Mile Lasić: Mostar Anno Domini 2015
Mostar je ”poraženi grad” veli u naslovu nove knjige povjesničar Dragan Markovina. I ”podijeljen”, jer njime upravljaju ”podijeljeni osjećaji” dodajem. Drugu sintagmu o Mostaru sam posudio iz hamburškog tjednika Die Zeit i stavio je u naslov mojih predavanja ”Podijeljeni grad i podijeljeni osjećaji” (Diskursi, No. 4/2013.) koja sam proteklih godina držao skupini njemačkih socijaldemokrata ili njemačkih i švicarskih studenta tijekom posjeta Mostaru.
(Mile Lasić – autograf.hr)
I stariji drugovi i gospoda iz njemačkog SPD-a, kao i studenti njemačkih i švicarskih sveučilišta, razumjeli su priču o mostarskoj tragediji, jer ona ima u sebi sve elemente univerzalne opomene. K tomu, Nijemci su i sami dugo živjeli u podijeljenom Berlinu i podijeljenoj zemlji, pa su i osposobljeni emotivno osjetiti mostarsku tragediju.
Teže ide s razumijevanjem vlasite tragedije kod domaćih ljudi, zarobljenih u totalitarne ideologije i desne i lijeve provenijencije. Posebno ove potonje nije lako dekonstruirati. Rijetki, zapravo, uopće nešto na tomu rade.
Pa ipak, nazočio sam premijeri jednog takvog intelektualnog napora u Mostaru. U režiji Dragana Komadine, mojeg mladog susjeda i uspješnog kazališnog radnika, izvedene su premijere njegove predstave ”Ajmo na fuka”, prvo u Narodnom pozorištu u Mostaru, pa potom i u Hrvatskom narodnom kazalištu u ovom gradu. U Mostaru sve mora biti makar dvoje, ali ovo je kao jedno, jer je zajednička produkcija NP-a i HNK-a te ”više od igre” – događaj o kojemu se govori.
Čestitam i ravnateljima i glumcima Robertu Peharu i Saši Oručeviću, dok redatelju Komadini objašnjavam kako se njegova predstava bavi i mojom opsesivnom temom – prokletstvom selektivnog sjećanja! Jer, prvo u rovu, pa potom i u raju, mladi Mostarci nastavljaju svoj prijepor tko je prvi započeo rat, tko je više, a tko manje kriv. I tako do u beskraj. Neće se dopasti samo zarobljenicima totalitarnih ideologija i politika upravo zato što je doista prva općemostarska predstava. ”Ajmo na fuka” znači inače ”hajdemo na kavu”.
Uostalom, baš kako poručuje i ova mostarska predstava, mostarska tragedija je univerzalnog značenja. Premda u zadnjoj dekadi 20. stoljeća nije poražen samo Mostar nego su poraženi i svi oni gradovi u bivšoj Jugoslaviji u kojima je multikulturalnost bila danost, a interkulturalnost način života.
Takvi su bili i Mostar, i Sarajevo, i Vukovar, nema kraja nabrajanju, i više takvima nisu. U mom razumjievanju u tim i svim teško ratom pogođenim gradovima živi se danas ”prokletstvo” selektivnog sjećanja. A rijetko kada činjenice o ”poraženom gradu” ili ”podijeljenim osjećajima” dolaze tako nenašminkane do izražaja kao kad se obilježavaju važni datumi iz zajedničke povijesti posvađanih naroda, onesposobljenih za zajedničku institucionalnu memoriju.
Već prema očekivanju, i ovoga 14. veljače/februara u Mostaru se nije nitko od gradskih vlasti sjetio odati poštu osloboditeljima i poginulima, nije pomoglo ni što se radilo o okrugloj, 70. obljetnici oslobođenja, pa su preživjeli borci NOB-a i njihovi potomci u vlastitoj režiji obilježili ovaj važan datum u zajedničkoj povijesti, ma koliko bio propraćen ”podijeljenim osjećajima”. Bilo je i ružnih povika i ružnih gesti tijekom mimohoda na Partizanskom groblju u Mostaru.
