AUTOR: IVAN MARKEŠIĆ
Odmah po objavi Papinog imenovanja don Tome Vukšića nadbiskupom koadjutorom Vrhbosanske nadbiskupije, a što se zbilo 22. siječanja 2020., hercegovački mediji potrčali su sladostrasno istaknuti za njih najvžniju stvar: Na čelo Vrhbosanske nadbiskupije dolazi Hercegovac. Tako Dnevni list od 23. siječanja 2020. Ima naslove „Hercegovac na čelu nadbiskupije u Sarajevu“, a Večernji list od 28. Sječanja 2020. „Zašto Vatikan šalje Hercegovca za nadbiskupa Vrhbosne?“ Kad je to već tako i kad već postoji podjela na bosanske i hercegovačke Hrvate katolike, i naslov moga teksta će glasiti: „Što dobroga bosanski katolici mogu očekivati od Hercegovca don Tome Vukšića – novoga nadbiskupa vrhbosanskog?“
***
Kao što je bosanskohercegovačkoj javnosti već poznato, papa Franjo je 22. siječnja 2020. imenovao dotadašnjega vojnog biskupa u Bosni i Hercegovini monsinjora don Tomu Vukšića, inače izvanrednoga profesora Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, nadbiskupom koadjutorom Vrhbosanske nadbiskupije.
Gotovo istovremeno, 24. siječnja 2020., Dekretom vatikanske Kongregacije za biskupe don Tomo je imenovan i postavljen apostolskim upraviteljem Vojne biskupije (ordinarijata) u BiH.
Kako je u Papinoj odluci navedeno, novoimenovani nadbiskup koadjutor (a to znači pomoćni biskup s pravom nasljedstva) pomagat će kardinalu Vinku Puljiću u vršenju njegove nadbiskupske službe.
Naime, 8. rujna ove godine Puljić navršava 75 godina i prema uobičajenoj praksi u Katoličkoj Crkvi on bi, nakon toga datuma, svoju službu trebao prepustiti don Tomi Vukšiću. No ovdje je potrebno istaknuti da don Tomo Vukšić neće postati kardinalom – zapravo, pitanje je hoće li uopće postati – jer se kardinalska čast ne nasljeđuje.
Da nije bilo rata, pitanje je, bi li kardinalom postao i nadbiskup Puljić. Kako su, međutim, vlast i čast (a posebno kardinalska) slatke i drage, može se dogoditi da don Tomo s dosta strpljenja pričeka još koju godinu dok se kardinal Puljić umilostivi i napusti svoju sadašnju poziciju.
A da bi moglo biti uistinu tako, može se iščitati iz Puljićevih riječi dobrodošlice novoimenovanom nadbiskupu koadjutoru izrečene u Sarajevu 22. siječnja 2020.: ”… ono što si stekao kroz trideset godina života i rada na području ove mjesne Crkve (Nadbiskupije vrhbosanske, op. I. M.), sada će ti biti velika pomoć da možeš nastaviti kao nadbiskup koadjutor u ovoj Crkvi, a danas-sutra, kada ja prestanem, Ti ćeš nastaviti”. (u: Katolički tjednik, 22. siječnja 2020.)
Nagađanja i prepričavanja
Međutim, s druge strane neki od Puljićevih klerika mišljenja su da će Vukšić vlast preuzeti odmah, dok drugi drže da će se to dogoditi veoma brzo nakon isteka Puljićevog mandata. Kao što to obično među klericima biva, i ovo ostaje u sferi nagađanja.
Gore navedenom Papinom odlukom prekinuta su dotadašnja nagađanja tko bi mogao naslijediti kardinala Vinka Puljića na poziciji nadbiskupa vrhbosanskog. Neki su se bosanski katolici nadali da bi Papa Franjo kao redovnik, isusovac, mogao i trebao na to mjesto imenovati nekoga od bosanskih franjevaca, jer su upravo bosanski franjevci svojim osamstoljetnim bdijenjem nad sudbinom rimskoga katoličanstva u Bosni to konačno i zaslužili.
