Gdje je granica prihvatljive slobode izražavanja?

Na putu za Filipine, papa Franjo je izjavio da se zalaže za slobodu govora kao jedno od osnovnih ljudskih prava, ali da postoje ograničenja koja moraju da se poštuju. „Ako moj dobar prijatelj, dr. Gasparri kaže nešto loše protiv moje majke, zasigurno može da očekuje udarac… Ne možete da vrijeđate vjeru drugih. Ne možete da se ismijavate sa vjerom drugih ljudi“.

(Dr. Ibrahim Kalin je zamjenik sekretara Kabineta predsjednika Republike Turske i savjetnik turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. – Daily Sabah – preporod.com)

Izjava pape Franje o ograničenjima slobode govora je značajna iz razloga što otkriva novu „svetu hijerarhiju“, u postmodernizmu. Kao duhovni vođa Crkve, papa koristi primjer iz društvenog/privatnog prava, radije nego iz religijske historije. Mogao je da kaže Isus Krist ili Mojsije, umjesto moja majka, ali je u pravu što to nije uradio. Izraz koji je koristio i značenje koje on konotira je mjerilo vrijednosti u većini sekularnih društava današnjice.

Ovo je područje u kome se mora obratiti pažnja na vjersku osjetljivost. Muslimanima je njihov Poslanik, s.a.v.s., draži od bilo čega i kada neko napada ili ismijava Poslanika s.a.v.s., to postaje napad na vjeru u cjelini i lično ubjeđenje svakog muslimana. Ovakav pristup će neko teško razumjeti, ali taj osjećaj poštovanja i protekcije muslimani ne osjećaju samo prema poslaniku Muhammedu, s.a.v.s. Muslimani bi jednako reagirali i slučaju napada na druge poslanike, poput Isaa, Musaa, Nuha i Ibrahima. Ovo nije fanatizam, kako bi neki militantni sekularisti rekli, ovo je zahtjev za poštovanjem ličnog vjerskog ubjeđenja.

Sloboda izražavanja, iako je snažno zaštićena u modernom zakonodavstvu , ima određena ograničenja kada su u pitanju prava drugih. U Francuskoj je negiranje holokausta zakonski nedopustiv čin, iako se takav stav može podvesti pod slobodu izražavanja. Antisemitski zakoni zabranjuju rasističke i diskriminatorne izjave i primjedbe protiv Jevreja, koji su stoljećima sotonizirani i proganjani širom Evrope.

Ovo je odgovarajuća mjera kako bi se spriječila mržnja i negativno određenje prema Jevrejima. Pored zakonskog utemeljenja, znakoviti su i primjeri pojedinih institucija koje interno poduzimaju razlitičite mjere kako bi se dostojanstvo Jevreja sačuvalo. U 2008. godini, rukovodstvo francuskog satiričnog magazina Charlie Hebdo je otpustilo Maurica Sineta, jednog od vodećih karikaturista, pod optužbama za antisemitizam.

Iako nije povezana sa antisemitizmom, već je čisto politička odluka, CNN International je 2010. godine, otpustio novinarku Octaviu Nasr, višeg urednika za Bliski Istok, zbog tweeta u kome je iskazala poštovanje prema libanonskom ši'ijskom učenjaku i duhovnom vođi Muhammadu Husaynu Fadlallahu.

Samo nekoliko dana nakon marša solidarnosti u Parizu, vlasti su pokrenule istragu protiv francuskog komičara Dieudonné M'bala M'bala zbog komentara koji je objavio na Facebooku, a potom ga i uhapsili pod optužbama za podržavanje terorizma.

U prošlosti su Dieudonnéovi nastupi bili zabranjivani u Francuskoj i Velikoj Britaniji jer su bili antisemitski i rasistički. Od napada koji se desio 7. januara,  54 osobe su uhapšene zbog govora mržnje, antisemitizma i podržavanja terorizma. Čak i u Francuskoj, zemlji slobode,  postoje ograničenja slobode govora.

Brojne odluke Evropskog suda za ljudska prava, uključujući i slučaj „Handyside“, utemeljile su pravo na slobodu izražavanja u evropskom kontekstu, kao jednom od osnovnih ljudskih prava, ali postavljaju i određena ograničenja principom „štetnosti“ tj. navedena sloboda ne smije druge fizički ili psihički ugrožavati.

Svi ovi primjeri ukazuju na određena ograničenja slobode izražavanja koja se naširoko primjenjuju u različitim pravnim i političkim kontekstima. Problem je u činjenici da se princip „štetnosti“ zanemaruje kada su u pitanju muslimanske manjinske zajednice. Ismijavanje njihovih vrijednosti i ličnosti koju neizmjerno cijene, a u ime slobode izražavanja, je protivno zdravom razumu, vladavini prava i poštovanja prema drugima.

Nadalje, svako provociranje i govor mržnje ne utiču samo na evropske muslimane kao manjinu, već se direktno prenose na 1.6 milijardi muslimana širom svijeta.

Antisemitizam i islamofobija se ne razlikuju. Ali nažalost, za razliku od Jevreja, za muslimane ne postoji pravni okvir koji bi ih zaštitio od proviciranja, podmetanja, klevetanja i u konačnici, nasilja. Bez obzira koliko liberalni i zabrinuti bili, većina evropskih birokrata i političara nije spremna na donošenje zakona koji bi zaštitio muslimanske manjine u Evropi.

Francois Hollande, predsjednik Francuske, je izuzetak iz ove izjave. Govoreći u Institutu za arapski svijet u Parizu, 15. januara, predsjednik Hollande je natuknuo nešto što može imati izuzetan značaj za zakonsku zaštitu muslimanskih manjina u Evropi: “Muslimani su glavne žrtve fanatizma, fundamentalizma i netolerancije.” “Francuski muslimani imaju ista prava, kao i svi ostali građani Francuske i naša je obaveza da ih zaštitimo. Sekularizam zahtijeva poštivanje svih religija”, a zatim je izrekao ovu važnu rečenicu: “Mora se reagirati na antiislamizam kao i na antisemitizam i, u tom smislu, moraju se primijeniti krivične sankcije”.

Ostaje nam da vidimo kakav će uticaj imati riječi predsjednika Hollandea, koji otvoreno poziva na zaštitu svih manjinskih zajednica na zapadnoj hemisferi.

U međuvremenu, muslimanske zajednice na Zapadu i muslimanske zemlje bi trebale zajednički ustati u osudi terorizma i govora mržnje protiv jevreja, kršćana i drugih. To je njihova društvena i vjerska obaveza. Moraju jasno razgraničiti između postupaka Izraela kao države i jevrejskog naroda, te primijeniti isti princip na kršćanske države. Primjenjući ovaj princip ustrajat će u borbi protiv rasizma, govora mržnje, izrugivanja i ujedinit se sa razumnim i savjesnim ljudima širom svijeta. Samo u ovakvom okviru se može otpočeti sa zdravom debatom o ograničenjima koja bi trebala da se odnose na pravo slobode izražavanja.