Đuro Seder, Sveti Franjo
Franjo Asiški (Asiz, 1181. – Porcijunkula kod Asiza, 3. listopada 1226.) pravim imenom – Giovanni Francesco Bernardone utemeljitelj je franjevačkog reda ili Reda manje braće, suutemeljitelj reda klarisa ili Reda siromašnih gospođa, a njime je nadahnut i Treći franjevački red, koji se danas dijeli na Samostanski treći red i Franjevački svjetovni red.
***
FRANJO ASIŠKI – Od prosječnosti do uzora
Franjo je neiscrpno nadahnuće kroz čitavu povijest. Iako mu se ljudi malo mole kao svecu, on ne prestaje nadahnjivati sve, od malih ljudi do intelektualaca, od običnih vjernika do papa, od katolika do protestanata, od kršćana do muslimana, od vjernika do tražitelja istine, od neukih do moćnika
Ivan Šarčević – polic.ba
Prvi sin trgovca Petra Bernadonea rodio se 1181. ili 1182. Na krštenju su mu dali ime Giovanni – Ivan, po Ivanu Krstitelju. Kasnije su ga prozvali Francesco – Franjo, neuobičajenim imenom: možda zato jer je otac volio Francusku u koju je često putovao zbog izvrsna tekstila; možda zbog toga što su u to doba francuska dvorska i viteška kultura, osobito šansona, bili vrlo popularni u Europi, u Umbriji, Franjinom zavičaju; možda zato što je Ivan kao mladić, trubadur, po asiškim trgovima i ulicama rado pjevao na francuskom. Životopisi kažu da je i kasnije, nakon obraćenja, rado pjevao na tom jeziku.
U svakom slučaju, Franjo se nije odvojio od viteštva. Ostavio je oružje, kacigu i svu opremu, ali viteški je ideal uljudnosti i velikodušnosti prenio u svoj kasniji život, pa je od gradskog trubadura postao putujući propovjednik Božje dobrote. I njegov izbor siromaštva, kao jedne od temeljnih životnih opcija, njegovo nazivanje siromaštine „damom“, bilo je i po uzoru na vitezove ali i u kontrastu s njima. I prema najvećoj oskudici, odnosio se plemenitaški, sa „savršenim veseljem“ bez mrzovolje prikraćenih i nesretnih. Svjetovno ime Francesco / Franjo povezano s kršteničkim imenom proroka Ivana, kao da nagoviješta sintezu Franjine osobnosti: proročki sadržaj Isusova evanđelja živjet će u viteškoj formi, evanđelje usred svijeta.
Franjo je rastao uobičajeno, osiguran dobrim imetkom svoga oca. Pripremao se da mu pomogne u trgovini. Prema njegovim malobrojnim spisima dade se zaključiti da je govorio pučkim a i književnim latinskim. Pojedini hagiografi nastoje u preveć crnim bojama opisati njegov „život u svijetu“, dakle život prije obraćenja, navodno loš odgoj njegovih roditelja i njegov raskalašeni život, samo da bi istaknuli kasniju svetost. Franjo je ipak živio redovnim životom prosječnog asiškog mladića, uz maštanja da postane vitez, ništa dakle iznimno ni različito od svojih asiških drugova.
Budući da se u srednjem vijeku ranije prihvaćalo mladiće u svijet odraslih, u politički i vojnički život, i Franjo se uključio u trgovinu svoga oca ali i u događaje njegove komune. Ne znamo u kojoj se mjeri aktivirao u političke sukobe između maiores i minores, između velikaša i pučana u rodnom gradu, ali ga nalazimo u bici (Collestrada 1202) između Asiza i Perugie, u papinskim jedinicama koje su trebale vratiti pod crkvenu državu „odbjegle“ gradove. Nakon poraza asiških vitezova Franjo je više od godine zatočen u peruđinskom zatvoru, među plemenitašima, jer se u procesu srednjovjekovne urbanizacije trgovački sloj uzdigao među nobles.
Od tada, od zatvora i razbolijevanja u njemu (a bolesti će ga pratiti čitav kratki život), pa do odlaska u Rim 1209. proći će dugih sedam godina, godina raznih pokušaja, poraza i zanosa. Neki životopisci navode da se po povratka iz zatvora počeo čudnije ponašati, počeo se povlačiti u sebe i pitati se: Tko si ti, a tko sam ja, Bože moj? Odvažno i čudno pitanje! No, kako god bilo, još uvijek Franjo ostaje u prosječnosti. Tako već 1204. ili 1205. pridružuje se nekom velikašu-vitezu da ide ratovati u Apuliju na jugu Italije koja se našla u sukobu između Filipa Švapskog i kasnijega Fridrika II. kojega je štitio moćni Papa Inocent III. i sam nastojeći zadržati svoje interese i feud u južnim talijanskim gradovima i na Siciliji.
