Jedva držimo glavu „iznad vode“
Gdje je granica bošnjačkog dostojanstva?
Ispravite me ako griješim i dopunite što sam izostavio: Srbi u Srbiji i Hrvati u Hrvatskoj su većinski narodi i čine jedino što većinskim narodima priliči – nastoje svoje zemlje učiniti što je moguće stabilnijim i čvršćim državama i lansirati ih makar pod nebesa.
Većina, a ništa
Srbi u Bosni i Hrvati u Hercegovini, pak, čine sve da BiH povuku što je moguće bliže dnu, s jedne strane ono što generacijama njihovih precima nije ni naumpadalo – “siju i sade u Bosni i Hercegovini, a Boga mole da kiša pada u Srbiji i Hrvatskoj”, a sa druge, ono što njihovim prethodnicima i brojnim drugim/ostalim nije uspjelo stoljećima: prije svega da svoju zemlju – Bosnu i Hercegovinu – obezdržave koliko god je to moguće, vjerujući da će time za svoje narode osigurati bolje uvjete za život nego što to imaju u jedinstvenoj državi Bosni i Hercegovini, razdiru i rastaču njeno stoljetno tkivo formirajući kvazi i paradržavne tvorevine administrativnom republikom i virtuelnim – ekonomskim – trećim entitetom.
Bošnjaci u Srbiji i Bošnjaci u Hrvatskoj, kao manjine, traže način da svoje statuse – kakvi god oni bili – učine što je moguće stabilnijim i da ih unaprijede iz puke vjerske zajednice makar u nacionalnu manjinu sa svim pravima koja im jamči europska Povelja o pravima manjina ili kako se izbore ili, u najgorem slučaju, kako god im bude.
Bošnjaci u Bosni i Hercegovini, kao neupitno najbrojniji narod, bez obzira na procente, već dvije decenije jedva drže glavu “iznad vode” i nesnalaženjem, pa i neznanjem, uporno streme da najbrojniji narod identificiraju s vjerskom zajednicom i time Srbi u Srbiji i Hrvati u Hrvatskoj, bez obzira na političke i ideološke razlike svojih političkih subjekata, stranaka i partija, imaju jedan, isti, zajednički cilj: jaku i prosperitetnu zemlju i nacionalnu državu koja će biti referentan sagovornik u bilo kojim i kakvim međunarodnim odnosima, pregovorima i kalkulacijama. Bošnjaci u Bosni i Hercegovini kao većinski narod žive na jedva jednoj četvrtini teritorija svoje zemlje i države, nisu u stanju i ne dopušta im se prilika da formiraju državu koja, iako ne bi bila jaka i nacionalna, bila bi makar normalna i funkcionalna u mjeri da svim njenim stanovnicima bude jednako dobro ili loše.
Bošnjacima nije dozvoljeno reći da su ih/nas ubijali, klali, silovali, zatvarali u koncentracione logore, protjerivali iz vlastitih kuća da bi ih, potom, opljačkali i spalili; nije im/nam dozvoljeno pravim, pogrdnim imenom nazvati ubicu, silovatelja, pljačkaša jer to vrijeđa osjećaje cijelog jednog naroda, a i vraća nas u devedesete; nije im/nam dozvoljeno četniku reći da je četnik (iako on to sam za sebe tvrdi), ustaši da je ustaša (iako se on ponosi time), baliji da je balija (iako i on zna šta je)… Bošnjaci u Bosni ne mogu reći da su većina, a kamoli to potvrditi rezultatima popisa, jer to izaziva nervozu kod druga dva naroda; Bošnjaci svoj jezik ne mogu zvati kako oni hoće nego kako im se predloži ili naredi, naprimjer, maternjim, ali moraju učiti srpski, ili hrvatski… ili, kako se dogovore i jednoglasno zaključe predstavnici sva tri naroda!? Neki Bošnjaci imaju genetski poremećaj da budu muslimani, da vjeruju Boga onako kako oni žele, a to znači da su za jedne retrogradni, a za druge radikalni, odnosno ili su zaostali ili su teroristi.
Bošnjaci su neupitno najbrojniji narod u BiH
Bosna i Hercegovina je razapeta između, s jedne strane državnog Ustava koji jednakopravnost jamči samo narodima, ne i građanima, odnosno, ne svim stanovnicima, entitetskih ustava koji jamče prava samo respektivno većinskim narodima u administrativnim jedinicama, ponovo ne i svim stanovnicima entiteta, a sa druge nacionalnih političkih oligarhija i partokratija koje po svaku cijenu nastoje zadržati ovakav status quo jer samo u tom političkom ozračju imaju političku budućnost, to jest, vlast, moć i utjecaj, odanosti zavjetu vjernosti “matičnim državama” odnosno jamcima ovakvog stanja, nacionalnih mitova, predrasuda i uvjerenja, nečega na razmeđu nacionalromantike, nacionalutopije i nacionalparadigme o održivosti Bosne i Hercegovine samo kao trojedne države nacionalnih/etničkih formacija, a nipošto kao države jednakopravnih stanovnika/građana…
Nažalost, čini mi se da živimo u vremenu u kojem solidarnost, osjećaj za zajednicu ili bilo koji oblik kolektiviteta prestaju biti važne teme ili se koriste prigodničarski, pa čak i terapeutski, dok se s druge strane sve dominantnije nameće individualitet kao vrijednost novog vremena, pri čemu marketing i navike potrošačkog društva rezultiraju osnaženjem osjećaja prevelike važnosti za namirivanjem samo osobnih potreba.
S druge strane, institucionalni mehanizmi ne uspijevaju nadomjestiti baš sve nepravilnosti i anomalije koje nam takav način života donosi, pa imamo što imamo. Vjerujem da će se senzibilitet i napori nekog skorog novog vremena okrenuti prema nekim danas zapostavljenim vrijednostima. Nisam siguran da se s ovakvim sistemom vrijednosti, u kojem je novac i sve materijalno presudno i prevažno te da se svačiji život mjeri kroz takve izmjere, možemo izboriti za sreću svakog pojedinca.
Klevete i poruge
Demokratija je vrlo rastegljiv pojam pod koji je moguće podvući i provući sve što bilo kome odgovara i koji u zlonamjernim rukama (i umovima) može i služi kao vrlo ubitačno oružje. A svako protivljenje psovkama, uvredama, kletvama i klevetama, pokudama, porugama i tome sličnom ubijanju demokratijom može se – i smatra se – protivljenjem osnovnim i temeljnim vrijednostima savremene civilizacije, retrogradnim reaktiviranjem zloglasnog verbalnog delikta i ponovnim uvođenjem člana 133 Krivičnog zakona bivše SFRJ.
Kako god, makar i po cijenu optužbe za reakcionarstvo, negdje mora postojati – a ako ne postoji, treba je uspostaviti – donja crta dostojanstva ispod koje ne treba niti se smije ići, a svako prelaženje te crte ima se smatrati veleizdajom. No, za takvo nešto, makar i za takav stav, treba ono što mi nemamo: politika i političari koji će najprije sebi propisati zabranu zalaženja ispod crte zbog ugađanja vlastitim interesima da bi imali moralni i svaki drugi kredibilitet da i od naroda traže isto.
Autor: Edin Urjan KUKAVICA
avaz.ba
