Istina dovedena pred sud
Može li biti da ljudi lažu?
Prije više od dvije hiljade godina istina je dovedena pred sud, a sudili su joj ljudi koji su bili predani lažima. U predaji se kaže da je za manje vremena nego što je to od večeri do jutra istini suđeno šest puta, tri puta vjerski i tri puta pravnički. Na kraju, samo nekoliko ljudi koji su bili uključeni u te događaje moglo je tačno odgovoriti na pitanje: „Šta je to istina?“.
Sve za interes
Elem, uhapšenu, uzapćenu i svezanu istinu su doveli pred pokvarenog čovjeka koji je, želeći joj po svaku cijenu presuditi, prekršio sve Božije i ljudske zakone, pokušavajući istinu natjerati da lažno svjedoči protiv same sebe. Potom su je izveli pred drugog čovjeka koji je “igrom slučaja” bio zet onog prvog i nimalo i ni po čemu bolji od njega.. ako nije bio gori. Suđenje je izvedeno u tajnosti, noću, uz podmićivanje, uz brojne lažne svjedoke da istinu potvore da je laž, a istina nije imala nikoga da progovori u njenu odbranu, a kad ni tako nisu mogli dokazati da je istina učinila bilo šta pogrešno, zaključili su da istina zaslužuje smrt zato što ne želi lagati. To su nazvali bogohuljenjem.
Kad je svanulo i kad se razvidjelo, sjetili su se prava i da, iako imaju pravo donijeti odluku da istina treba umrijeti, oni nemaju pravo tu odluku provesti u djelo te su je, istinu, odveli pred trećeg čovjeka koji je bio vlasnik prava nad životima i smrtima i mogao je, ako je i kad je htio, odlučiti da živi na smrt osuđeni i da umre onaj koji je po svim Božijim i ljudskim zakonima morao živjeti. Dok je istina stajala pred njim, na nju je izrečeno još laži koje je istina mirno saslušala svjesna da nema te laži koja će od istine načiniti laž i da nema te laži koja će nadživjeti istinu.
Tu će se dogoditi veoma zanimljiv razgovor između čovjeka i istine… Ovako nekako: “Jesi li ti istina (ili laž)?”, upita čovjek, na što istina odgovori pitanjem: “Pitaš li to od sebe ili se rukovodiš onim što drugi rekoše o meni?!” Čovjek uzvrati: “Tvoj narod predade te meni. Što si učinila?” Odgovori: “Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Da je kraljevstvo moje od ovoga svijeta, moji bi se zagovornici borili da nikada ne budem predata u ruke ljudima od ovoga svijeta. Ali, budući da kraljevstvo moje nije odavde, tu sam gdje sam.” Čovjek reče: “Pa… što je (onda) istina?”.
Nije prvi put da lažovi određuju šta je istina
Čovjek će kasnije oprati ruke pred svima, i pred istinom kojoj su šest puta sudili i pred onima koji su se valjali u laži, ali njegovo pitanje: “Šta je istina?” ostat će da lebdi u zraku, nad glavama ljudi, istinoljubivih i lažova svejednako, kao sjetna želja za spoznajom, kao cinična uvreda ili, čak, kao razdražen, ravnodušan odgovor ali, u svakom slučaju, kao mač koji će jednom, kad-tad, pasti.
Onaj čovjek, možda, nikada nije došao do spoznaje istine iako ima historičara koji tvrde drugačije bilježeći da je (taj čovjek) na kraju počinio samoubistvo. Tužan kraj i podsjetnik svima da ignoriranje istine uvijek dovodi do neželjenih posljedica. Slijedi da je istina važna – pogotovo kada nas lažu… Zašto? Zato što oni koji sude istini, ustvari, sude sebi pred istinom i zato što bi trebalo da postoje posljedice ako smo u krivu.
