Jednog dana kada se „Nadčovjek“ pojavi, on će tako superiorno gledati na ljude kao što mi danas gledamo majmune, pisao je Niče u svojoj poznatoj knjizi: „Tako je govorio Zaratustra“. Ova njegova knjiga je jako čitana, često je citirana, a danas u vrijeme robotizacije ljudi i „igrama“ sa umjetnom inteligencijom, aktuelnija je nego ikad. Filozof Fridrih Niče nam je, pored ostalog, drag jer je nadahnuto pisao o Ruđeru Boškoviću, za čija istraživanja je pokazivao veliki interes. Pored ostalog je zapisao i ovo: „dubina naučne misli i vizija Ruđera Boškovića će se moći tek u 21. vijeku u potpunosti razumjeti“. Da podsjetimo, filozof Fridrih Niče je stvarao u drugoj polovici devetnaestog vijeka. Ovaj slavni filozof je bio inspiracija Dariju Džamonji da napiše jednu od svojih ponajboljih priča pod nazivom „Niče iz našeg sokaka“.
Svoju čuvenu knjigu Niče je napisao poslije ljubavne romanse sa Lu Andreas Salome. Ova svestrano obrazovana dama je svojom ljepotom zavela puno velikana svoga vremena. Za „mrvice“ njezine ljubavi su se otimali pored ostalih: Sigmund Frojd, pjesnik Rilke i filozof Fridrih Niče. Evo jednog kratkog pisma koje je Niče pisao ovoj fatalnoj dami:
“Da li ja mnogo patim, beznačajno je prema pitanju da li ćeš ili nećes, draga Lu, ti sebe ponovo pronaći.
Nikad nisam imao posla sa tako jadnom osobom kakva si ti: neznalica ali oštroumna, koja obilato koristi ono što joj je poznato, bez ukusa, ali naivna u toj mani, iskrena i pravedna u malim stvarima, bez upornosti obično.
Šire gledano, u celokupnom stavu prema životu – nepoštena, potpuno bezosećajna u davanju ili uzimanju: bez duha i bez sposobnosti da voli, u afektu uvek bolesna i blizu ludila, bez zahvalnosti, bez stida prema dobročiniteljima, a naročito nepouzdana; lošeg ponašanja, sirova u pitanjima časti, mozak s nagoveštajima duše, karakter mačke – zvjer maskirana u kućnog ljubimca; plemenitost kao trag druženja s plemenitima; jaka volja, ali nevelik cilj, bez budnosti i čistote, grubo prognana senzualnost, djetinjasti egoizam kao rezultat seksualne atrofije i nedozrelosti, bez ljubavi za ljude, ali s ljubavlju za Boga; u želji za ekspanzijom vješta, puna samoograničenja u odnosu na seksualnost muškarca.
Tvoj Fridrih Niče ”
Šta je Nijemcima filozof Fridrih Niče? Da li je zaboravljen? Bilo bi zanimljivo Ničea sagledati kroz vizuru njemačkog autora. Pa evo, u nastavku da najavim jedan izuzetno zanimljiv tekst o ovom velikom filozofu. koji sam preveo za vas sa njemačkog jezika:
Lu Andreas Salome je bila Ničeova inspiracija za knjigu „Tako je govorio Zaratrusta“
O HOROR FILOZOFIJI
Esej povodom 175-te godišnjice rođenja Friedricha Nietzschea
1. Zavrtiti se sa Descartesom
U knjizi „Meditationes de prima philosophia“ (1641), René Descartesa, posebno upada u oči sljedeće: Filozofija – ovdje izlivam različite oblike iz jednog materijala – posjeduje jedan izvanredan talenat: Ona je u stanju čovjeku da izbije tlo pod nogama, kada ima zadatak, da jedan stabilni fundament dosegne, na kojem se može izgraditi. Tačnije govoreći, tu se ne radi samo o jednom talentu, nego o zlobnoj posljedici, koja znači, da filozofija kao osnovna znanost o stvarima polazi od samog temelja. Posebno otkako je Bog umro, filozofkinje i filozofi se nalaze redovito iznad ponora, u koji se ponekad survavaju. Isto bi se desilo i Descartesu, koji je bio još savremenik Božji, o kojem je on razmišljao na početku svojih razmatranja. Da Descartes nije na određenom mjestu svoga razmišljanja, u raskoši magije njegovog impresivnog uma, kojemu ne mogu biti ravna dva oštroumna razuma, izvukao iz magičnog šešira ubjedljive dokaze o božijem postojanju, on bi sigurno, također, pao. Čarobnjak