Da njih nije bilo, Katolička Crkva u BiH ne bi imala gdje uspostaviti redovitu crkvenu hijerarhiju. Međutim, na njihovu žalost, hercegovački i Perićevi dijecezanski i Čovićevi hadezeovski lobiji u Vatikanu kao i česta Čovićeva politički intonirana hodočašćenja u Vatikan bili su, smatraju mnogi bosanski katolici, presudni.
Vukšić će biti Čovićev hercegovački nadbiskup u Bosni pa će kao gorljivi zaljubljenik u HDZ BiH i njegovog vođu biti gore rješenje za bosanske Hrvate katolike negoli je to bio Hercegovac kardinal Vinko Puljić koji je slovio kao isturena ruka Čovićevog HDZ-a u Bosni za što ga je ovaj nagrađivao ”debelim i masnim bokunima” i potporama u različitim crkvenim projektima.
Unatoč tim i takvim nagađanjima i prepričavanjima, kojih nikada nije nedostajalo, smatram da je u ovim današnjim prilikama kada su bosanski fratri već gotovo hadezeovski kontaminirani, izbor don Tome Vukšića na mjesto nadbiskupa koadjutora Vrhbosanske nadbiskupije, a time i za Puljićevog kad tad nasljednika jako dobro rješenje, ne samo za Vrhbosansku nadbiskupiju i Katoličku Crkvu nego i za Bosnu i Hercegovinu kao državu i društvo.
Nadam se da će don Tomo u idućem razdoblju uspjeti opovrgnuti sva negativna nagađanja oko njegovog izbora te da će se kao čovjek koji već trideset godina djeluje u Bosni, u Sarajevu, kao profesor na KBF-u, ali i kao vojni biskup, pokazati kao dobar poznavatelj prilika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i da će svoja teorijska profesorska znanja znati pretočiti u nimalo laku svakodnevnu društvenu i crkvenu praksu.
Naime, kao što sam već ranije pisao, nadbiskupa koadjutora i apostolskog upravitelja Vojne biskupije (ordinarijata) u BiH, prof. dr. sc. Tomu Vukšića, profesora na Katoličkome bogoslovskom fakultetu u Sarajevu, osobno poznajem. Čestitao sam mu na izboru za nadbiskupa. Od srca!
Don Vukšić nije ”zapaljivi” populist
Upoznali smo se surađujući na dva nacionalno veoma važna projekta: na izradbi prvoga sveska Hrvatske enciklopedije Bosne i Hercegovine u izdanju Hrvatskoga leksikografskog instituta BiH u Mostaru (2009.) kao i u održavanju Znanstveno-stručnoga skupa ”Hrvati u BiH: Ustavni položaj, kulturni razvoj i nacionalni identitet” u organizaciji Centra za demokraciju i pravo ”Miko Tripalo” i Pravnoga fakulteta u Zagrebu (2009.).
Uz to ovdje je potrebno reći i sljedeće: don Tomo Vukšić nije ”zapaljivi” populist, on svoje propovijedi sâm piše, čita ih, a kada propovijeda ne galami, ne viče, ne prijeti, ne proziva, ne izaziva svađu, ne broji nacionalna i krvna zrnca svojih neistomišljenika itd.
Kolikogod to netko prešućivao, don Tomo nije među onim katoličkim prelatima koji žive u Bosni i Hercegovini, a Boga mole da kiša pada u Hrvatskoj.
On je, koliko ga poznajem i koliko poznajem njegovo javno djelovanje, uistinu vjernik kršćanin, što se za neke iz katoličke crkvene hijerarhije ne bi moglo reći, posebno za one čije javno djelovanje nema nikakve veze ni s vjerom ni s kršćanstvom, nego s političkim nacionalno-nacionalističkim strankama.
