Godišnjica pogibije bivšeg ministra vanjskih poslova BiH Irfana Ljubijankića
Dr. Irfan Ljubijankić (26. novembar 1952, Bihać – 28. maj 1995, teritorija općine Cetingrad, Hrvatska)
Medicinski fakultet završio je na Beogradskom univerzitetu 1977. Jedno vrijeme (16 mjeseci) radio je u Libiji kao liječnik opće prakse. Od 1980. do 1984. specijalizirao je otorinolaringologiju i cervikofacijalnu hirurgiju. U isto vrijeme je završio postdiplomski studij iz ORL i MFK u Zagrebu, poslije čega je ponovo godinu dana proveo u Libiji.
Jedan je od osnivača političke partije pod nazivom Stranka demokratske akcije. Na prvim višestranačkim izborima njegova SDA stranka u Bihaću je odnijela veliku pobjedu, ali se on nije kandidirao ni za općinsku listu vijećnika ni za načelnika općine. Izbore je odradio sa mjesta predsjednika OO SDA Bihać, na radnom mjestu načelnika ORL odjela gradske Opće bolnice. Početkom rata je izabran za predsjednika Okruga Bihać i tu funkciju je obnašao 10 mjeseci. Bio je član Glavnog i Izvršnog odbora SDA. 27. marta 1994. izabran je za predsjednika Glavnog odbora SDA. Za ministra vanjskih poslova RBiH postavljen je odlukom o izboru Vlade RBiH na sjednici održanoj 23. juna 1994. Na toj dužnosti je poginuo 28. maja 1995. Helikopter kojim se vraćao iz Bihaća u Zagreb oboren je raketom hrvatskih Srba nedaleko od hrvatsko-bosanske granice, na teritoriji općine Cetingrad. Sahranjen je 8. juna 1995. u Bihaću.
magazinplus.eu – wikipedia
Kako je ubijen Irfan Ljubijankić
Dvadeset i osmog maja ove godine navršit će se punih osamnest godina otkako su kod hrvatskog gradića Slunja mučki ubijeni tadašnji ministar vanjskih poslova BiH Irfan Ljubijankić, njegova tri saputnika i tri člana posade iz helikoptera koji je na posljednji let krenuo s improviziranog vojnog aerodroma u Ćoralićima kod Cazina.
Prema službenoj zabilješci brigadira Nedžada Suljića, napisanoj u noći kada se tragedija dogodila, ministar Ljubijankić, njegov pratilac major Fadil Pekić, tadašnji savjetnik u Veleposlanstvu BiH u Zagrebu Mensur Šabulić i zamjenik državnog ministra pravde Izet Muhamedagić stigli su u Ćoraliće oko 2.10 sati.
Tri minuta ranije, na aerodrom je sletio helikopter kojim je iz Zračne luke u Zagrebu dopremljena vojna oprema i sanitetski materijal za opkoljeni Bihaćki okrug. Prije nego što je helikopter ponovno uzletio, članovi posade; dva ukrajinska pilota Grigorijevič i Dudajev i njihov bosanski kolega Mirsad Dupanović “referirali” su da je letjelica u dolasku pogođena u repni dio s dva zrna iz pješadijskog naoružanja, ali bez većih oštećenja.
Brigadir Suljić je zabilježio i da je, prethodno, od Zapovjedništva Petog korpusa Armije BiH dobio odobrenje za slijetanje i polijetanje helikoptera, da je meteorološka situacija 28. maja 1995. bila povoljna, noć tamna, bez mjesečine… Primijetio je i da su svi putnici, prije nego što su vrata helikoptera zatvorena, na sebe navukli pancire.
