Izazovi roditeljstva: Kako odgajati dijete?

Zapadna kultura mnogo cijeni planiranje u odgoju djece, pa budući roditelji provedu mnogo vremena razmišljajući o svemu ‒ od pelena koje će koristiti do fakulteta koji će njihovo dijete pohađati. No, malo se važnosti pridaje načinu odgajanja. Istraživanja su pokazala da načini odgajanja pokazuju direktnu vezu s načinima odrastanja i života djece i njihova odnosa prema društvenim normama. Zato je važno da budući roditelji analiziraju različite načine odgajanja te da odaberu onaj koji je najbolji za njihovo dijete

(Piše: Suheyla Sarac – novovrijeme.ba)

Roditeljstvo je najizazovnije iskustvo, ali i nešto što najviše ispunjava čovjeka. Diana B. Baumrind, psihologinja koja je studirala načine odgajanja djece ranih 1960-ih, zaključila je da se načini odgajanja razlikuju u četiri važne tačke: 1. toplina/ljubav koju pružaju roditelji; 2. strategija discipliniranja; 3. vještine komuniciranja; 4. zrelost. Ona je odredila tri tipa odgoja djece: autoritarni, permisivni (dopuštajući) i autoritativni (Berger 2001).

Roditelji su ti koji mnogo utječu na živote svoje djece. Stoga su načini na koji oni misle da njihova djeca razmišljaju i načini na koje bi ih trebalo odgajati ključni u određivanju ponašanja djeteta. Drugi faktori, kakvi su su geni, vršnjaci, kultura, spol i društveno-ekonomski status, manje su važni. Istraživanja ukazuju na čvrstu korelaciju između načina odgajanja i uspjeha djeteta u školi, delinkvencije, nasilja, seksualne aktivnosti, asocijalnosti, zloupotrebe alkohola i droga, depresije, anksioznosti i djetetove slike o sebi.
Roditelji diktatori?

U autoritarnom roditeljstvu, koje se također označava diktatorskim ili grubim, ima malo topline/ljubavi. Obilježeno je striktnom disciplinom, podrazumijeva mnogo komunikacije roditelja s djetetom, ali ne i obrnuto, a očekivanja od djeteta su visoka. Ovaj je način dominirao zapadnjačkom historijom i bio je učinkovit za vrijeme statusa quo, naprimjer u agrarno-industrijskim društvima. (Dinwiddie 1995).

Autoritarni roditelji pokazuju malo ljubavi i čini se da se drže na distanci od svoje djece (Berger 2001, 283). Takvi roditelji upućuju i naređuju, ne uzimaju u obzir mišljenja djece kao grupe (Gonzalez-Mena 1993). Poslušnost, poštovanje i tradicija su visoko cijenjeni. O pravilima se ne raspravlja, roditelji su uvijek upravu, a neposlušno dijete često biva fizički kažnjeno. No ovo kažnjavanje ne prelazi u fizičko zlostavljanje (Berger 2001, 283). Ali kako djeca slušaju svoje roditelje da bi izbjegli kazne, tako postaju pasivni. Autoritarni roditelji također očekuju više zrelosti nego je to norma za vršnjake njihove djece, pa autoritarni roditelji daju svojoj djeci iste obaveze kao da su odrasli (Scarr, Weinberg, and Levine 1986, 306). Na dijete se slabo reagira, jer je u ovakvom pristupu u fokusu roditelj i njegove potrebe.

Ovaj gotovo neinteraktivan način odgajanja ima ozbiljne negativne posljedice po razvoj djeteta (Daniel, Wassell, and Gilligan 1999). Takva djeca su znatno podložnija antisocijalnom pritisku vršnjaka tokom adolescencije, u vrijeme kad je utjecaj vršnjaka najveći (Collins et al. 2000); djeca ne nauče razgovarati o svojim problemima s roditeljima (zašto bi se i trudili kad će njihove potrebe biti zanemarene?) i na njih mnogo utječu vršnjaci. Često su frustrirana, udaljavaju se od svojih roditelja tako što se bune protiv njihovih vrijednosti i uvjerenja.