Dakle, Tomo Vukšić nije osoba koju bi neki lokalni političar mogao ”kupiti” pozlaćenim pastirskim štapom i time ga učiniti slugom u provedbi svoje stranačke politike, posebno ako je na štetu njegovih vjernika, u ovome slučaju Hrvata katolika u Bosni.
Oni koji nadbiskupa biskupa Vukšića poznaju bolje od mene kažu da je vrsni poznavatelj bosanskohercegovačke povijesti kojemu znanje ne služi za raznolika popovska dokoličarska nadmudrivanja tko je kada bio čiji vladar, nego mu služi kao temelj u daljnjim nastojanjima (o)čuvanja Bosne i Hercegovine kao države.
Čovjek kompromisa i dijaloga
Važno je stoga pripomenuti da je 2011. imenovan vojnim ordinarijem, a 2020. apostolskim upraviteljem Vojne biskupije (ordinarijata) u BiH, što je istovremeno bila sasvim jasna poruka pape Franje i vatikanske diplomacije – a koja se ne sviđa mnogim bosanskim i hercegovačkim prelatima – da je Bosna i Hercegovina država koju treba izgrađivati i braniti, a ne mrviti i razgrađivati.
Smatram, stoga, da će od Vukšića mnogi moći (na)učiti kako se poštuje Bosna i Hercegovina i njeni ljudi bez obzira na njihovo religijsko, nacionalno, svjetonazorsko pripadanje kao i životnu orijentaciju, a što se može vidjeti u njegovoj božićnoj poruci iz 2019.: ”Svi smo stvorenja jedinoga Boga te po tomu, i pored činjenice što različito vjerujemo i razmišljamo, između sebe jesmo braća i sestre. To što smo ljudi starije je od svake druge pripadnosti i identiteta. Odnosno, plemenita ljudskost je prirodan temelj za svaku nadgradnju, jer bez nje ne može biti ni dobra katolika ni dobra pravoslavca ni dobra muslimana.”
Uz ostalo, mnogi bosanski fratri s kojima sam imao prilike razgovarati, navode da je don Tomo u razgovoru jako prijazan, spreman (sa)slušati drugoga i da je čovjek kompromisa i dijaloga.
I još nešto: nadbiskup Vukšić je jedan od rijetkih biskupa u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj koji se u povodu božićnih blagdana 2019. spomenuo izbjeglica i migranata ističući da kršćani trebaju pomagati one koji su prognani, koji su u nevolji, a da je na državi, a ne na vjernicima, da pronađe i odredi tko od tih migranata djeluje protuzakonito.
Što katolici u Vrhbosanskoj nadbiskupiji mogu očekivati od novoga nadbiskupa?
Pred don Tomom kao budućim upraviteljem Vrhbosanske nadbiskupije nekoliko je veoma važnih zadataka.
Prvo, morat će opravdati ukazano povjerenje pape Franje u zemlji koju je on već posjetio 2015. I koju je toliko volio. I koju voli. I do koje mu je kao i do njezinih stanovnika – bez obzira na njihove vjerozakone – jako stalo, više negoli mnogim katoličkim svećenicima u BiH, čak i u don Tominoj blizini, a što je papa Franjo na poseban način iskazao prigodom svog posjeta Sarajevu i Bosni i Hercegovini pozdravom svim građanima BiH: ”Mir vama”, ”Ne bojte se”, zapravo, ne bojte se jedni drugih, poštujte se u svojim kulturnim, religijskim, nacionalnim i zavičajnim identitetima, jer ste djeca Božja – iako na različite načine ispovijedate vjeru u istoga Svevišnjeg stvoritelja.
A katolicima u BiH je poručio: ”Vas katolike ohrabrujem da budete uz svoje sugrađane kao svjedoci vjere i Božje ljubavi, prinoseći izgradnji društva koje kroči prema miru, u suživotu i međusobnoj suradnji”.