“Do 3.50 sati smo sa Isturenog komandnog mjesta Ratnog vazduhoplovstva i protuvazdušne odbrane (na zagrebačkom aerodromu, op.a.) čekali potvrdu o dolasku helikoptera. Pošto je nismo dobili, poslali smo upit. Na osnovu odgovora sa IKM-a, zaključio sam da se s helikopterom nešto desilo. U 4.56 sati obavijestio sam Komandu 5. Korpusa da helikopter nije sletio i zahtijevao da se sa tim upozna komandant Korpusa”, napisao je brigadir Nedžad Suljić, napominjući kako je tražio da se odmah krene u potragu za letjelicom i spašavanjem eventualnih preživjelih. “
U 10.30 sati sam bio kod komandanta Korpusa koji mi je saopštio da je helikopter vjerovatno oboren i to nekim raketnim sistemom. Zahtijevao je da o događajima ne obavještavam nikoga i da prekinem sve kontakte s Isturenim komandnim mjestom. Komanda Petog korpusa je preuzela na sebe da vodi dalji postupak i izvještavanje o svemu što se sazna o helikopteru”, stoji, između ostalog, u strogo povjerljivom izvješću koje je brigadir Suljić podnio 29. maja.
Letjelica u kojoj su ministar vanjskih poslova BiH i njegovi suradnici putovali prema Zagrebu srušena je u rejonu Kremena, na okupiranom području Slunja, s položaja nekadašnje Vojske Republike Srpske Krajine (VRSK). O njihovoj tragičnoj smrti javnost su prvi obavijestili novinari tadašnje Televizije Knin koji su na mjestu pada helikoptera snimili prilog o još jednom “velikom uspjehu” pripadnika VRSK.
Na nemontiranom video-zapisu kninskih novinara, snimljenom kamerom VRSK koji su vojnici Hrvatske vojske zaplijenili nekoliko mjeseci kasnije, poslije oslobađanja okupiranih dijelova, vide se ostaci letjelice, mrtva tijela putnika, pronađeni osobni i službeni dokumenti. Taj materijal, ali i drugi, neuporedivo važniji dokazi koji nedvojbeno otkrivaju nalogodavce i izvršitelje napada na helikopter s članovima Vlade BiH.
Prvi koji je javno progovorio o video-snimcima s mjesta pogibije ministra vanjskih poslova BiH Irfana Ljubijankića bio je odvjetnik Josip Sladić iz hrvatskog grada Siska. Sladić je kao pravni zastupnik krajiških logoraša izjavio da je sav pronađeni dokazni materijal predao Županijskom državnom odvjetništvu u Karlovcu (koje je mjesno nadležno), zajedno s kaznenom prijavom protiv bivšeg pukovnika VRSK Dušana Lončara i nekolicine njemu podređenih časnika.
Postrojavanje pripadnika VRSK na Slunju organizirano je na pravoslavni blagdan Vidovdan, 28. juna 1995., kao odgovor na veliku vojnu paradu Hrvatske vojske koja je održana 30. maja na zagrebačkom Jarunu, a nakon uspješno okončane operacije Bljesak u zapadnoj Slavoniji 1. maja iste godine.
Odluka o organizaciji proslave na okupiranom Kordunu donesena je nenadano, u namjeri da se krajiškim Srbima povrati poljuljani moral, a njezin je glavni inicijator bio general Mile Mrkšić (presudom Haškog tribunala osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina u Vukovaru) koji je u to vrijeme na mjestu zapovjednika VRSK zamijenio generala Milana Čeleketića.
Na video-materijalu haški osuđenik Mile Mrkšić za govornicom, u prisustvu tadašnjih najviših civilnih i vojnih predstavnika srpske paradržavice u Hrvatskoj, čita imena brojnih časnika VRSK koji su odlikovani i unaprijeđeni u više činove, te objavljuje kome su dodijeljene nagrade za “uspješno izvedenu operaciju rušenja neprijateljske letjelice”. Iako general Mrkšić tada nije izrijekom kazao o kojoj se letjelici radi, nema nikakve dvojbe da je posrijedi helikopter u kojem je, mjesec dana ranije, ubijen bosanski ministar vanjskih poslova Irfan Ljubijankić.