filozofije je moćan – on nužno nije prijateljski raspoložen prema ljudima. To se vidi po tome, što je Descartes iz beskrajno dubokog šešira, u kojem je on napokon naišao na Boga, najprije izvukao jednog zlog Demona. Descartesov „Genius malignus“ je uistinu đavolski, jer on upotrebljava svu svoju silnu snagu s namjerom, da nas u svemu prevari. Posebno matematičke istine – koje su oduvijek mjera i garant sigurnosti – postaju predmet njegove obmane. Sa tim u pozadini, on postavlja sebi strašno pitanje, na što se čovjek uopće može osloniti. Prije nego je Descartes izrazio svoju poznatu egzistencijalnu, samoosiguravajuću rečenicu: „ego sum, ego existo“ / „Jesam, postojim“, koja je bolje poznata pod formulacijom: „Cogito ergo sum“ / „Mislim, dakle postojim“, koja njemu garantira jednu egzistenciju prevaranta (ili u najmanju ruku, duha sklonog prevari / jednom prevarenom Res cognitas), i prije nego što on krene s navodno dokazanim postojanjem Boga, kao i privremeno izgubljenim vanjskim svijetom, što on uzima u tonući čamac svog i našeg života, nalazi se filozof zapravo, barem njegov tekst upućuje na to, u jednoj nihilističkoj krizi – a u noći između prve i druge meditacije mora da je preživio strašne snove:
„Jučerašnja razmatranja su mene bacile u tako teško dvuomljenje, da to ne mogu više zaboraviti, i ne vidim rješenje u svemu tome, nego sam tako zbunjen nepredviđenim padom u jedan vrtlog, da ne mogu niti stati na čvrsto tlo na dnu, niti isplivati na površinu.“
Descartes je u opasnosti da upadne u vrtlog svojih misli. On baulja u prostoru bez tla, dok napokon ne izvuče vlastite misli iz močvarne sumnje. Tako on nalazi, dok prijeti povratkom na čvrsto tlo, jedno blago na tlu vlastitog dna, pri čemo misli, da bi on mogao donekle biti sam svoj razlog, umjesto da egzistira bez razloga. Filozofski izraženo: Ako neko kao konačno biće posjeduje jednu ideju beskrajnosti, može računati sa beskrajnim, jer samo nešto radikalno različito od konačnog može biti uzrok ove (ognomno, beskonačne) ideje. Konačno ne može utemeljiti beskonačno. Ovaj niz misli je umirujući, ali na žalost nije uvjerljiv.
II Nietzscheova „nova beskrajnost“
Nije iznenađujuće, to što je Friedrich Nietzsche 241 godinu nakon Descartesa otkrio jedno novo poimanje beskonačnog, zapravo „naše novo, Beskonačno“. To je jedna beskonačnost bez Boga, a još više: jedna beskonačnost koja je tematizirana nakon smrti Boga. Pod tim se podrazumijeva čista beskonačnost u mogućnosti tumačenja sebe i svijeta, kojom je poražena božanska moralna aždaja „Ti moraš“, što se konačno može priznati. Ova nova beskonačnost, razmišlja Nietzsche, mora zapravo oslobađajuće djelovati na slobodne duhove, iako nas beskonačno u svom veličanstvu plaši. Post-božanski beskraj puca u svijetu, kakav jest; on sam postaje beskrajan, kad u sebe „uključuje beskonačne interpretacije“. Ovaj svijet beskrajnih interpretacija kao da je stvoren za filozofske avanturiste i pronalazače, koji, kao što je Nietzsche koristio nautički jezik, se radosno prepuštaju moru, kako bi preplovili, ono što njima ranije nikada nije bilo otvoreno. Slobodno, tokom jednog lijepog ljetnjeg dana, sa kao ogledalo glatkim morem, nekome se otvoreno more predstavlja kao obećanje. Drugačije izgleda, kad se oblaci stegnu iznad nas, i kad vjetar puše sve većom snagom. Još je lošija situacija, kada čovjek padne sa palube, i kada se bespomoćan nađe na otvorenom moru. Sam u beskrajnoj vodi sa nemjerljivom dubinom ispod sebe i nebom bez granica iznad glave – to je jedna situacija od koje se može poludjeti, što čak ne zahtijeva ni grubo more. Hermann Melvill je uspio u Moby Dicku, na impresivan način ljudima koji nisu moreplovci, da prenese horor beskraja na primjeru mora:
„Plivanje na otvorenom moru po mirnom vremenu vještom plivaču ne predstavlja veći napor od jedne vožnje kočijama na zemlji. Ali strašna samoća je nepodnošljiva. Ekstremna kondenzacija ega u sred ove nemjerljive, bezdušne širine – o moj Bože! Ko će to pojmiti? Obratite pažnju kako se mornari kupaju na otvorenom moru kad nema vjetra – pogledajte kako veslaju blizu svog broda i kako se uvijek drže u blizini broda.“
Melville se kune u Boga („o moj Bože!“), međutim, s ovim odlomkom se susreće s užasom novog, ne samo putem filozofije, sa srcem beskraja bez Boga: to je bezdušnost „nemjerljive širine“, u kojoj se ego kondenzira izvana i na određen način u istom trenutku, dok čovjek još pliva, poništava. Ego je tu; on pliva, egzistira i postoji, sve dok pliva. Ako se umori od plivanja, on prestaje da egzistira i kada u „bezdušnu, nemjerljivu širinu“ mora potone, on nestaje bez traga, sahranjen ispod valova zaborava koji se valjaju iznad njega. To je nešto, kao da nikada nije ni postojao, bez obzira koliko se dugo i sa kakvim uspjehom u prošlim danima njegova glava držala iznad vode. To važi za svakog čovjeka, kao što važi i za ljudsku vrstu. U smislu ove sudbine: kolektivnog nestanka, uništenja, prema Nietzscheu je smiješno to koliko se mi ljudi ozbiljno doživljavamo. Zapravo mi smo, kako on u formi jedne basne izražava, pametne životinje; ali zapravo mi i nismo tako pametni:
„U jednom osamljenom uglu brojnih sunčevih sistema treperavo izlivenog svemira postojala je jednom jedna zvijezda, na kojoj su se nalazile pametne životinje saznanja. Bila je to najarogantnija i najdosadnija minuta u „svjetskoj povijesti“: ali, ipak, jedna minuta. Nakon nekoliko uzdaha priroda na zvijezdi se zaledila i pametne životinje su morale umrijeti. – Tako bi mogao neko izmisliti neku bajku i ne bi moglo biti dovoljno ilustrirano, kako žalosno, kako sjenovito i ukleto, kako besmisleno i uzaludno ljudski intelekt sebe isključuje unutar prirode; postojala je jedna vječnost, u kojoj on nije bio; kada bude sa njim gotovo, ništa se neće dogoditi. Jer iza toga nema druge misije za taj intelekt, koji je izveden iz ljudskoga života. On je samo čovjek, i njega samo njegov vlasnik i njegov stvoritelj uzima tako patetično, kao da se osovina svijeta okreće oko njega. Kad bismo se mogli razumjeti sa muhom, saznali bi, da ona takođe sa patosom leti kroz zrak kako bi osjetila leteći centar ovoga svijeta. Ne postoji ništa tako ponižavajuće i beznačajno u prirodi što ne bi odmah nabubrilo poput cijevi s malim nagovještajem te moći prepoznavanja; i kako svaki nosač tereta želi imati svoga obožavatelja (…)“
Kad bi se moglo posmatrati, kako pamet mudrosti staje na put, tada bi bilo očigledno da imamo posla sa čovjekom: Ova osebujna konstelacija čini čovjeka „Komedijašem Svijeta“. On je jedno tragi-komično biće i Nietzsche ga žali sa sarkastičnim zadovoljstvom, jer ne postoji niti jedno „duhovno stvorenje, kao što je čovjek, koje može u potpunosti da uživa u humoru, koji se sastoji u tome, da se čovjek brine za smisao ukupnog bitka svijeta, a čovječanstvo je zadovoljno samo sa izgledima za jednu svjetsku-misiju.“
Još jednom: Važno je zapamtiti kada je Nietzsche u pitanju, „da je kap života na svijetu nebitna za čitav karakter neizmjernog okeana postojanja i umiranja (…)“ To razumjeti znači zapravo, naprije smrt Boga kao drastičan događaj vidjeti, što taj događaj zapravo to i jeste. To znači, stvarnom užasu egzistencije pogledati u lice: prepoznati, da mi nismo misleći, da nismo ništa drugo nego zbir samorefleksivnih slučajnih proizvoda, koji vise uokolo u „divovskoj utrobi svemira“.
