Autor Marc Saxer
Novo uređenje svjetskog gospodarstva je u punom jeku. Vodi li konflikt između SAD-a i Kine do stvaranja novih blokova?
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
Ako se pomjeraju tektonske ploče trese se zemlja. Cunamiji jure kao udarni valovi širom svijeta. Svjetsko gospodarstvo je posljednjih godina doživjelo odjednom tri takva potresa. Pandemija Covid-19 pokazala nam je ranjivost globalno integrisanog gospodarstva. Ako su u Kini u karantini blokirani važni ugradbeni dijelovi, u Njemačkoj stoje proizvodne trake. Kod organizacije globalnih lanaca isporuke rađenih decenijama na efikasnosti („Just in Time“) će zbog toga ubuduće otpornost i elastičnost („Just in Case“) igrati važniju ulogu.
Nakon završetka unipolarnog trenutka, veće i manje sile natječu se za najbolje pozicije u novom svjetskom poretku. U hegemonskom konfliktu između Kine i SAD-a američka vlada, pod vodstvom Joe Bidena, verbalno se doduše razoružala ali njene izvozne kontrole u području visokih tehnologija imaju zato više snage. Time se politiziraju okvirni uslovi za investicione odluke. Pristupi tržištima, infrastrukturni projekti, trgovinski ugovori, isporuke energije i transfer tehnologije se jače ocjenjuju kroz geopolitičke naočale.
Preduzeća se sve češće stavljaju pred odluku da li se odlučiti za jednu IT infrastrukturu, za jedno tržište, za jedan valutni sistem ili obrnuto. Velika narodna gospodarstva neće se možda u širini odvojiti jedni od drugih ali diverzifikacija („Not all eggs in one basket“), prije svega u sektoru visokih tehnologija, se pojačava. Ne može se isključiti da na kraju ovoga razvoja ne stoji formiranje gospodarstvenih blokova.
Osim toga, iskustva sa „faktorom ljudske nesigurnosti“ u pandemiji ubrzavaju digitalnu automatizaciju. Roboti i algoritmi olakšavaju također zaštitu od geopolitičkih rizika. Kako bi se savladale te ranjivosti stare industrijske zemlje organizuju nanovo svoje lance isporuka. Otvoreno je da li se to događa samo iz gospodarskih ili logističkih razmišljanja (re-shoring ili near-shoring), ili da li pri tome i geopolitički motivi igraju ulogu (friend-shoring).
Za cijelu Aziju kao novi centar svjetskog gospodarstva ovi geoekonomski poremećaji dolaze kao cunami
Na ove izazove Kina mora reagovati. Sudbina Narodne Republike će ovisiti o tome da li će uspjeti i bez inostrane tehnologije i knowhow biti na tehnološkom vrhu svijeta. Međutim, svako ko vjeruje da Peking nema protumjere u rukavu uskoro bi mogao biti poučen u suprotno. Da bi se kompenziralo zatvaranje razvijenih eksportnih tržišta već godinama se preko inicijative puta svile priključuju nova tržišta i isporučioci sirovina. Na posljednjem partijskom kongresu Komunističke partije Kine sada je zvanično potvrđen zaokret u strategiji razvoja. Motor „dualnog krvotoka gospodarstva“ treba nadalje da bude ogromno domaće tržište. Prihodi od izvoza su i dalje poželjni ali strategijski opadaju na nivo podrške.
Ogromno povećanje zlatnih rezervi služi između ostaloga cilju da sa vlastitom (digitalnom) valutom oduzme američkom dolaru rang svjetske rezervne valute. Pošto ona više nego svi drugi profitira od otvorenih svjetskih tržišta Kina se za sada i dalje oslanja na globalno umreženo svjetsko gospodarstvo. Međutim, alternativno bi Peking mogao pokušati stvoriti svoj vlastiti gospodarski blok. Sa Regionalnim sveobuhvatnim gospodarskim partnerstvom (RCEP), BRICS – razvojnom bankom (NDB), Azijskom infrastrukturnom investicionom bankom (AIIB), Inicijativom puta svile (BRI) i bilateralnim kooperacijama u Africi, Latinskoj Americi i Srednjem istoku su temelji za to već položeni. Teškoće zapadnih preduzeća na kineskom tržištu mogu dati predznak na to šta prijeti ako Kina ulaz na tržište u jednom takvom bloku bude vezala za političko dobro ponašanje.