Može li biti da sam ja (i samo ja!) isključivi nosilac (vlasnik) vlasti, da je dijelim i uzimam kako je meni ćeif, da tvrdim da govorim u ime cijeloga svijeta, a ponašam se kao da me niko drugi osim mene i mojih ne zanima? Može li biti da sam ja i Predsjednik, i član Predsjedništva, i predsjedavajući Vijeća ministara, i premijer Federacije i nekoliko ministara, da sam nekoliko kantonalnih predsjednika, premijera i nekoliko desetina ministara i predsjedavajućih skupština i nekoliko stotina zastupnika, delegata i poslanika… da sam ja policajac, i tužilac, i sudac… i da nikada nizašta ja ne budem kriv, nego da uvijek, za sve što ne valja, neko drugi bude kriv?
Može li biti da svi Bošnjaci, Srbi i Hrvati nisu članovi samo jedne političke partije i može li biti da ima Bošnjaka, Srba i Hrvata koji nisu članovi te jedne političke partije? Može li uopće biti da većina Bošnjaka, Srba i Hrvata, ustvari, uopće nisu članovi nijedne stranke, nisu čak ni simpatizeri niti te, jedne, niti bilo koje samozvane političke stranke?
Može li biti da su preduzeća uništena, firme rasformirane, a fabrike ugašene (samo zato) da bi se neki ljudi obogatili i da mnoge ne rade zato što se pljačka i krade, a ne zato što je to međunarodna, kozmička, vasionska, univerzumska zavjera protiv Bošnjaka, Srba i Hrvata? Može li biti da ima ljudi koji vole ukrasti, slagati, prevariti, potvoriti, opljačkati, utajiti… bez obzira što su Bošnjaci, Srbi i Hrvati, makar i da su odjednom članovi sve tri stranke? Može li biti da ljudi lažu (samo) zato što su ljudi ili zato što vole lagati, a ne zbog viših interesa i da ima i takvih ljudi, makar bili i najodabraniji, i najpoznatiji, i najviši članovi svih postojećih stranaka istovremeno, da ih ne zanimaju nikakvi viši interesi te da lažu samo zbog svojih vlastitih?
Može, naravno. Sinonimi za govorenje istine su “otkriti” ili “ništa ne sakrivati” u smislu da je istina uvijek tu, uvijek otvorena i dostupna da je svi vide, pri čemu ništa ne skriva niti zamagljuje, ali i “čvrstina”, “postojanost” i “trajnost” u smislu vječne supstance na koju se može osloniti.
Vjerujte očima
Ali, da bi se znalo šta jeste, mora se znati šta nije. Istina nije sve što koristi i djeluje i cilj ne opravdava uvijek sredstvo. U stvarnosti, laži se mogu činiti da „djeluju“, ali to su i dalje laži, a ne istina. Istina nije sve što je dosljedno ili razumljivo. Ljudi se začas sastanu i dogovore da će isto lagati, ali to ne znači da je njihova priča istinita. Istina nije ono što ljude čini da se osjećaju dobro. Nažalost, većina loših vijesti su istinite. Istina nije ono što većina kaže da je istina. I pedeset jedan posto – i više od toga – može biti u krivu. Istina nije ono što je obuhvatno. Dugačka, detaljna prezentacija i dalje može biti čista laž. Istina nije definirana onim što se namjerava. I dobre namjere, svejedno, mogu biti pogrešne. Istina nije način na koji nešto znamo; istina je ono što znamo. Istina nije samo ono što se vjeruje. Laž u koju se vjeruje i dalje je laž, svejedno vjerujete li meni ili svojim očima.
I da… ono od prije više od dvije hiljade godina nije bilo prvi put da laž sudi istini, da se lažima procjenjuje istina, da lažovi određuju šta je istina, a šta nije, da oni koji žive od laži u laž utjeruju i one koji bi da žive od istine i da oni koji bi da žive od istine moraju početi lagati da bi preživjeli. I, zasigurno, nije ni posljednji jer, haman, ima još do dna, ali na dobrom smo putu: živimo da lažemo, lažemo da živimo, lažemo da bismo preživjeli. Nije baš sve politika.
Autor: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba
