Kultura

Ateizam u Americi

The New Yorker

Daniel Seeger je imao 21 godinu kad je napisao lokalnoj regrutnoj komisiji: „Zaključio sam da je rat, s praktičnog stanovišta, beskoristan i kontraproduktivan, a da je s važnijeg, etičkog stanovišta, nemoralan“. Posle izvesnog vremena dobio je Formular 150 u kom se od njega tražilo da precizira svoje prigovore služenju vojske. Bilo mu je potrebno nekoliko dana da ga popuni, jer nije znao kako da odgovori na prvo pitanje: „Verujete li u Vrhovno Biće?“

Nezadovoljan ponuđenim opcijama – „Da“ i „Ne“ – Seeger je na kraju odlučio da nacrta i popuni novo polje: „Vidi dodate strane“. Na 8 strana opisao je kako je čitao Platona, Aristotela i Spinozu, koji su „izgradili sveobuhvatne etičke sisteme intelektualnog i moralnog integriteta bez vere u boga“ i zaključio da „se postojanje boga ne može dokazati ili pobiti i da se suština njegove prirode ne može opisati“. Seeger je koristio i polunavodnike i precrtavanja da bi promenio štampani tekst koji je trebalo da potpiše: „Zbog svog ‘verskog’ uverenja, protivim se svim vidovima obuke (precrtano) i učestvovanja u ratu.“

U trenutku kada je Seeger predao popunjen formular – krajem 50-ih godina prošlog veka – u Sjedinjenim Državama je bilo na hiljade prigovarača savesti koji su odbili da učestvuju u raznim ratovima. Oni koji su pripadali pacifističkim verskim tradicijama poput menonita ili kvekera upućivani su na odsluženje vojnog roka bez oružja ili na civilno služenje vojske u poljoprivredu, vatrogasnu službu itd; na kraju je to bilo omogućeno svima koji su mogli da dokažu svoj nezavisni, verski motivisani pacifizam. Onima koji to nisu uspeli sledovao je zatvor ili radni logor. Međutim, mada su zakonski kriterijumi za prigovor savesti često proširivani, argumenti mladića poput Seegera, koji svoje protivljenje ratu nisu povezivali s verom u boga, nisu bili prihvatani.

S vremenom su regrutni odbori počeli da liče na brucoške filozofske seminare dok su većali o tome ko ima pravo na status prigovarača savesti. Jevrejski socijalista koji je vodio graversku radnju nije ga dobio, a saradnik jeftinih časopisa i ateista koji se pozvao na sekularni humanizam jeste; neki članovi Etičkog kulturnog društva su prošli, a neki nisu; Jehovini svedoci u početku su odbijani s obrazloženjem da neko ko želi da se bori protiv đavola u vreme Armagedona treba da se bori protiv američkih neprijatelja u vreme rata; piscu koji je postao finansijski savetnik i nije pripadao nijednoj crkvi ali je čitao „filozofe, istoričare i pesnike od Platona do Shawa“ dodeljen je status prigovarača posle dva protivrečna čitanja njegovog antiratnog komada. Različite komisije su izvodile različite zaključke, žalbe su nedosledno podržavane ili odbacivane a neke su, neizbežno, dospevale na federalne sudove. Pošto je Seegerova komisija ostala neprijemčiva za njegove argumente, on je išao sve do Vrhovnog suda, gde su 1965. godine sudije jednoglasno odlučile da vojni obveznik ne mora verovati u boga da bi njegova savest imala pravo na prigovor.