Ali, negdje u Spoletu, mjestu nedaleko od Asiza, dogodit će se Franjino posvemašnje darivanje bogate viteške opreme nekom siromašnom vitezu na istom pohodu. I opet priskaču neki hagiografi da ga usporede sv. Martinom Tourskim, onodobnim uzorom, vitezom-svecem onoga vremena: dok Martin daje polovicu svoga plašta, Franjo dariva svu svoju vitešku opremu. Tom prilikom, nastavljaju neki pisci, Franjo usniva i san o dvorcu, kući punoj oružja i božanski glas koji ga potresa i on se vraća u Asiz. Što je bilo, ne znamo, ali je odustao od puta. Iz podataka koji opisuju daljnje događaje sve više primjećujemo kako se Franjina viteška velikodušnost preobražava u kršćansko milosrđe, u osjetljivost za siromašne i marginalne i u ostavljanje sile i nasilja kao sredstva sebepokazivanja i rješavanja problema. U to vrijeme se smješta i njegovo, do danas prijeporno, hodočašće u Rim i gotovo rasipno obdarivanje ne samo siromaha nego i crkve Svetoga Petra kojim je na crkvenu instituciju navezana struja franjevaca željela istaknuti Franjinu crkvenost i prije Franjina odlaska u Rim po dopuštenje za djelovanje.
Negdje u proljeće 1206, bez glasa odozgor i bez ikakve upute s propovjedaonice, bez pomoći roditelja i prijatelja, dogodit će se čini se temeljna prekretnica u Franjinom životu. O tome sam svjedoči u svojoj Oporuci, najautentičnijem Franjinom spisu. Bio je to susret s gubavcima. Ljudi su se od njih sklanjali, a oni su se morali uklanjati od ljudi. Nosili su čak i zvono da, kad ga se čuje, ljudi umaknu. Nisu pripadali nijednoj klasi, nijednom redu ni staležu, ni velikašima (maiores) ni manjima (minores), nisu se uopće računali u ljudsko društvo.
Jednom je, naime, Franjo jašući susreo gubavca, na uskom putu, i nije ga valjda mogao zaobići. Do tada su mu bili mrski i zaobilazio ih je. Taj put je sjahao s konja, dao gubavcu novčić i poljubio ga u ruku. A gubavac ga je zagrlio. Nekoliko dana kasnije iz očeve je kuće ponio više novca i sukna i odnio ih u leprozorij, u zapuštenu kuću na osami gdje su gubavci živjeli. Nešto se u njemu okrenulo, pokrenulo, odluka je pala: ne više bogati trgovac nego brat među marginaliziranima. Franjo u Oporuci kratko i jasno kaže da mu nitko nije pokazao životni put, nego sam Gospodin, te da se u susretu s gubavcima promijenio njegov život: Ono što mu je bilo mrsko, što nije volio, one koje je toliko izbjegavao i mrzio, postali su mu dragi.
Obraćenje nije završilo, obraćenje je počelo. Ono traje čitava života. Prijelomi su rijetki,. I obraćenje se uobičajeno ne očekuje na taj način. Očekivali bismo ga prije u nekoj zanosnoj molitvi, u nekom čudu, u izvanrednom obasjanju „s neba“. Kod Franje definitivno počinje u neotklonjivom – čak svakodnevnom – susretu s onima koji su odbačeni i omraženi, u preobrazbi nepodnošljivosti u zadaću života, u obraćanju od onoga što je i njemu i svima bilo normalno ponašanje. On će tome pridodati Božju volju, ali bez njezina šireg tumačenja i posvajanja i to netom pred smrt, kada definitivno zbraja život, onda kada bude sastavljao Oporuku (1226) reći će da je tada sam Bog bio na djelu.
I nastavlja Franjo dalje da je tada „izišao iz svijeta“ (exivi de saecolo) što ne znači bijeg od ljudi ili radikalno povlačenje od svijeta u osamu, nego je crkveno-pravni izraz, da bi se posvetio pokori što je Crkva odobravala a da se pri tome nije trebao rediti i postati klerikom. U biti to znači ostavljanje bivšega načina života (ordo laicorum), a ne nekakva posebna, propisana ili tvrdo određena forma života. Nije to radikalno, sterilno zatvaranje od svijeta kako ga je uvijek htio protumačiti onaj nabožni i prema svijetu neprijateljski raspoloženi dio franjevaštva i kršćanski duhovnjaka uopće. Franjin put će se naprotiv nastaviti u srcu svijeta, među ljudima, u krajnje religiozno-socijalnom angažmanu, uz kombinaciju s molitvom i samoćom kako je to prema evanđelju činio njegov učitelj – Isus.
Ta ga je prekretnica njegovim sugrađanima zacijelo učinila izazovom, provokacijom, čuđenjem a i ruglom za ismijavanje. Životopisi govore kako su ga sugrađani gledali prezrivo i obasipali ga podrugljivim povicima. Od „blistavoga“ viteza tražili su da kaže tko je ta njegova „izabranica“ zbog koje se sve čudnije ponaša. Nije mu bilo lagano. Još se nalazio u očevoj kući ali je sve više „stranjao“. Počeo je dijeliti očevo blago, i novac i sukno, gubavcima i siromasima, pa je otac bio sve nervozniji zbog njegova ponašanja. Nakon što su se građani Asiza i njegovi drugovi počeli snebivati i pričati svakojake priče, Franjo se počeo povlačiti, izostajati sa zajedničkih skupova, a u kući je bio šutljiviji na očeve prijekore, na majčine suze i zadirkivanja brata Anđela i još jednoga brata kako navode neki životopisi. Čak ga je, navodi se, otac zatvarao u kućni pritvor.