Prema javnim nastupima ufam se da ni don Tomo neće težiti nikakvoj getoizaciji katolika u BiH niti njihovu izdvajanju i teritorijalnom skupljanju u zasebna ”katolička krda”, da ih neće nagovarati da idu u zbijeg, da se iseljavaju, već da trebaju ostati u BiH, da će ih unatoč svim problemima političke, društvene, religijske, kulturne, identitetske naravi, ohrabrivati da budu uz svoje sugrađane muslimane, pravoslavce, židove, protestante, ateiste i agnostike, uz nevjernike.
Nadam se da će u svome daljnjem djelovanju, slijedeći preporuke pape Franje, bosanskohercegovačke katolike ohrabrivati da zajedno s drugima, nakon teških iskustava rata, progona, zločina, protjerivanja, sudjeluju i doprinesu izgradnji društva u kojemu s drugima žive.
Unaprjeđenje procesa evangelizacije
Drugo, pred novim nadbiskupom je unaprjeđenje procesa evangelizacije, rekao bih unaprjeđenje procesa rekristijanizacije bosanskohercegovačkih katolika, ali i svećenika i redovnika te u sklopu toga i izgradnja bosanskohercegovačkog kršćanskog identiteta kao jedinog jamca očuvanja kršćanstva kao religije i vjere na ovim prostorima.
A o tome je don Tomo jako lijepo pisao u svojoj knjizi ”Mi i oni. Siguran identitet pretpostavka susretanja” (Sarajevo, 2000.):
”Zaista, tolerancija prema drugima proizlazi iz sigurnosti uvjerenja u vlastito stanovište, mišljenje, vjeru ili bilo koju drugu razinu identiteta. Samo onaj tko je siguran u sebe i svoje izbore, posvema slobodno susreće drugoga i drukčijeg. Tako se može reći da je količina spremnosti na toleranciju redovito proporcionalna stupnju sigurnosti u vlastiti identitet. Naime, samo onaj čiji je identitet prepoznatljivo siguran i duhovno oslobođen, bez straha i kompleksa priznaje svako dobro i izvan granica vlastitoga.”
Naravno, bit će tu i drugih pastoralnih poteškoća posebno kad je riječ o katoličkome braku i bračnim problemima, o razvedenim katolicima i njihovom odnosu prema sakramentima, o pobačajima, homoseksualnim odnosima i brakovima te pedofiliji u Crkvi, o samoubojstvima itd.
Poboljšavanje unutarcrkvenog dijaloga
Treće, pred njim je velika zadaća poboljšavanja unutarcrkvenog dijaloga i s bosanskim i još više i s hercegovačkim franjevcima. Njemu je ta problematika zacijelo jako dobro poznata.
Jedan problem riješio je papa Franjo izdvajanjem župe Međugorje iz sastava Mostarsko-duvanjske biskupije i Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM učinivši je nekom vrstom vatikanskog ”distrikta”, župom kojom upravlja papin namjesnik, poljski biskup Hoser.
Kad se Međugorje našlo u takvome stanju, mogao ga je tek ove godine posjetiti i kardinal Puljić i u njemu propovijedati kao i drugi dijecezanski svećenici, jer se u ovoj župi hercegovački fratri ništa ne pitaju, oni su tu samo poslužitelji, ali ne i upravitelji.
Ne čudi stoga da sudjelovanja papinog izaslanika Henryka Hosera, papinskog nuncija u BiH mons. Luigija Pezzutoa, kardinala Vinka Puljića i samoga don Tome Vukšića na Međunarodnome festivalu mladih ”Mladifest” u Međugorju uopće nisu zabilježena na stranicama Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM.
Ostaje, međutim, i dalje dobro poznati i nerješivi čvor tzv. ”Hercegovački slučaj” u kojem je kažnjeno 28 hercegovačkih franjevaca.
Nastavak ekumenskog dijaloga
Četvrto, nakon nepotrebnih tenzija izazvanih zbog svete mise održane u sarajevskoj prvostolnici 16. svibnja 2020. za žrtve križnih putova nakon završetka Drugog svjetskoga rata, bit će potrebno nastaviti ekumenski dijalog i uspostavljati prekinute odnose sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom u BiH i tu tražiti mogućnost povratka katolika u Republiku Srpsku odakle su bili protjerani.