Seegerova pobeda je bila prekretnica za manjinu koja nekada nije imala pravo da svedoči na sudu, čak ni u sopstvenu odbranu. Ateisti, koje su civilne vlasti dugo diskriminisale, a sunarodnici ismevali, odjednom su dobili prava i zaštite koje su dugo pripadale samo vernicima. Ali u decenijama posle slučaja „SAD protiv Seegera“, mada je povećan broj ljudi koji su se izjašnjavali kao nevernici, njihov položaj na sudovima i u javnoj sferi sporo se menjao. Mnogi Amerikanci i dalje ne žele da ateisti uče njihovu decu ili da njihova deca stupe u brak sa osobom koja se tako izjašnjava. Prema rezultatima anketa, oni bi više voleli da na položaju predsednika vide ženu, homoseksualnu osobu, mormona ili muslimana nego da se u Belu kuću useli ateista. Neki od njih čak smatraju da nevernicima ne treba poveravati javne službe, čak ni posao javnog beležnika. Ateisti nisu dobrodošli u masonskim ložama i mada su američki skauti otvorili svoju organizaciju homoseksualcima i devojčicama, i dalje ne prihvataju one koji ne žele da polože zakletvu da će ispunjavati „dužnosti prema Bogu“.

Takva diskriminacija je i uzrok i posledica grubog razvrstavanja uverenja, koje se nije mnogo promenilo od vremena kad je Daniel Seeger popunio svoju prijavu za prigovor savesti: zaokruži „Da“ i onda slede beskrajna pitanja; zaokruži „Ne“ i svako ispitivanje prestaje. Neverovanje u boga i danas često znači odsustvo svih moralnih uverenja i zato su ateisti manjina koju je lako ocrnjivati. Posebno u Americi, gde je insistiranjem na ideji da smo hrišćanska nacija patriotizam povezan s religioznošću, što je dovelo do čudnih paroksizama poput onog predsednika Trumpa na prošlogodišnjem samitu branitelja američkih vrednosti (Values Voter Summit): „U Americi ne slavimo vlast – slavimo Boga.“

Kao što ta napomena pokazuje, jedini zid koji sadašnja administracija ne želi da izgradi je onaj između crkve i države. Najočiglednija manifestacija ponovnog izbijanja hrišćanskog nacionalizma je neprijateljstvo prema muslimanima i Jevrejima, ali hrišćanski nacionalisti zapravo najdoslovnije isključuju ateiste iz bilo kakve božanske vizije Amerike. Međutim, nacionalna predrasuda protiv ateista starija je od slučaja Daniela Seegera. Ona ima korene i u intelektualnoj istoriji zemlje i u žilavom antiintelektualnom impulsu: široko rasprostranjenom propustu da se razmotri u šta nevernici zapravo veruju.

***

Američka odbojnost prema ateizmu je stara koliko i Amerika. Mada su mnogi kolonisti došli u ovu zemlju da bi mogli slobodno da ispovedaju svoju veru, doneli su sa sobom predstavu da se verska sloboda odnosi samo na druge religije – često samo na druge hrišćanske veroispovesti. Od Johna Locka su nasledili ideju da ateisti ne mogu biti dobri građani i da ih ne treba uključiti u društveni ugovor; u „Pismu o toleranciji“ Lock kaže: „Nikako ne treba tolerisati one koji poriču Božje biće.“

U kolonijama je istinska verska sloboda bila retkost: otpadnici su bili novčano kažnjavani, bičevani, zatvarani a poneki je i obešen. Ipak, začudo, nijedan ateista nije bio pogubljen. Prema profesorima Univerziteta Cornell R. Laurence Mooru i Isaacu Kramnicku, autorima knjige Bezbožni građani u Božjoj republici: Ateisti u američkom javnom životu (Norton), jedini razlog je to što su ateisti vešto izbegavali stratišta. Ili su u kolonijalnoj Americi bili malobrojni i raštrkani ili su mudro prećutkivali svoj stav; sveštenstvo i sudstvo nisu ih često pominjali, čak ni u pogrdnom smislu.

Među malobrojnima koji ih jesu pominjali bio je Roger Williams; nakon što je prognan iz Kolonije zaliva Masačusets zato što je širio „razna nova i opasna gledišta“, on je ponudio svoje viđenje odvajanja crkve od države koje je bilo vrlo ekstremno, te se činilo da ide u prilog ateistima. U svojoj knjizi Krvavi princip progona zbog savesti, objavljenoj u Londonu 1644, Williams je pisao da „paganski ili antihrišćanski kapetan može dovesti brod u željenu luku jednako vešto kao i bilo koji hrišćanski mornar“ – pri čemu je brod, naravno, metafora za državu. Ali Williamsova tolerancija nikad nije istinski stavljena na probu: nijedan ateista nikad nije pokušao da dođe na vlast u koloniji koju je on osnovao na Rod Ajlendu. Njegova argumentacija je ipak bila vrlo smela u doba kad je većina kolonija osnivala crkve i ubirala crkveni porez da ih podrži.