Na popisu časnika nekadašnje VRSK koji su nagrađeni za rušenje helikoptera u kojem je stradalo svih sedam putnika nalazi se četrnaest imena. Prvi je pukovnik VRSK Dušan Lončar, kasnije unaprijeđen u čin genera-majora, kojeg hrvatsko pravosuđe odranije sumnjiči da je 1991. naredio odvođenje zarobljenih hrvatskih civila iz mjesta Lovas kod Iloka u minsko polje, kada je stradalo više od 80 osoba (zbog tog je zločina protiv osmorice Lončaru podređenih vojnika podignuta optužnica na Specijalnom sudu u Beogradu).
Potom slijedi pukovnik Miloš Đošan koji je kasnije, također, nagrađen činom general-majora. Đošen, inače rodom iz BiH, nakon vojnog sloma “Republike Srpske Krajine” vratio se u Srbiju, bio je zapovjednik brigade protuzračne obrane i izvjesno vrijeme garnizona Vojske Jugoslavije u Đakovici na Kosovu. Umirovljen je koncem decembra 2001.
Pored dvojice tadašnjih pukovnika koji su, po svoj prilici, izdali naredbu za rušenje helikoptera, u toj su vojnoj akciji sudjelovali i major Nebojša Rašuo, kapetan Duško Žarković, stariji vodnici Ranko Dakić i Dalibor Kalapać, te vojnici Branko Kleut, Tihomir Mandarić, Predrag Mileusnić, Miloš Mitić, Mladen Šolaja, Tomislav Kotar, Rajko Čošić i Goran Vranjeković. Nagađa se kako barem petorica od 14 nagrađenih zločinaca koji su ubili ministra Ljubijankića žive u BiH, na području Republike Srpske.
Tragična smrt ratnog ministra vanjskih poslova BiH Irfana Ljubijankića godinama je na području njegove rodne Krajine bila povod raznim spekulacijama. Iako nema nikakve dvojbe da je helikopter u kojem je nesretni Ljubijankić putovao prema Zagrebu pogođen raketom ispaljenom s položaja VRSK, postoji nekoliko kontroverzi vezanih za njegov tadašnji angažman koje su ga, navodno, stajale glave.
Ranije smo pisali kako je 28. maja 1995., zajedno s Irfanom Ljubijankićem, Mensurom Šabulićem i Izetom Muhamedagićem, u Zagreb trebao putovati i Dževad Džanić, liječnik iz Velike Kladuše, u to vrijeme visokopozicionirani član krajiške SDA. Džanić je, međutim, od puta odustao nakon što mu je tadašnji povjerenik Vlade RBiH za Bihaćki okrug Mirsad Veladžić, nekoliko sati prije polaska, zabranio da napusti Bihać.
S druge strane, pojedini bliski suborci ratnog zapovjednika 505. bužimske brigade ARBiH Izeta Nanića (pogunuo početkom augusta ‘95. pod nerazriješenim okolnostima) tvrdili su kasnije kako je Nanić napisao opširno pismo Aliji Izetbegoviću o stanju u Krajini pod Veladžićevom upravom i predao ga Ljubijankiću.
Pisali smo, također, i da je Irfan Ljubijankić, prije tragične pogibije, počeo istraživati višemilijunski kriminal u ratnoj diplomatsko-konzularnoj mreži BiH a vezano za nezakonito izdavanje putovnica. Za 14 mjeseci koliko je između Zagreba i aerodroma Ćoralići u Cazinu funkcionirao zračni most (od juna 1994. do augusta ‘95.) obavljeno je više od 90 letova, preko okupiranih dijelova Hrvatske; Like, Korduna, Slunja. Oborene su samo dvije letjelice, prva početkom augusta 1994. (sa sedam Ukrajinaca, članova posade, koji su letjeli iz Italije, preko aerodroma u Puli), a druga 28. maja 1995. kada je poginuo ministar Irfan Ljubijankić i svi ostali putnici iz helikoptera. (S. Mijatović)