Mislim da to don Tomi ne bi trebao biti neki veći problem, jer je cijeli svoj studij posvetio upravo istraživanju i uspostavljanju dobrih ekumenskih odnosa između dvaju krakova kršćanstva: katolicizma i pravoslavlja.
Peto, neizostavno polje djelovanja za don Tomu bit će jačanje međusobnih odnosa s predstavnicima Islamske zajednice u BiH, jer ono katolika što je preostalo u Bosni i Hercegovini najvećim dijelom, a posebno u Srednjoj Bosni, žive izmiješani s muslimanima.
Ta će zadaća biti posebno teška, jer se službena HDZ-ovska politika u BiH, koja pretendira biti i katolička, svela na trećinu Mostara i nešto zapadne Hercegovine ostavljajući pri tome bosanske Hrvate na milost i nemilost drugih. Kad je riječ o bosanskim Hrvatima, ništa bolje nije ni s HDZ-ovskom politikom u Hrvatskoj, koja je zapravo svemu ovome i kumovala.
Naravno, bit će potrebno obnoviti i međureligijski dijalog s predstavnicima Židovske zajednice u BiH i to također zbog svete mise za žrtve križnih putova nakon završetka Drugog svjetskoga rata.
BiH zajednica u razlikama
Šesto, posebnu pozornost zaslužuje don Tomin odnos prema državi Bosni i Hercegovini, prema ustavnim i drugim zakonskim rješenjima te posebno prema položaju Hrvata u toj državnoj zajednici.
U svojoj propovijedi ”Grobovi vojnika veliki su propovjednici mira” (u: Večernji list, 9. travnja 2017. on će o nemogućnosti da Hrvati u BiH biraju sebi svoga predstavnika reći sljedeće:
”Svaka složena država, a poglavito ovakve kakva je Bosna i Hercegovina, uza sve to, jest također obitelj narodâ te treba biti organizirana ne kao skup razlika, nego kao zajednica u razlikama. To znači da posebnosti i razlike ne trebaju strašiti niti se smije misliti da se jedinstvo čuva gušenjem razlika i centralizacijom, asimilacijom i nametanjem rješenja, diktatom demografske većine i majorizacijom.”
”… Ako pak država i njezina vlast nije solidarna sa svim svojim različitostima i osobito ako većina nije solidarna s manjinom, već slijepo slijedi pravilo većine, u složenim državnim zajednicama u takvim situacijama nastupa stanje diktature demokracije, raskorak između pravde i prava, etički sukob između legaliteta i legitimiteta, što za kršćanstvo nikako nije prihvatljivo. To zato što je velik grijeh pojava da se snagom većine guši bilo čije dostojanstvo i da se donosi i primjenjuje zakon tako da se eliminira pravda i legitimitet.”
Da bi na jednom drugom mjestu (u: Katolički tjednik, Sarajevo, 7. listopada 2015.; rekao i ovo: ”Većinsko mišljenje i izbori većine jesu izraz demokracije, ali i kada su većinski, mogu biti pogrešni, nemoralni, nečovječni. Većinska mišljenja nerijetko donose nemoralne i nepravedne zakone. I većina ponekad napravi kriv izbor. Poznati su takvi slučajevi u ljudskoj povijesti.”
Naravno, to u cijelosti podržavam. Međutim, prije toga hrvatskome katoličkom narodu u Bosni i Hercegovini potrebno je reći istinu o tome tko je od ”dičnih” Hrvata, a ne netko od Bošnjaka ili Srba, taj narod u njegovo ime, kada i zašto ”uvalio” u ovu i ovakvu situaciju u kojoj, prema sadašnjemu izbornom zakonu BiH, ne mogu izabrati svoga predstavnika, npr. u Predsjedništvo BiH?