Bilo je, dakle, vrlo neobično kad su posle revolucionarnog rata ljudi okupljeni na Ustavnoj konferenciji članom 6 zabranili verske ispite za javne službenike. Neće biti državne crkve ni državne religije i, ako se izuzme potpis (u Godini našeg Gospoda 1787), u američkom osnivačkom tekstu bog se ne pominje. Verska sloboda je zvanično uspostavljena prvim ustavnim amandmanom. „Bezbožni ustav“, kako ga u svojoj knjizi nazivaju Moore i Kramnick, bio je pre svega delo Thomasa Jeffersona i Jamesa Madisona, koji su se borili da iz tog dokumenta isključe boga. Međutim, mada njih dvojica nisu bili hrišćanski vernici, obojica su bili monoteisti i njihove ideje o toleranciji su se, kao i Lockove, uglavnom odnosile na one koji su verovali u višu moć.

Ipak, jedan drugi revolucionar je postao heroj nevernika. Thomas Paine, čija je knjiga Zdrav razum prodata u pola miliona primeraka one godine kad su Sjedinjene Države proglasile nezavisnost, umro je usamljen zbog svog kasnijeg pamfleta o religiji. Napad na kralja Engleske je bio prihvatljiv, ali kad je Paine u Dobu razuma podigao pogled na Kralja nad Kraljevima, ismejali su ga kao „gnusnog gmizavca“ i „pokvarenog malog ateistu“. Nije pomoglo ni to što se Paine, kao i Jefferson, izjašnjavao kao deista, ni to što njegov tekst počinje jasnim iskazom „Verujem u jednog Boga“; njegova kritika hrišćanstva bila je tako skandalozna da je u istoriji ostao zapamćen kao nevernik.

Takva je etiketa ateiste u američkom društvu: lepi se na one koji je izričito odbacuju, dok je uspešno izbegavaju nevernici koji ne žele da budu žigosani. I ateisti i njihovi kritičari često prave zbrku, ponekad zato što je zaista veoma teško proceniti nečije verovanje, ali često iz drugih razloga. Neki ateisti nastoje da proglase istomišljenicima sve one – mrtve i žive – koji su iskazali makar i najmanje nedoumice o religiji; Moore i Kramnick su se malo zaleteli kada su sve koji ne pripadaju određenoj veri (one koji odgovaraju sa „nijedna“) izjednačili s nevernicima. S druge strane, neki vernici koriste ateizam da diskredituju ljude s kojima se ne slažu.

U najmanju ruku, zahvaljujući nepreciznosti definicije broj ateista je porastao i oni su stekli izvesnu sigurnost: kako su rasli njihovi redovi, jačala je njihova volja da obznane svoja kontroverzna uverenja. U 19. veku Robert Ingersoll, „veliki agnostik“, naplaćivao je jedan dolar svakom od više hijada ljudi koji su se okupljali da čuju njegovu kritiku hrišćanstva; vernici i skeptici su se mesecima prepirali u novinama; a debate između pristalica sekulariste J. Spencera Ellisa i teiste Milesa Granta punile su sale onako kako ih danas pune rasprave između Sama Harrisa i Williama Lanea Craiga ili između Billa Nyea i Kena Hama.