Mjesta poput ove devastirane Bogdanovićeve replike Mostara kojeg više nema obilazim u pravilu sam, pa sam i sam samcat bio 17. veljače na ovom groblju. Otuda i mogu i moram posvjedočiti: vidio sam svojim očima devastiran spomenik i na četiri-pet mjesta čak umetnut križ unutar ustaškog znaka ”U”, te sramotne i blasfemične ”bisere” koji povezuju s vjerom najcrnju ideologiju i genocidnu praksu kod Hrvata.
Vidio sam i razbijene i ispreturane nadgrobne ploče. Partizansko groblje je, naime, i groblje. Vidio sam i grafit: ”Vaše zločince i zločine veličajte negdje istočnije”! Vidio sam mnogo toga zbog čega se i posramilo nekad bijelo bračko mramorje postajući pepeljasto sivim!
Na jednom od gradskih happeninga upriličena je 14. veljače u Pozorištu lutaka u Mostaru i promocija knjige ”Tišina poraženog grada” (Centra za kritičko mišljenje, Mostar, 2015.), nova knjiga eseja, priča i kolumni dr. Dragana Markovine, koja je upravo onakva kakav je ovaj buntovni sveučilišni nastavnik lijeve političke provenijencije, visokih moralnih zahtjeva i prema sebi i drugima.
Ona je, naime, bolan vrisak protivu poniženja koja su doživjeli Mostarci, te prosvjed protiv tog što je u gradu uništen raniji način života.
Knjiga ”Tišina poraženog grada” je, unatoč njezinim kontraproduktivnim ideološkim dioptrijama, u osnovi pošteno istočeni bol iz ranjene duše ovog čestitog mostarsko-splitskog mladića, te i posebno lijepa dok u eseju ”Grad kao utočište” govori o svojoj mladosti i Mostaru kakvog više nema.
Izniman raritet predstavlja u njoj intervju koji je autor vodio s ocem prof. dr. Rokom Markovinom, opremljen i porukom: ”Vratite Mostar Mostarcima”! Postoje kolumne u knjizi s kojima bi se moralo polemizirati, te jedna koja se nije smjela naći u knjizi ”Tišina poraženog grada”. To je kolumna u kojoj dr. Markovina krivo razumije i interpretira ulogu književnika Ivana Lovrenovića u bh. zapuštenim političkim i kulturološkim ambijentima.
Ovo sam mu sve u našim prepsicima i razgovorima već i rekao, uključujući da se ogriješio o Ivana Lovrenovića, koji je par excellence antinacionalista i privrženik Bosne (i BiH) koliko su i otac i sin Markovina Mostara (i BiH). Već sam u ”Motrištima” pisao: Ivan Lovrenović je naš i Miroslav Krleža i Vlado Gotovac u jednoj osobi.
Dragom, mladom čovjeku koji se potvrdio i kao kompetentni recenzent moje nove knjige ”Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja’” sam rekao, k tomu, da se ne slažem s njegovim ocjenama u njegovoj novoj knjizi koje dovode u pitanje prvo gostovanje bivšeg hrvatskog predsjednika dr. Ive Josipovića na mom Filozofskom fakultetu. Uzvratio mi je da su i njemu stavovi nekih koje ja kritiziram bliži nego moji, pa je ipak recenzirao knjigu. Pošteno!
Naš prijepor glede Josipovića tiče se njegova iznimno važnog posjeta – poslije Ahmića – i Sarajevu i Mostaru. Te 2010. godine je bilo iznimno važno biti i u Mostaru. Uostalom, tijekom mandata bio je još nekoliko puta u BiH, a nedovoljno dobro je, i nerijetko netočno, valorizirano što je na svoj tihi, gospodski način uradio dobroga i za Hrvate i za sve narode i građane u BiH.
Upravo što je riječ o neupitnomu doprinosu dr. Ive Josipovića procesima pomirenja u BiH, pa i suradnji Hrvatske i BiH, posve je od minorne važnosti što je – tijekom Josipovićeva prvog posjeta Sveučilištu u Mostaru – u amfiteatru sjedio i jedan notorni prevejanko kakav je za života bio Smiljko Šagolj, objasnio sam dr. Markovini. Bojim se, zapravo, neotpornosti dr. Markovine glede unitarističkih ujdurmi iz Sarajeva koje su dr. Josipovića znale optužiti i za njegovanje ”paralelnih veza” s Republikom Srpskom, o tempora, o mores!