Međutim ne samo za Kinu nego generalno za cijelu Aziju kao novi centar svjetskog gospodarstva ovi geoekonomski poremećaji dolaze kao cunami. Posebno bi teško mogli ovi geoekonomski poremećaji pogoditi zemlje u razvoju. Da li se one sada iz razloga otpornosti ili geopolitičkih razloga izdvajaju iz globalnih lanaca isporuka – rezultat je u istoj mjeri razoran. Naravno neka narodna gospodarstva se nadaju da će profitirati od strategije diverzifikacije industrijskih zemalja („Kina plus jedan“). Ali digitalna automatizacija neutralizira njihovu najčešće jedinu komparativnu prednost, niske troškove radne snage. Zašto bi se evropski preduzetnik srednje veličine trebao boriti sa korupcijom i nestancima struje, problemima kvalitete i sedmicama dugim pomorskim rutama ako roboti kod kuće proizvode bolje i jeftinije? Algoritmi i vještačka inteligencija mogli bi osim toga zamijeniti milione davalaca usluga u iznajmljenim uredima i telefonskim centrima. Kako zemlje u razvoju trebaju ishraniti svoje (ponekad eksplozivno) rastuće stanovništvo ako se jednostavne djelatnosti budu u budućnosti obavljale mašinama u industrijskim zemljama? I šta ti geoekonomski potresi znače za društvenu i političku stabilnost tih zemalja?
Ništa drugačije nego u Evropi, i većina država Azije upućena je za svoj gospodarski razvoj na dinamiku Kine, a za svoju bezbjednost na garancije SAD-a. Iz različitih razloga one se stoga odupiru pritisku da se moraju odlučiti za jednu stranu. Međutim, da li će dugoročno uspjeti oduprijeti se vrtlogu geoekonomske bipolarizacije je otvoreno. Nastavi li se razdvajanje IT infrastruktura moglo bi biti skupo učestvovati u oba tehnološka svijeta. Američka pravila spriječavaju pristup na tržište za proizvode sa određenim kineskim komponentama; međutim ko hoće da sudjeluje na kineskom tržištu neće moći zaobići stalno rastući udio kineskih ugradbenih dijelova. Međutim i države koje se odluče za kritičnu infrastrukturu kao što su komunikacione mreže ili snabdijevanje energijom ne mogu od danas na sutra mijenjati ponuđača.
Ni države ni preduzeća neće moći izbjeći pritisak iz Vašingtona i Pekinga
Za izvoznu naciju Njemačku takvo svjetsko gospodarstvo bilo bi egzistencijalni izazov. Već kratkoročno odvajanje od ruske energije bilo je divovski zadatak. Istovremeno se odvojiti od Kine izgleda teško zamislivo. Ali i zabijanje glave u pjesak neće biti dovoljno. Ni države ni preduzeća neće moći izbjeći pritisak iz Vašingtona i Pekinga. Ubuduće će važne gospodarske, tehnološke i infrastrukturne odluke sve više podlijegati geopolitičkim razmišljanjima. Zbog toga je ispravno jednostranu ranjivost odstraniti kroz diverzifikaciju. Na drugu stranu izgledaju poneke pouke, koje se izvlače iz prevelike ovisnosti od ruske energije prije rata, previše kratkovidne.
Njemačko narodno gospodarstvo – koje se decenijama sa mirovnim političkim ciljem spriječavanja nasilnih konflikata međuovisnošću, integrisalo dublje nego mnoga druga u svjetsko gospodarstvo – ne može se od danas do sutra izvući iz ove isprepletenosti. Gospodarsku ranjivost odstraniti diverzifikacijom je zato ispravno, odvajanje iz ideoloških razloga je naprotiv pogrešno. Njemačka bi se dakle trebala čuvati toga da svoju gospodarsku budućnost žrtvuje preambicioznoj vanjskoj politici zasnovanoj na vrijednostima. Gubitak blagostanja pretvara se kod kuće u strahove od budućnosti i društvenog pada – plodno tlo za desničarske populiste i teoretičare zavjere.