I da zaključim: unatoč mnogim bosanskim katolicima – s kojima sam razgovarao pišući ovaj tekst – koji drže je Vukšić ”teški čovićevac i hadezeovac”, imenovan nadbiskupom vjerojatno po želji Hercegovca kardinala Vinka Puljića, kao što je i novi mostarski biskup msgr. Petar Palić imenovan po želji sadašnjega mostarskog biskupa Ratka Perića te da je izbor Vukšića jako loš potez za katolike u BiH, ja ipak želim ponoviti ono što sam naprijed napisao: don Tomo će znati učiniti ono najbolje i za Crkvu katoličku u BiH i za društvo u kojemu zajedno s drugima žive bosanskohercegovački katolici.
Istina, s don Tomom nikome neće biti lako: posjeduje veliko opće obrazovanje, teološki je jako potkovan i upućen u međukršćanske i međureligijske teme i opredijeljen je za suradnju s pripadnicima različitih religija, ideologija i svjetonazora.
Bosnu i Hercegovinu doživljava kao mjesto susreta različitih religijskih i nacionalnih identiteta, kao društvo i državu u kojoj ne bi trebala vladati diktatura demokracije, nego bi se trebalo pronaći pravično rješenje kako bi i Hrvati katolici u BiH mogli ovu državu doživljavati kao svoju. No rješavanje toga pitanja neka ostane za neku drugu prigodu.
Biografija don Tome Vukšića
Iz biografije don Tome Vukšića, objavljene na stranicama Katoličkog bogoslovnog fakulteta (KBF) Univerziteta u Sarajevu, saznajemo da je don Tomo profesor ekumenske teologije i istočnog bogoslovlja i da na KBF-u Sarajevo predaje kolegije: Uvod u misterij Krista i povijest spasenja; Patrologija; Istočno bogoslovlje; Ekumenska teologija, da je rođen 9. siječnja 1954. u Studencima kraj Ljubuškog, da je nakon završenog studija teologije na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu zaređen za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije 29. lipnja 1980., da je na Orijentalnom institutu u Rimu (1982.-1984.) postigao licencijat iz teologije te iz kanonskog prava na Sveučilištu Urbaniana u Rimu (1984.-1986.) da bi potom na Orijentalnom institutu (1988.-1991.) postigao doktorat orijentalne teologije disertacijom o odnosima između katolika i pravoslavnih u Bosni i Hercegovini.
Od 1987. don Tomo je profesor na Teološkom institutu u Mostaru (čiji je ravnatelj 1991.-1994.) kao i na Institutu u Dubrovniku (1992.-1997.). Od 1991. profesor je na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji. Uz to je i vicerektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa (1993.-1998.).
Obnašao je razne službe u crkvenim sudovima u Mostaru i u Sarajevu te bio sudski vikar u Mostaru (1993.-2009.). Također, od 2005. profesor je na poslijediplomskom studiju na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Od 2000. do 2006. predavao je i kanonsko pravo na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji da bi 2009. postao generalni vikar Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije.
Prvim vojnim ordinarijem u Bosni i Hercegovini imenovao ga je papa Benedikt XVI. 1. veljače 2011. da bi već 2. travnja 2011. bio zaređen za biskupa u Mostaru.
Bio je član nekoliko vijeća Biskupske konferencije BiH (BK BiH) i ravnatelj Katoličke tiskovne agencije BK BiH (1998.-2005.). Član je Mješovitoga povjerenstva za odnose Crkve i države.
Priredio je nekoliko znanstvenih zbornika i monografija, sudjeluje na znanstvenim simpozijima, domaćim i međunarodnim, te objavljuje na hrvatskom, talijanskom i njemačkom jeziku. Suradnik je, urednik i član uredništva raznih časopisa, enciklopedija i novina. Autor je brojnih i cijenjenih publikacija iz teologije, kanonskoga prava, povijesti Crkve i suvremenih pitanja.
(Tekst je izvorno objavljen u sarajevskom magazinu Dani, 1.9.2020. Donosimo ga s autorovom dozvolom.).
autograf.hr
