod lažnih izjava kad jedan u suštini drugorazredni spor, kakav je ovaj oko Dana Republike Srpske, može sve to dovesti u pitanje i ostaviti nas u začaranom krugu? Možda Izetbegovićevo obraćanje Ustavnom sudu odudara od trenutnih političkih odnosa u zemlji, koji su ipak nešto „mekši” nego u prethodnom mandatu, ali je ono u svakom slučaju legitimno, donekle iznuđeno frustrirajućim provokacijama tada svemoćnog Dodika na račun Bosne i Hercegovine kao države.

Najnovija deklaracija nije ništa drugo do nastavak politike začete tog istog 9. januara 1992. godine na Palama.

Odbacujući arbitražu Ustavnog suda BiH prije nego što je ona i poznata, deklaracija je postala izraz svojevrsnog državnog udara. O Ustavnom sudu svako može misliti šta hoće, može tvrditi da je to skupina ljudi umišljenih u svoju akademsku nedodirljivost, društvo berićetno zbrinutih birokrata čije su odluke luk i voda, jer ih gotovo niko ne provodi, niti se te gospode tiče što njihov trud završava u nigdje, ali je to jedina institucija u zemlji koja je nadležna da rješava sporove između različitih nivoa vlasti i čije su odluke, kako stoji u Dejtonskom sporazumu, “konačne i obavezujuće”. Kakav god taj sud bio, ne može svaka šuša vršiti pritisak na njega. Imajući u vidu da se Dodik zaklinje u Dejtonski ustav kao u Bibliju, očito je da je upravo on taj koji ga neštedimice krši.

U deklaraciji kojom Dodik “otpisuje” Bakiru Izetbegoviću, između ostalog, stoji da su praznici Republike Srpske “utemeljeni na načelu nediskriminacije i da ne ugrožavaju nacionalni i vjerski identitet i ravnopravnost ni jednog od tri konstitutivna naroda i da odgovaraju univerzalnim vrijednostima, evropskim tekovinama i iskustvima”. Ovo bi možda moglo proći kod nekog ko nema pojma o tome kako je nastala Republika Srpska, kako izgleda danas i kakvoj su diskriminaciji izloženi Bošnjaci i Hrvati koji u njoj žive. Njeni praznici formalno mogu biti „čisti” od ratnih zločina, etničkog čišćenja ili genocida u Srebrenici, oni sami po sebi ne moraju imati veze ni sa diskriminacijom nesrpskog stanovništva, ali stvarnost govori da 9. januar nije utemeljen na načelu nediskriminacije. Zabluda Bakira Izetbegovića je u tome što nikakva “konačna i obavezujuća” odluka Ustavnog suda neće tu stvarnost promijeniti. Na kraju krajeva, nije bitno drugačije ni u Federaciji BiH. Sa stanovišta odnosa etničke većine prema etničkoj manjini, najčešće njenim predratnim ostacima, koja je tobože takođe konstitutivna, danas je svaki grad u Bosni i Hercegovini grad diskriminacije, ali je Mostar bio i ostao primjer civilizacijske izopćenosti naših etno-politika. “Tišina poraženog grada”, naslov je nadahnute kolumne Dragana Markovine, jedne od mnogobrojnih koje je posvetio rodnom gradu i objavio ih u istoimenoj knjizi. Te dvije riječi, “tišina i poraz”, govore o Mostaru kakav je već dvadeset godina i kakav će još dugo biti.

To su neotklonive tekovine proteklog rata, traumatične do te mjere da, u njihovoj simbiozi sa lošom beskonačnošću, čine i najveće entuzijaste nemotiviranim za reformske podvige. O kakvim se reformama može govoriti ako Nebojša Radmanović, čovjek sa dva mandata u Predsjedništvu BiH, inače desna ruka Milorada Dodika, izjavljuje da će na saboru SNSD-a krajem aprila biti donesena “rezolucija o slobodnoj i samostalnoj Republici Srpskoj, koja označava krajnji cilj naroda koji živi u Srpskoj i spremnost stranke da predvodi narod na tom putu”!? Deklaracije, rezolucije i referendumi, to je ono što nam treba. A reforme – jok!

Oslobođenje