Steinberg (1994) otkriva da su dječaci u toj kategoriji najviše skloni nasilju. Također kaže da ovi tinejdžeri imaju manje samostalnosti, manje su uporni i društveni, te da imaju nizak nivo samopoštovanja. Usto, postoji i obrnuta korelacija između takvog autoritarizma i dobrih ocjena. Druga istraživanja su pokazala da im nedostaje društvene kompetencije i da rijetko sami pokrenu aktivnosti. Pokazuju manje intelektualne radoznalosti, nisu spontani i obično se oslanjaju na glas autoriteta (Parenting n.d.).
Permisivni roditelji

Permisivno ili tzv. nemareće ili neučestvujuće roditeljstvo podrazumijeva mnogo topline, ali malo discipline i sistematičnosti, mnogo komunikacije djeteta s roditeljem, ali malo komunikacije roditelja s djetetom i niska očekivanja od njega. Ovaj način odgajanja je bio popularan 1950-ih i 1960-ih. Činjenica da je mnogo njemačke djece i odraslih slijedilo Hitlera ponukala je ljude da to pripišu njemačkom autoritativnom kućnom okruženju, u kojem se tražila neupitna poslušnost (Dinwiddie 1995). Nadajući se da će spriječiti takve neželjene posljedice, roditelji su postali permisivni.

Permisivni roditelji su brižni, osjećajni i otvoreni. Njihova najvažnija briga je da puste dijete da izražava svoju kreativnost i individualnost i da ono bude sretno (Neal 2000), vjerujući da će ih to podučiti razlici između pravilnog i pogrešnog (Berger 2001).

Permisivnim roditeljima je teško odrediti granice, ponuditi sistem i red, te su i sami nekonzistentni u provođenju discipline (Huxley 1998), a loše ponašanje često nagrađuju (Dworkin 1997). Djecu ne tjeraju da poštuju smjernice ili standarde čak i ni ondje gdje oni postoje (Barakat and Clark 1999).

Permisivnim roditeljima njihova djeca daju upute i naredbe, dok su oni pasivni (Gonzalez-Mena 1993; Garbarino and Abramowitz 1992), imaju niska očekivanja, minimalno koriste disciplinu i ne osjećaju se odgovornima za krajnji ishod svoje djece.

Ironija je u tome što se ispostavilo da su upravo njihova djeca najnesretnija od svih (Neal 2000). Mnogo je vjerovatnije da će ispoljiti psihološke probleme kakvi su anksioznost i depresija (Steinberg 1996), a po vjerovatnosti da će počiniti nasilje, slijede odmah iza djece autoritarnih roditelja (Steinberg et al. 1994) i upuštaju se u antisocijalno ponašanje (Simons, Lin, and Gordon 1998).

Istraživanja povezuju

permisivno roditeljstvo s delinkvencijom, zloupotrebom droga i seksualnom aktivnošću (Snyder and Sickmund 2000; Jacobson and Crockett 2000).

Ustvari, takvi roditelji uče djecu da mogu dobiti šta žele tako što će izmanipulirati druge. Djeca razviju lažni osjećaj kontrole nad odraslima, što povećava njihovo manipulativno ponašanje (Huxley 1998). Kasnije su slabi u školi, imaju problema s autoritetom odraslih te mogu naučiti da manipuliraju pravilima, jer ona za njih nisu u kamen uklesana (Thinking n.d.).

Kako nisu naučila kako da se kontroliraju ili discipliniraju, manje je vjerovatno da će ta djeca razviti samopoštovanje. Njihove neispunjene psihološke potrebe ih čine ranjivim u sukobu sa svakodnevnim problemima, te se okreću od punog i potrebnog učešća u svijetu (Garbarino and Abramowilz 1992, 42). Tad trpi njihov socijalni razvoj i njihovo samopoštovanje, te izostaje pozitivna slika o sebi. Bez visokih očekivanja koja bi trebala ispuniti, djeca permisivnih roditelja općenito imaju poteškoće u kontroliranju svojih impulsa, nezreli su i nevoljko se prihvataju odgovornosti (Parenting n.d.).

