Pitanje podrške Bosni i Hercegovini ka europskim integracijama uselilo se u hrvatski Sabor, na isti način na koji se Ante Jelavić svojedobno uselio u Hrvatsku, nakon što mu je u Bosni i Hercegovini izrečena desetogodišnja zatvorska kazna
Piše: Eldin Hadžović
Hapšenje desetorice pripadnika HVO-a u Orašju podiglo je na noge zastupnike u Saboru i Vladi Hrvatske – koji se sad utrkuju u kovanju teorija zavjere, prijeteći diplomatskim kontramjerama protiv Bosne i Hercegovine – te istjeralo sav glib i mulj na površinu naše regionalne političke žabokrečine.
U ponedjeljak je Državna agencija za istrage i zaštitu BiH (SIPA), po nalogu Tužiteljstva BiH, uhapsila Đuru Matuzovića, Ivu i Tadu Oršolića, Marka Dominkovića, Josu Nedića, Marka Baotića, Marka Blažanovića, Matu i Antu Živkovića i Stjepu Đurića, a Sud Bosne i Hercegovine im je na prijedlog Tužiteljstva, te temeljem osnovane sumnje o počinjenju krivičnog djela ratnog zločina, odredio jednomjesečni pritvor. Svi uhapšeni se terete da su, kako navodi Tužiteljstvo BiH, kao pripadnici struktura HVO-a u Orašju, Vojne policije HVO-a i policijskih struktura, kao i stražara u logorima i objektima za zatočenje, počinili ratni zločin nad većim brojem žrtava srpske nacionalnosti sa područja Orašja i okolnih mjesta od mjeseca aprila 1992. pa do mjeseca jula 1993. godine.
Na vijest o hapšenju ratnog komandanta oraškog Zbornog područja Đure Matuzovića i devetorice pripadnika HVO-a reagirala je hrvatska vlada, na čelu sa premijerom Plenkovićem, koji je odmah rekao kako je kvalifikacija “udruženi zločinački poduhvat” neprihvatljiva; predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović sazvala je sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost, naročito pogođena činjenicom da su se na području Orašja “Hrvati i Bošnjaci zajedno borili za golu egzistenciju, pružajući otpor Miloševićevom i Karadžićevom režimu”; zastupnik Mosta nezavisnih lista Miro Bulj zavapio je kako se Hrvati u Orašju osjećaju kao lovina; predsjednik Hrvatskog generalskog zbora Pavao Miljavac optužio je “agente iz Sarajeva” da “uzimaju dokumente iz hrvatskih arhiva bez selekcije”, i tako dalje.
Pitanje podrške Bosni i Hercegovini ka europskim integracijama uselilo se u hrvatski Sabor, na isti način na koji se Ante Jelavić prije 11 godina uselio u Hrvatsku, nakon što mu je u Bosni i Hercegovini izrečena desetogodišnja zatvorska kazna.
Letećem cirkusu Andreja Plenkovića pridružili su se i politički predstavnici Hrvata u Bosni i Hercegovini, praveći od jedne rutinske i pritom bolno zakašnjele pravosudne akcije prvorazredno političko pitanje. Božo Ljubić je u svojstvu predsjednika Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora slučaj krstio “bacanjem klipova u točak EU procesa u BiH”, posebno iznerviran zbog hapšenja koje se odigralo samo dva dana nakon posjete hrvatskog premijera Bosni i Hercegovini, implicirajući da se radi o svojevrsnom “nožu u leđa” iz Sarajeva. “To nama Hrvatima odaje da nas se dodatno želi poniziti, naš vjerski i moralni identitet. To više tolerirati nećemo”, zaključio je Ljubić.
Bosna i Hercegovina je još prije dvije godine od Hrvatske zatražila pravnu pomoć u ovom slučaju, ali se, po riječima spomenutog generala Miljavca povodom toga ništa nije uradilo, te su reakcije iz Hrvatske tim prije teže razumljive. Ucvijeljenog generala je, čini se iz njegove tirade, ponajviše zaboljelo to što “Sarajevo hapsi na zahtjev Banje Luke”.
Zagrebački Jutarnji list objavio je dokument hrvatskih obavještajnih službi od 17. jula 2014. godine iz kojeg je vidljivo da Tužiteljstvo BiH vodi istragu protiv 28 pripadnika HVO-a u Orašju, Hrvata i Bošnjaka, te o drugoj istrazi protiv pripadnika 101. brigade HVO-a u Bosanskom Brodu za razdoblje od marta do oktobra 1992. godine.
Na popisu koji je objavio Jutarnji list je i Mato Baotić, koji je uhapšen u Orašju u julu prošle godine, i kojemu se pred Sudom BiH sudi zbog zlostavljanja i silovanja zatočenica u Donjoj Mahali kod Orašja.
Na suđenju je svjedokinja Marija Benković ispričala kako ju je spomenuti Baotić, skupa sa Perom Vincetićem, silovao u maju 1992. godine.
“Te noći, 12. ili 14. maja 1992. godine, u Ivinu kuću došao je Pero Vincetić sa još par policajaca. Odmah su tražili da moj Marko krene s njima. Nisu rekli ni gdje, a ni zašto ga vode. Ja, naravno, više nisam mogla da zaspim. Nakon par sati, Vincetić se ponovo vratio i rekao mi da krenem s njim, da moram da svjedočim za Marka”, ispričala je svjedokinja, objašnjavajući kako su je Baotić i Vincetić, nakon što su opljačkali njezin restoran, sa povezom na očima odvezli u nepoznatom pravcu. Uveli su je u jednu kuću, gdje je ispitivao Mato Baotić, dok Pero Vincetić nije kazao da “krenu na nešto ljepše”. “Izvadio je kaiš i rekao da se skinem”, nastavila je. “Rekla sam mu da ja nisam striptizeta. Mato Baotić mi je tada skinuo hlače i donji veš. Uhvatio me za kosu i gurnuo glavu do poda. Držao me tako sve vrijeme. Vincetić je došao iza mene… i dok me je Mato držao, Vincetić me silovao. Onda su se mijenjali. Vincetić mi je držao glavu, a Mato me silovao.”
Dakle, za istragu o zločinima znalo se se sve vrijeme, te je tim prije neshvatljivije zaprepaštenje koje samo još kuhari i pomoćno osoblje hrvatske Vlade nisu javno iskazali.
Radi se, naime, o ustaljenoj političkoj praksi po kojoj su optužbe protiv “naših” zločinaca uvijek i zauvijek usmjerene protiv “našeg naroda”, dok se svjedočenja i patnje žrtava potpuno zanemaruju. Na isti način se u Sarajevu, na spomen Kazana i ratnog zločina nad civilima srpske nacionalnosti, uvijek nađe neko ko će podsjetiti kako je Sarajevo bilo pod opsadom, što onda podrazumijeva da je bacanje Srba u jame bilo legitimno. Činjenica da je iz političkog diskursa potpuno izostala makar i elementarna sućut sa žrtvom zapravo je najbolji dokaz ne samo da je udruženog zločinačkog poduhvata bilo, nego i da on i dan-danas traje.
Prometej.ba/3.11.2016