Kad su nevernici počeli da se oglašavaju, vernici su počeli agresivnije da štite svoju veru od napada ili preispitivanja. Na one koji su vređali boga, Isusa Hrista, Svetog Duha ili Bibliju primenjivani su zakoni protiv svetogrđa. Abner Kneeland, bivši baptistički sveštenik koji je postao slobodni mislilac, uhapšen je u Masačusetsu zbog jednog članka u kom je objašnjavao zašto više ne veruje u jednog boga; čak ni činjenica da su istaknuti unitarijanski propovednik Ellery Channing i bivši unitarijanski sveštenik Ralph Waldo Emerson ustali u njegovu odbranu nije ga spasla zatvora. U Njujorku je John Riggles osuđen na tri meseca zatvora zbog vređanja Isusa; u Pensilvaniji je Abner Uodegraph platio novčanu kaznu zato što je Bibliju nazvao „običnom bajkom“ koja „sadrži mnogo laži“. (Zakoni protiv svetogrđa i danas postoje u Masačusetsu, Mičigenu, Oklahomi, Pensilvaniji, Južnoj Karolini i Vajomingu, ali se retko primenjuju.) Samo tri države nisu donele sabatarijanske zakone koji važe čak i za one čiji Sabat ne pada u nedelju. (Takve zabrane još odjekuju u nedeljnim zakonima, kojima se danas uglavnom ograničava prodaja alkohola u nedelju.) Jedan jevrejski trgovac stigao je do Vrhovnog suda Pensilvanije, gde nije bio prihvaćen njegov zahtev da bude izuzet jer, kao što je rekao sud, „Sve što napada korene hrišćanstva očigledno teži raspuštanju građanske vlasti.“

Samo nekolicina onih kojima je suđeno zbog kršenja nedeljnih zakona ili zakona o svetogrđu su se izjašnjavali kao ateisti, ali to nije sprečilo njihove kritičare da ih proglase nevernicima. Optužba za ateizam zapravo je postala konvencionalno sredstvo diskreditovanja neteoloških uverenja, među ostalima anarhizma, radikalizma, socijalizma i feminizma. Kao argumenti protiv rane borbe za žensko pravo glasa navođeni su agnosticizam Elizabeth Cady Stanton i ateizam Ernestine Rose, a nakon što je 8 navodno bezbožnih anarhista osuđeno zbog ubistva 11 ljudi tokom čikaške afere žitnog trga i nakon što je predsednika Williama McKinleya ubio anarhista koji je odbacio katoličko učenje, narodna mašta je povezivala ateizam sa domaćim terorizmom. „Pretpostavljalo se da su javni napadi na religiju“, pišu Moore i Kramnick, „skopčani sa zastupanjem drugih opasnih ideja.“

Ta pretpostavka se dalje raširila i ojačala tokom Drugog svetskog rata. Amerika se razlikuje od svojih neprijatelja ne po politici ili ekonomiji, govorili su neki, već po religioznosti. „Iz korena ateizma niče zli korov komunizma“, rekao je u Predstavničkom domu katolički kongresmen Louis Rabaut. Dva veka nakon što su osnivači napisali bezbožni ustav, federalna vlada je dobila religiju: između 1953. i 1957. godine u kalendaru Bele kuće pojavio se molitveni doručak, u Kapitolu je otvorena soba za molitvu, na sve monete je dodato „U Boga verujemo“ (In God We Trust) a u zakletvu zastavi je dodato „u ime Boga“. Osnivači su, naravno, već izabrali moto, ali E pluribus unum je novom vremenu zvučalo suviše svetovno. Čak i kad su sudovi ignorisali zakone o svetogrđu i priznavali neteistima pravo na status prigovarača savesti, zakonodavci širom zemlje su nastojali da promovišu hrišćanstvo na način koji se nije kosio s načelima sistema. U tome su uspeli, mada ne potpuno: sudovi su podržali pominjanje boga u obećanjima, zakletvama i himnama na osnovu toga što se tu zapravo ne radi o verskoj praksi. Frazu „ceremonijalni deizam“, koju je skovao dekan Pravnog univerziteta Jejl 1962. godine, sudovi su u narednim decenijama koristili da objasne izuzimanje od Prvog amandmana. Kao kad se kaže „zaboga“, ili „o, moj bože“ bez ikakve verske primisli, sudovi su zaključili da su pominjanja boga u zakletvi i na moneti beznačajna; ona su izraz patriotizma, a ne molitva.