Geopolitička utrka, digitalna automatizacija i novo uređenje lanaca isporuke prema kriterijima otpornosti međusobno se pojačavaju. Ne samo da preduzeća moraju nanovo promisliti svoje poslovne modele nego cijela narodna gospodarstva moraju prilagoditi svoje razvojne modele da bi mogli opstati u razantno izmjenjenom svjetskom gospodarstvu. Posebna teškoće je u tome da se već danas moraju donijeti investicione odluke bez da bi se moglo predvidjeti kako će svijet od sutra stvarno izgledati. Gledajući u staklenu kuglu neki misle da su mogli prepoznati eru deglobalizacije. A stvarno je vrhunac globalizacije, mjeren obimom svjetske trgovine i izvozu kapitala, prekoračen već od finansijske krize 2008. godine. Deglobalizacija, međutim, ne znači povratak u autarkične nacionalne ekonomije. Vjerovatnija je jača regionalizacija i dalje umreženog svjetskog gospodarstva. Sa pogledom na politička, socijalna i kulturalna pomjeranja turbo globalizacije to ne mora biti ono najgore.
I organizacije regionalizovanog svjetskog gospodarstva trebaju globalna pravila igre kojih bi se pridržavale
Jer jedno je sigurno: Geoekonomski cunami ide oko globusa i na svome putu razbija sve stare strukture. Kad bi razgovarali sa Josephom Schumpeterom postojala bi nada da iz kreativnog razaranja nastane otporno, održivo i diverzificirano svjetsko gospodarstvo. Bez političkog oblikovanja novog poretka svjetskog gospodarstva mogla bi nastati i suprotnost. Politički to znači da svjetski poredak baziran na pravilima treba tako prilagoditi da on ostaje kao stabilan okvir za otvoreno svjetsko gospodarstvo. Jer i organizacije regionalizovanog svjetskog gospodarstva trebaju globalna pravila igre kojih bi se pridržavale. Zbog toga imaju skoro sve države sa malim izuzecima veliki interes za funkcionisanje multilaterizma baziranog na pravilima.
Međutim, na globalnom jugu postoji i puno nepovjerenja prema postojećem svjetskom poretku. U stvarnosti, tako se često čuje, on je proizvod starih i novih kolonijalnih sila, čije navodno univerzalne norme ipak ne važe za sve nego prema želji budu povrijeđivane od stalnih članova Savjeta bezbjednosti UN. Da bi se probile trenutne blokade, kao što su one Svjetske trgovinske organizacije (WTO), sile u nastajanju moraju dobiti zastupljenost i pravo riječi u multilateralnim institucijama koje su razmjerne njihovoj novoj važnosti. Evropa će morati prihvatiti relativno smanjenje uticaja jer kao supernacionalnom entitetu baziranom na pravilima njeno preživljavanje i prosperitet ovise od otvorenog, na pravilima baziranog svjetskog (gospodarskog) poretka.
Umjesto da se moralno izdiže iznad drugih Evropa mora svoje snage koncentrisati da bi održala uslove uspjeha svoga gospodarskog i društvenog sistema. Da bi spriječila da iz regionalizacije svjetskog gospodarstva nastane stvaranje konkurirajućih blokova sa visokim gubicima blagostanja, potrebna su nova partnerstva na ravnopravnoj razini umjesto trenutno popularnih suprotstavljanja demokrata i autokrata. Da bi nastalo novo povjerenje mora se sa globalnim izazovima (promjena klime, pandemije, glad, migracija), koji posebno pogađaju Globalni jug konačno odlučno uhvatiti u koštac.
Marc Saxer vodi regionalni biro FES-a za Aziju sa sjedištem u Bankoku. Prije toga bio je predstavnik FES-a u Indiji i Tajlandu, voditelj referata Azije u zakladi Friedrich Ebert Berlin kao i koordinator projekta Economy of Tomorrow in Asia. Godine 2021. izašla je njegova knjiga Transformativni realizam. O prevazilaženju sistemske krize.