III Nietzsche: filozof horora, ali i ljepote svijeta
Čovjek može, kao Eugene Thacker (2015), sa punim pravom u Nietzscheu vidjeti jednog filozofa horora (predstavnika filozofije horora), jer nas on sa svojim mislima konfrontira sa jednim kosmosom i jednim svijetom, koji se ne zanima za nas. Mi smo, kako nam Nietzsche daje do znanja, egzistencijalno uklopljeni u jedan eter ravnodušnosti. S jedne strane smo mi u svijetu, koji je svijet našeg iskustva, u kojem ga mi spoznajno-teorijski preobražavamo i pokušuvamo njime instrumentalno ovladati, a s druge strane se mi nalazimo na jednoj planeti, gdje se nema ko brinuti za nas i još bi se moglo dogoditi da mi nestanemo sa njene površine, zbog svoje želje za vlastitim postojanjem. Nietzsche tako dočarava užas jednog „svijeta bez nas“, koji je zapravo jedan „horor za nas“, jer – a to je upravo jedna gorka šala u čitavoj stvari – osim nas nema nikoga ko bi se za nas mogao pobrinuti. Beskrajnost je – sjetimo se Moby Dicka – „bezdušna“. Ona nije zla kao Descartesova „Genius malignus“. To bi bilo nešto drugo, to bi bilo još nešto što bismo, kao igru zluradih mahinacija, shvatili ozbiljno. Ali to je ništa. Mi smo ne-misleći, ne-videći, i ne-upotrebljivi. Posmatrano iz ovog ugla: nas vidjeti kao ne-videće, zbog toga je Nietzsche, prema Thackeru, tako važan za nas danas. Nietzscheovo djelo je, kako Thacker ispravno tvrdi, u relativno kratkom vremenu doživjelo mnogo valova aktuelnosti: „Nietzsche-nihilista, Nietzsche-egzistencijalista, politički-Nietzsche, feministički-Nietzsche, kvantni-Nietzsche, pa čak i cyber-Nietzsche.“ Kada se radi o jednom Nietzscheu kojeg je potrebno otkriti, koji je za nas danas relevantan, „za našu planetarnu katastrofu 21 stoljeća, izumiranje i „post-ljudsko“ vrijeme, onda se radi o Nietzscheu, koji sa ljudskim, previše ljudskim licem stupa na scenu, kako bi govorio o jednom novom tragi-komičnom humanizmu, čija je poruka smisao horora filozfije: „nema ništa posebno kada je čovjek u pitanju“, što istovremeno znači – da je to samoreferencijalna strana horora filozofije: „misao koja potkopava sebe, kroz mišljenje. Misao koja se spotiče o samu sebe, na ivici ponora (…)“ – , koja nema veze sa filozofijom u zadnje vrijeme. To bi nas vratilo talentu filozofije, koji smo prethodno spomenuli: njena posobnost da se brine za nepostojanje čvrstog tla, što je ništa manje nego jedan napad na „fundamentalne uvjete ontološke sigurnosti“. Thacker se ne zanima samo za jednu smislenu interpretaciju Nietzscheove filozofije, nego se radi o etabliranju jednog novog „klimatološkog“ misticizma nečovjeka, što je prema njegovom mišljenju temelj odgovarajućeg odnosa između Svijeta-Planete za čovjeka 21 stoljeća. Taj novi misticizam je stvoren posebno na izvorima filozofije i umjetnosti, pri čemu horor-priče igraju jednu odlučujuću ulogu, jer nas mogu više približiti nezamislivom nego jedan filozofski traktat. Thackerov Nietzsche, Nietzsche, koji počinje aforizme umjesto traktate da piše, je s tim u vezi jedan horor-Nietzsche. Ali: Šta zapravo Nietzsche sam želi? Dakako, tu se mišljenja razlikuju, a mišljenja i interpretacije Nietzscheove filozofije su institucija za sebe. Po mome mišljenju je Thacker zapravo jedna važna tačka: Postoji taj horor-Nietzsche i zaista Nietzsche želi kroz horor (on sam voli da govori o nihilizmu) da se izbori, kako bi stvorio neke nove svjetske odnose. Ti novi odnosi u svijetu bi trebali biti veseli. Nietzsche ih predstavlja kao rezonantne. Njegov novi čovjek na nov način otkriva svijet. On nije samo jedan moreplovac, nego i jedan putnik. On odlazi u svijet, kojim može lutati, jer zapravo osjeća tlo pod nogama – jedno slobodno tlo, a za njegovu sposobnost nosivosti se sam mora pobrinuti. Upravo je pogled u ponor izoštrio pogled čovjeka za ljepotu u svijetu. On zna, koliko je vrijedan svijet, jer jedan dobar odnos između sebe i svijeta je zapravo sve, što čovjek (nakon smrti Boga) još može imati – a to, Bog zna, nije malo.
Autor: Eike Brock
Prevod: Marko Raguž
Sarajevo, 09. 04. 2020. god.
Sjećaš li se Lu … ?