Međutim, ni vernici ni nevernici u to ne veruju. Svaka takva odluka za vernike je pirova pobeda jer je za njih pominjanje boga svetinja; a za ateiste nije nikakva pobeda jer je državna podrška pominjanju boga očigledno promovisanje religije. Posebno opstaje pitanje zakonitosti Zakletve zastavi Sjedinjenih Država: nevernici su zabrinuti zbog toga što ona igra veliku ulogu u svakodnevnom životu školske dece. Zahtevi da se ukine izgovaranje Zakletve u javnim školama počeli su čim je u nju uveden bog, ali su dugo odbijani frazom „ceremonijalni deizam“. Onda su nevernici usvojili drukčiju strategiju. Umesto pozivanja na Prvi amandman, tvrdili su da Zakletva krši 14. amandman koji se odnosi na jednaku zaštitu jer omogućuje da deca koja ne veruju budu ostrakizovana. David Niose, zvanični direktor Američkog humanističkog društva, jedan je od mnogih koji smatraju da su ateisti osumnjičena grupa, ona vrsta manjine kojoj je potrebna posebna sudska zaštita.

***

Ipak, da li su oni osumnjičena ili samo skeptična grupa? Za razliku od stanja rasnih manjina, njihovo stanje nije nepromenljivo, ali su, poput mnogih verskih manjina, izloženi neprijateljstvu i predrasudama. Ateizam, međutim, nije jedinstven identitet, ideologija ili skup postupaka; govoriti o njemu na taj način isto je što i govoriti o „religiji“ kad se zapravo misli na judaizam, budizam ili hrišćanstvo – ili možda čak na reformisani judaizam, mahajana budizam ili pentakostalizam. Bilo bi preciznije reći „ateizmi“, kao što pokazuje filozof John Gray u svojoj novoj knjizi Sedam vrsta ateizma (Farrar, Strauss & Giroux): to bi moglo pomoći Amerikancima da prekinu upornu borbu oko božje egzistencije.

Gray, koji je predavao na Oksfordu, Harvardu, Jejlu i Londonskoj školi ekonomije pre nego što se posvetio pisanju, u početku nudi vrlo provizornu i idiosinkratičku definiciju „ateiste“: „svako ko nema potrebu za verovanjem da je božanski um oblikovao svet“. Zatim priznaje da je ta kategorija tako široka da obuhvata i neke od velikih svetskih religija: ni budizam ni taoizam ne govore o bogu kao tvorcu. Ipak, ta širina je umesna jer zapravo ne postoji jedan jedini ateistički pogled na svet. Veliki deo netrpeljivosti i pogrda upućenih nevernicima u Americi potiče iz sumnje da oni koji ne veruju u boga ne mogu verovati ni u šta drugo, na primer u moral ili neke principe. Razlog što ateistima tako dugo nije bilo dopušteno da svedoče na sudu je uverenje da svedoci koji neće da se zakunu bogom nemaju razloga da govore istinu pošto se ne boje božjeg suda. Grayevo objašnjenje, mada nepotpuno, dobar je komentar tog uskogrudog gledišta.

Grayev tekst nudi svež pogled jer ide dalje od takozvanih „novih ateista“ koji u poslednje vreme dominiraju raspravom o neverovanju. Gray ne podržava ono što opisuje kao „dosadno ponavljanje viktorijanske prepirke između nauke i religije“ i, za razliku od Moorea i Kramnicka, koji smatraju da su „novi ateisti“ poput Sama Harrisa i Richarda Dawkinsa zaslužni za „ateističko osvešćivanje“, odbacuje njihov stav u jednom poglavlju. „Novi ateisti su se usmerili na jedan uzak segment religije, a čak ni taj mali deo nisu sasvim razumeli“, piše on. Oni skoro sasvim zanemaruju politeizam i animizam, i uporno tumače Postanje ili Nikejski kanon kao da je reč o primitivnim naučnim teorijama. Ne shvataju svi monoteisti hrišćansko učenje doslovno; za mnoge od nas, kako danas tako i tokom cele istorije, Rajski vrt nije pogrešna hipoteza o evoluciji već bogata simbolična priča o dobru i zlu.

