Hadžihafizbegović: Ako vlast ne bude ulagala u kulturu nestajat ćemo kao Apači

Tematizirane repertoarske godine Kamernog teatra 55

Tematizirane repertoarske godine, otvaranje teatarskih vrata mladim autorima te regionalna teatarska saradnja bit će osnovica vizije rada novog direktora kultne teatarske kuće koja baštini šest decenija postojanja Kamernog teatra 55 Emira Hadžihafizbegovića, koji je već 11 godina stalni član njegovog glumačkog ansambla.

Hadžihafizbegović navodi da će godišnji repertoari ove kuće biti tematizirani, te će predstave koje budu postavljene na sceni biti posvećene optimizmu, sjećanju, zaboravljenim bh. piscima i korupciji.

Posebno važnim smatra stavljanje fokusa na domaći dramski tekst, te je planirano da na scenu budu postavljeni tekstovi Petra Kočića, Branka Ćopića, Nedžada Ibrišimovića, Abdulaha Sidrana, Skendera Kulenovića ili Derviša Sušića. Također, tu su i mladi dramaturzi od kojih očekuje da pokažu svoj rad. Već je dobio sedam tekstova te vjeruje da među njima ima onih veoma dobrih.

Ovaj istaknuti bh. glumac ističe da je po dolasku u Kamerni teatar 55 bio potpuno šokiran da je osnivač tog teatra Jurislav Korenić u njemu samo virtualno prisutan, a nikako na pragmatičan način. Tako je dao da se uokviri nekoliko njegovih slika te postave na značajnim mjestima u teatru, ali i inicirao pokretanje manifestacije “Dani Jurislava Korenića”.

– Jer, u  biografiju tog čovjeka staje nečijih deset. Došao je u Sarajevo i postavio temelje teatra u Sarajevu, ne samo Kamernog. Osnivač je i Pozorišta mladih i MESS-a, a u 59. godini je umro kao dramaturg u Narodnom pozorištu. To je jedna volšebna umjetnička biografija i nekako je prirodno da imamo “Dane Jurislava Korenića”. Bit će održavani u maju, a nagrada nazvana po Žanu Maroltu, sjajnom čovjeku i glumcu koji je ostavio neizbrisiv trag u Kamernom tetaru i bh. kinematografiji, ići će u ruke najboljeg glumca – istaknuo je, napomenuvši da će Festival biti regionalan, uz gostovanje pozorišta iz Banja Luke, Beograda, Zagreba, Ljubljane, Skoplja, Sarajeva i drugih gradova okruženja.

Govoreći o otvaranju vrata teatra mladim rediteljima, dramaturzima i glumcima, podvlači da želi vidjeti da li je izmistificirana priča ili ima racionalno uporište da su do sada nailazili na zatvorena vrata u sva četiri sarajevska teatra. Naglašava da Kamerni ima sjajnu saradnju s Akedemijom scenskih umjetnosti (ASU), ocjenjujući da je to sistem spojenih posuda i prirodan odnos.

Oni koji su ovih dana posjetili Kamerni teatar 55, uvjerili su se u osvježen pristup ovoj kući kulture koji je do jučer bio istinsko ruglo. Hadžihafizbegović navodi da mu je to bio jedan od prvih poteza, u cilju da se ukloni smeće iz pasaža na ulazu u teatar, prolaz osvježi bojama, te postave nova svjetla. Sve to u cilju je promjene vizuelnog identiteta Kamernog, unutar čega se planira i sređivanje kompletne sale, te postavljanje novih stolica i reflektora.

Saradnja u regiji bit će također koncept budućeg rada. Tako će već u decembru u Kamernom gostovati dvije predstave – iz Prijedora i Beograda. A u saradnji s Kopar teatrom radit će se predstava Alan Forda, dok su u toku i pregovori s HNK za razmjenu predstava.

– Teatarska razmjena je nešto što je prirodna stvar. Govorimo jezicima koji se razumiju i u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Skoplju. Zanimljivo je da nam već stižu prijedlozi iz regije da radimo produkcije i razmjenu – kazao je.

Kako je prva premijera u ovoj umjetničkoj sezoni predstava “Naš razred” posvećena temi fašizma, ta globalna pošast također je bila segment razgovora s direktorom Kamernog. Smatra da umjetnost, a posebno teatar ili književnost, ima dva osnovna zadatka – da otvara probleme i popravlja ljude. Kaže da ako na taj prvi zadatak odgovori ona je uspjela, a ako odgovori i na drugi trijumfovala je.

– Živimo u destruiranom svijetu, koji je doveden do zida. Nema rješenje. Političke elite nemaju odgovor na budućnost svijeta, kriza je autoriteta. Raznorazne grupacije koje kontroliraju svijet iz nekih svojih mirišljavih salona po Londonu, Parizu, Vašingtonu i tako dalje, na kraju će se same sebi obiti o glavu. Svijet jeste u krizi. Mislim da Amerikanci i Rusi gotovo da već ratuju između sebe u Siriji, na granicama se podižu žice – ustvrdio je.

U kontekstu takve današnjice Hadžihafizbegović je mišljenja da prvo moramo svako oko sebe urediti i mentalni i fizički element i time popravljati svijet. Smatra da prvenstveno moramo raditi na deprimitivizaciji našeg društva.