Steinberg (1996) je prikazao snažnu korelaciju između permisivnog roditeljstva i loših ocjena djece u porodicama u kojima roditelji nisu bili uključeni u njihovo obrazovanje i koji nisu uspostavili recipročan odnos sa svojom djecom. Još neke od negativnih posljedica su loš san (Dworkin 1997) i osjećaj nesigurnosti.
Autoritativni roditelji

Autoritativno roditeljstvo podrazumijeva mnogo topline, umjerenost u disciplini, mnogo komunikacije i umjerena očekivanja sukladna zrelosti djeteta. Taj način odgajanja je sve zastupljeniji na Zapadu. Autoritativni roditelji su topli i brižni, oni kreiraju okruženje puno ljubavi i nude mnogo emotivne podrške (Ingersoll 1989). Za razliku od permisivnih roditelja, autoritativni roditelji su čvrsti, konzistentni i pravični (Barakat and Clark 1999).

Autoritativni roditelji discipliniraju svoju djecu koristeći se racionalnim strategijama orijentiranim ka problemima, s ciljem promoviranja autonomije djeteta, a istovremeno žele osigurati prihvatanje standarda grupe (Marion 1999). Takvi roditelji uspostavljaju i provode standarde ponašanja (Glasgow et al. 1997) i ne gube kontrolu. Vladavina u porodici je demokratska, prije nego diktatorska (Berger 2001, 283). Roditelji koriste razum, pregovor i nagovaranje, a ne silu da bi pridobili dijete za saradnju (Marion 1999). Njihov odnos slušanja i zahtijevanja je otprilike jednak.

Djeci su date alternative, roditelji ih podstiču da donose odluke i da za njih prihvataju odgovornost. Krajnji rezultat je osposobljavanje za samostalan život (Barakat arid Clark 1999). Kad se cijeni mišljenje djeteta, onda i djeca i roditelji imaju koristi (Marion 1999; Gonzalez-Mena 1993).

Autoritativni roditelji uspostavljaju granice u skladu s razvojem njihovog djeteta i u skladu sa standardima ponašanja. Oni djeci jasno daju do znanja da će im pomoći. A ako njihovi zahtjevi nisu ispunjeni, onda su spremni na opraštanje i razumijevanje, prije nego na kažnjavanje (Glasgow et al. 1997; Berger 2000). Sve u svemu, ovaj način odgoja mnogo polaže na međusobno razumijevanje i zasniva se na recipročnosti.

Ustvari, i jedna i druga strana imaju koristi. Djeca dobiju mogućnosti za razvoj, jer je kvalitet interakcije i brižnosti na visokom nivou, a očekivanja su realistična (Garbarino and Abramowilz 1992). Osim toga, takvi roditelji će prije inspirirati svoju djecu da uspiju u školi (Glasgow et al. 1997), što ima pozitivan utjecaj na njihove dobre ocjene (Steinberg, 1996). To se može pripisati uključenosti roditelja u obrazovanje svoje djece, pri čemu je na djelu otvorena, recipročna komunikacija, u kojoj učestvuje cijela porodica (u pisanju, čitanju i diskusijama).

Istraživanje je također pokazalo da na tu djecu manje utječe negativan pritisak vršnjaka i da im omogućava da razviju uspješne odnose (Collins et al. 2000). Autoritativno roditeljstvo predstavlja balans između kontrole i nezavisnosti, tako da za posljedicu ima kompetentnu, društveno odgovornu, samouvjerenu i nezavisnu djecu (Gonzalez-Mena 1993). Mnogo je vjerovatnije da će djeca razviti visoko samopouzdanje, pozitivnu sliku o sebi i veći osjećaj vlastite korisnosti; manje će se buniti i, općenito, bit će uspješnija u životu.

Nadalje, ta su djeca među najprilagođenijom na svijetu. Prema Thinking (n.d), ta djeca imaju najviše samopoštovanja, imaju sposobnost da se priklone autoritetu i pokazuju veći interes za religiju i vrijednosti svojih roditelja. Također poštuju autoritet, odgovorni su i mogu kontrolirati svoje impulse. Steinberg (1996) nam kaže da imaju više samopouzdanja i da su odgovorni, da postoji manja vjerovatnoća da će koristiti ili zloupotrebljavati drogu i alkohol ili da će učestvovati u delikvenciji. Istraživanja navode da su tako odgajana djeca manje anksiozna, depresivna i nasilna (Steinberg et al. 1994).
Prevela Mubina Muftić