Grayova opštija primedba je da novi ateisti ne nude suvisliju moralnu viziju od one koju žele da zamene. Naučna etika, strategija za koju se zalažu, isprobavana je ranije i nije se najbolje pokazala. Auguste Compte i njegovi pozitivistički drugovi iz 19. veka zamislili su Velikog papu čovečanstva koji bi vladao zajedno s naučno usmerenim sveštenicima; nažalost, naučnici tog vremena su upražnjavali frenologiju. Kasnije su humanistički sledbenici teorije evolucije i monisti zamenili božji poredak „naučnim“ antropologijama koje su izgradile rasne hijerarhije i postavile bele Evropljane na vrh lestvice. Današnja pomodna verzija nauke kao religije je transhumanizam, koji tvrdi da će tehnologija prevladati ljudska ograničenja, kako fizička tako i mentalna – možda pomoću bioinženjeringa ili veštačke inteligencije ili kiborga koji može da preuzme sadržaj naših mozgova. Gray ne polaže nade u takve projekte jer nam je već poznat haos koji nastupa kad se neki smrtnici domognu božanske moći: „Svako ko želi da nazre kako bi mogla izgledati posthumana budućnost treba samo da pročita Homera.“

Sve u svemu Gray je više sklon polupraznoj čaši i ono što drugi vide kao novo ili poželjno, on obično vidi kao ponavljanje nečeg starog ili kao običnu glupost. On, na primer, tvrdi da je sekularni humanizam zapravo prerušeni monoteizam u kom čovečanstvo igra ulogu boga a spas se može postići našim sopstvenim naporima umesto božanskom intervencijom. Za razliku od lingviste – i novog ateiste – Stevena Pinkera, on smatra da je ideja o tome da svet postaje sve bolji očigledno budalasta. „Gomilanje naučnih znanja ne prate odgovarajuće etičke ili političke promene nabolje“, ističe on. Religije još cvetaju, kao i ratovi među njima, a sekularni režimi su jednako, ako ne i više krivi za razaranja pod plaštom jakobinizma, boljševizma, nacizma i maoizma.

Graya posebno zanimaju oni ateisti koji ne samo što ne veruju u boga već ne veruju ni u čovečanstvo. (S obzirom na njegove intelektualne sklonosti, lako je poverovati da on jednako uživa u njihovom pesimizmu kao i u njihovoj nepopularnosti.) Oni nisu mizoteisti – ne mrze boga kao Marquis de Sade, mnogi novi ateisti i književni kritičar William Empson, autor Sedam vrsta neodređenosti, dela koje je uticalo na Graya. To su mislioci poput Georga Santayane, doslednog materijaliste koji je odbacivao ljudski napredak i čak išao do ravnodušnosti prema patnji, a ipak je tako voleo katoličke tradicije da se na kraju života prepustio nezi časnih sestara. Ni romansijer Joseph Conrad nije verovao u boga, a veru je izgubio posmatrajući kolonizaciju Konga, ali je napisao divne stranice o onima koji su se uspravne glave suočili sa svojom bezbožnom sudbinom: o mornarima koji su preživljavali ravnodušnost mora. Takvi muškarci – a gotovo svi ateisti u Grayovim knjigama su muškarci – ne priznaju savremeni optimistični ateizam. (Kod Graya nema mesta za Ayn Rand, koja je nakratko zablistala i čiji sledbenici podižu svoje muštikle kao ona, stupaju u brak sa osobama koje im je izabrao „kolektiv“ i stepuju na svojim venčanjima zato što Rand smatra da je samo taj vid plesa racionalan.)