No, vratimo se u Mostar Anno Domini 2015., u veljaču, u mjesec paralelnih komemoracija. Jedni su obilježavali ”oslobođenje” i ”operacije za oslobođenje Mostara”, a drugi su se bavili stradanjima hercegovačkih fratara. U Kosači se 12. veljače uvečer prikazao dokumentarni film ”In odium fidei – Iz mržnje prema vjeri”, u čijem je središtu ubojstvo 66 hercegovačkih franjevaca potkraj Drugog svjetskog rata. Ne mogu razumjeti ”antifašiste” kako nisu u stanju bili priznati tu tragediju ako već nisu u stanju priznati i ”kulturocid”, sebe radi!
Da je ikakve sreće, moglo se i moralo barem povodom 70. obljetnice raznih stradanja iz veljače 1945. s manje emocija i ideologije i poštenije odnositi prema svim stradalima.
Bilo bi vrijeme odati počast svim palima, uključujući i na pravdi Boga pobijenoj šestdeset i šestorici (66) hercegovačkih franjevaca, od kojih je 12 njih spaljeno u Širokom Brijegu, dok su sedmorica iz Samostana sv. Petra i Pavla u Mostaru bestijalno ubijena i ”gurnuta u Neretvu”. Među njima je bio i prvi svećenik-doktor znanosti u Hercegovini dr. Leon Petrović, medijevalist svjetskog glasa.
Ma gdje komu bio otac, djed, stric ili ujak ne smiju se, dakle, više blokirati empatije za patnje drugih, što uključuje i pijetet za pale partizane, ali i jasan otklon spram zločina nad svećenicima i profesorima i u Mostaru (14. veljače) i tjedan dana ranije ispred Franjevačkog samostana na Širokom Brijegu, ili tijekom 1945.
A Franjevačka gimnazija nije nikad bila jednodimenzionalna priča. U vrijeme kad sam ju pohađao (1973.-1977.) zvala se meni dragim imenom ”Ivan Goran Kovačić”, ali je bila tek sjena one koja je u školskoj godini 1938./1939. imala među profesorima devetoricu doktora znanosti. Franjevačku gimnaziju tog vremena je ”bio glas” najbolje gimnazije u Kraljevini Jugoslaviji.
Ma što o tomu pričali ideologijski opterećeni, zarobljeni i bornirani umovi, ona nije bila ni ustaška ni proustaška. Među pobijenim svećenicima je bilo samo nekolicina proustaških profesora (četvorica, svjedoče još živi učenici ove gimnazije), dok su većina bili protivnici ustaških vlasti.
Među svećenicima-profesorima u Fratarskoj gimnaziji bilo je i ”anglofila” i projugoslavenski nastrojenih poput dr. fra Dominika Mandića. On je tijekom cijelog Drugog svjetskog rata slao izvješća Kraljevskoj vladi u London iz Rima o zločinima ustaškog režima, koje je dobijao od subraće i istomišljenika iz Hercegovine.
Sve su ovo gole činjenice koje jesu i koje će biti ignorirane ili omalovažene ”na drugoj strani”. Neukusno je bilo, primjerice, slušati u Pozorištu lutaka u Mostaru kako se vlastiti sugrađani tretiraju i 70 godina poslije – ”nacistima”, kako pojedinci s mukom uspijevaju nabrojati čak četvoricu mostarskih Hrvata koji nisu ”ustaše”. Ja sam, pak, uvjeren u solidan broj pristojnih ljudi u oba dijela grada. Moguće je da jedni imaju manje iluzija o fašizmu, a više o boljševizmu i obrnuto. Svima treba sintetičko, obzirno mišljenje i otklon spram totalitarizma.
Nažalost, u Mostaru se i dalje organizirano njeguje kultura selektivnog sjećanja. Krivnja nije na jednima, kako se uprošćeno sugerira iz obavještajnih krugova, ali će i jedni i drugi snositi posljedice ove vrste inaćenja, koja priječe deprovincijalizaciju grada. Bojim da ćemo još zadugo i u Mostaru i u cijeloj BiH živjeti prokletstvo ”selektivnog sjećanja”. Možda i poslije smrti, u ”raju”, kao u predstavi ”Ajmo na fuka”!