– Primitivizam je najveće zlo. On porađa pohlepu, licemjerstvo, nepotizam, karijerizam, a na kraju i fašizam. Pod tim procesom mislim od sređivanja i krečenja haustora do deprimitivizacije u vrhovima političkih stranaka, države i tako dalje – rekao je.

Naveo je za primjer vrijeme kada je kao student živio u Pragu 80-ih godina prošlog stoljeća. Tada je prosječan Čeh živio gotovo isto teško kao i bh. građanin, a plaća univerzitetskog profesora bila je oko 60 KM. Ali, u tako osiromašenoj tadašnjoj Čehoslovačkoj, Prag je imao 40 pozorišta, radile su sve fontane, mirisalo je cvijeće po praškim parkovima, bile su sređene fasade, postojali su redovi za knjige.

– Česi su svoju lošu socijalnu kartu nosili dostojanstveno. Kod nas je loša socijalna karta alibi za primitivizam. Nemam para, izvrnem djeci ljulje na Vilsonovom šetalištu, polupam poštanske sandučiće u haustoru ili zagrebem komšiji nova kola…Što manje primitivizma, bolje ćemo se mentalno osjećati. Mene je strah primitivizma. I ta planetarna napetost došla je iz primitivizma – ocijenio je.

Stava je da je uveliko nerad odredio duhovno stanje ljudi, te da on čovjeka dovodi u neku vrstu početka primitivizma. Stoga, deprimitivizacija društva je spojena posuda s procesom jačanja kulturnog identiteta. Ocjenjuje da će se u vremenu pred nama zemlje prepoznavati samo po kulturnom identitetu.

– Ako vlast ne bude ulagala u kulturu i ne bude osvijestila da će kultura biti najbitniji segment uz sport, kao prijeki put za promociju države, onda ćemo stvarno nestajati kao Apači. A kada Apači nestanu džaba ti je biti Džeronimo – istaknuo je.

Komentirajući da li je skloniji socijalno angažiranim predstavama ili onim laganijih tema, Hadžihafizbegović naglašava da je pobornik teatra u najizvornijem smislu te riječi – od antičke tragedije preko renesansnih komedija do psihološkog realizma. Ipak, baštini pravac u glumi koji se zove psihološki realizam koji će preferirati Kamerni u njegovom mandatu, ali prije svega dobar dramski tekst.

Promišljajući kako danas teatar može opstati, ističe da njegov menadžment mora biti kvalitetniji kako bi se tražili sponzori i nudile predstave. Smatra da moramo biti zahvalni Kantonu Sarajevo što pozorištima plaća “hladni pogon” – plaće i režije, ali su sredstva određena za produkciju istinski mala. Kamerni teatar tako dobija 36.000 KM za produkciju.

Hadžihafizbegović ovdje izdvaja drugi problem – nedostatak scena. Tu, kaže, imamo civilizacijski apsurd. Četiri pozorišta u Sarajevu nalaze se u jednoj općini, a nijedno nije građeno namjenski kao pozorišna kuća.

– Ako Beograd ima blizu 24 scene, Zagreb 17, pa valjda bi i Sarajevo moglo imati još neko pozorište. Drugi apsurd je da ta četiri pozorišta nisu namjenska. Narodno pozorište je bilo oficirska kasarna koju je sređivao Branislav Nušić, Pozorište mladih je lutkarsko pozorište koje nema prerogative profesionalnog pozorišta, Kamerni je sastavljen od 6 do 7 stanova, a SARTR je bio mjesto gdje se prije 30-ak godina odlagao kancelarijski materijal. Dakle, grad koji preferira da bude balkanska Kazablanka i metropola nikada nije napravio namjensko pozorište, pravljeno po projektu – naglasio je.

Predlaže da se u općinama Novi Grad i Novo Sarajevo mogu napraviti namjenska pozorišta, koja bi ujedno zaposlila na desetke glumaca.

Jedna od misija njegova rada bit će i privlačenje nove publike, odnosno njeno ponovno odgajanje. Tu prvenstveno misli na mladu populaciju, te će Kamerni napraviti ugovore s Univerzitetom Sarajevo i srednjim školama o smanjenim cijenama karata za učenike i studente.

Prezentirajući ukratko filmske projekte na kojima trenutno radi, izdvojio je ostvarenje “Žaba” čije bi snimanje trebalo početi za dva-tri mjeseca u režiji Elmira Jukića, uz kompletnu glumačku postavu iz predstave.

Također priprema i film Alena Drljevića “Muškarci koji ne plaču”, u kojem će se naći i Miki Manojlović, Boris Isaković, Ivo Gregurević, Goran Bogdan, Ermin Bravo. Potresna je to priča o PTSP-evcima iz raznih vojski koji dolaze na tretman u jedan terapeutski centar.

Krajem iduće godine ostvarit će glavnu ulogu u filmu koji će s Anicom Dobrom snimati u Njemačkoj, a tu je i rad na priči o Edinu Salahareviću, sjajnom mladom sportisti koji je mučki ubijen u Vlasenici i odveden u logor Sušica. Tu potresnu priču radi zajedno sa novinarom Nove TV Sašom Lugonjićem.

Autor: Fena