Graya jednako zanimaju i posebno privlače oni koji upražnjavaju „ateizam tišine“. Ti ateisti, kao i oni koji odbacuju ideju ljudskog napretka, obično ne privlače sledbenike. Umesto da traže surogate za boga, oni nastoje da nađu mir u nečem što prevazilazi ljudsko razumevanje. Gray se divi mističnom ateisti Arthuru Schopenhaueru, koji ne veruje u boga, ali ne veruje mnogo ni u realnost. On u tu kategoriju uvršćuje i mislioce koji su nedvosmisleno bili vernici, poput Spinoze, koji su odbacili ideju o Tvorcu, ali su videli boga kao večitu supstancu u stvorenom svetu, i poput ruskog filozofa Lava Šestova, koji je pisao da moramo prevazići razum da bismo spoznali boga i da nas otkrovenje „vodi izvan granica ljudskog razumevanja i mogućnosti koje to razumevanje dopušta.“

Takva apofatička teologija ima mnogo zajedničkog s bezbožnim misticizmom, kaže Gray, zato što tvrdnja da bog ne postoji nije suštinski različita od one o tome da ne možemo spoznati božju egzistenciju. U oba slučaja se materijalni svet može opisati kao ograničeno razumevanje i bezgranično čuđenje. Takva milost se retko proteže na ateiste u Americi: malo kome je bliska ideja da i oni mogu osećati strahopoštovanje i boriti se za smisao u ljudskom i kosmičkom. „Svet bez boga jednako je tajanstven kao i onaj koji je prožet božanstvom, i razlika među njima može biti manja nego što mislite“, piše Gray.

***

Drugim rečima, kosmologije mogu proizvesti čudne saveznike, i ono što Grayu najbolje polazi za rukom u Sedam vrsta ateizma nije samo povlačenje razlika između ateista već i isticanje sličnosti između nevernika i vernika. Na primer, hrišćani koji ne poznaju sopstvenu istoriju biće iznenađeni kad saznaju da su njihovi najraniji preci po veri bili ismevani kao „ateisti“ jer su odbijali učešće u mnogobožačkim obredima: na grčkom atheos znači „bez boga“, a ne protiv boga. A oni koji su došli do ateizma preko novih ateista mogu se zapanjiti kad otkriju da mnoge njihove intelektualne preteče nisu ratovale s religijom niti im je ona bila mrska.

Budimo pravični: moguće je da su savremeni američki ateisti skloni da vode rat proiv religije zato što je religija tako dugo vodila rat protiv njih. Kratko primirje je ostvareno pri kraju Obamine administracije, kada je Kongres izglasao, a predsednik potpisao novu verziju Zakona o međunarodnoj verskoj slobodi koji je zvanično obuhvatio i nevernike. „Sloboda misli, savesti i vere, kao i pravo da se ne upražnjava nijedna religija“ – tako glasi zakonska promena.

Tim zakonom su važne nove mere zaštite proširene i na ateiste. Ipak, kao što je Gray možda predvideo, u ovom političkom trenutku teško je poverovati da se krug prava širi, za ateiste ili bilo koga drugog. Moore i Kramnick, autori temeljne istorije zakonskog i političkog statusa ateista u Americi, izvesno smatraju da je njihov rad koristan – da razumevanje predrasuda protiv ateista u prošlosti može doprineti nestajanju takvih predrasuda u budućnosti. Gray u to ne veruje, ali njegova knjiga ipak pokazuje pravac. On nam pomaže da shvatimo kako se oni koji ne veruju u boga orijentišu u svetu. Najzad, vera je odvela puritance u Plejmut Rok, ali ih je onda navela da pogube svoja tri suseda kvekera; verom u boga su bili nadahnuti američki robovlasnici, ali i američki abolicionisti; i šta god se pripisivalo ateizmu u Americi, on je odgajio naučnu radoznalost i autentični pacifizam dvostrukog nobelovca Linusa Paulinga i filantropiju Andrewa Carnegiea, kao i umetnost i aktivizam Lorraine Hansberry. Svi mi, pa i nihilisti u nešto verujemo: zapravo u mnogo šta o sebi, kosmosu i o drugima. Na kraju, najzanimljivija stvar u vezi sa savešću je kako ona odgovara, a ne kome.

Casey Cep, The New Yorker, 29.10.2018.

Ilustracija: Seb Agresti

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close