Omiljeno mjesto Franjina povlačenja bila je zapuštena crkvica svetoga Damjana. U njezinim razvalinama bio je i križ: slika-ploča koja je predstavljala raspetoga Isusa okružena ljudima, čak i Petrovim pijetlom, pijetlom zataje. Istodobno se u Asizu gradila velika katedrala svetoga Rufina (gradila se već oko 130 godina). Na njezinom je pročelju isklesan reljef Isusa suca, Svevladara. Isus, moćno i slavodobitno sjedi na prijestolju i sudi svemu svijetu. Toga Isusa i onoga iz zapuštene crkve svetoga Damjana, nije li Franjo uspoređivao? Ovaj mu je, zapušteni, siromašni bio bliži, manje blizak Petrovoj zataji.
U crkvi Sv. Damjana se sigurno dogodio neki mistični događaj (1206). Neki autori kažu da je Franjo pred spomenutim križem na upit: Gospodine, što trebam činiti?, čuo glas: Franjo, idi popravi moju crkvu? Što je bilo, ne znamo točno, nema svjedoka. U svakom slučaju Franjo se dao na materijalni popravak te ruševne crkve, zatim crkve Sv. Petra della Spina, i one male crkvice Sv. Marije od Anđela, Porcijunkule, Franjina omiljena duhovnoga mjesta, uskoro središta i simbola franjevaštva koju će kasnije, u nefranjevačkom duhu sakriti i zagušiti tridentska velika bazilika.
Sve je to opravdano povrijedilo uglednoga Petra Bernardonea i njegovu obitelj, njegove planove o budućnosti njegova Francesca, tako da je odlučio javno se odreći svoga sina. I to se dogodilo na trgu, pred biskupovom palačom, samo što je Franjo preuzeo glavnu ulogu. Vjerojatno je tome pripomogao i asiški biskup Guido I, branitelj crkvenih sloboda i svoje moći pred gradskom i svjetovnom politikom i vlašću pa je proces zadobio kanonsku formu. Ljutiti otac dovukao je sina pred svjedoke i Crkve i svjetovne vlasti – bili su tu i gradski oci (konzuli). Međutim, pred očima javnosti Franjo je «skandalozno» skinuo svu odjeću i kazao da od sada ima samo jednoga oca, onoga nebeskog. I uputio se dalje sam, bez obitelji, vlastitim putom.
Osim te duhovne dimenzije, razodijevanje je u crkveno-pravnom smislu još od vremena sv. Jeronima značilo slijediti strogi pokornički put, najuzvišeniji oblik asketskoga nasljedovanja (sequela) Isusa Krista (nudus nudum Christum sequi), što se održalo do danas u redovničkoj i kleričkoj odjeći kao izvanjski simbol. Franjo se tako i crkveno osigurao. Tek će u crkvenom statusu i službi biti đakon. Njegovo će mjesto biti između klerika i laika, između prelata i puka, ali u toj posredničkoj ulozi uvijek sa siromašnima, malenima, s onima koji su lišeni posjeda i svake društvene moći. Jasno, neće to ići tako jednostavno ni za Franju a pogotovo ne za njegove kasnije sljedbenike. Pitanje franjevačkoga, uopće redovničkoga i evanđeoski shvaćenoga siromaštva, bit će kroz povijest različito shvaćano i prakticirano. Jer gdje, naime, prestaje granica siromaštva, što je u konačnici siromaštvo u duhu; odnosi li se siromaštvo samo na pojedinca ili i na zajednicu, ili što je još temeljitije pitanje: kakav je odnos između onih koji se dragovoljno odriču i onih kojima siromaštvo nije izbor nego su ih u siromaštvo gurnuli nepravedna politika, grešne strukture, i svjetovne i religiozne a njima su po evanđelju poslani oni koji su dragovoljno siromašni; i, konačno, može li se život temeljiti samo na odricanju, na izbjegavanju nečega ili treba biti založen za nešto i nekoga?
Događaju s trga pridolazi i događaj iz veljače 1208. u crkvici Marije Anđeoske, u Porcijunkuli koju je obnavljao. Neki je svećenik služio misu na blagdan svetoga Mateja. Franjo je u evanđelju čuo Isusove riječi da njegovi učenici trebaju ići po svijetu, propovijedati Radosnu vijest, pri tome ne noseći ništa i ne oslanjajući se ni na koga. U tim riječima zemaljske nezaštićenosti ali sigurnosti u vjeri, Franjo se oblači u odijelo umbrijskoga seljaka. Jedno vrijeme radi kod nekih redovnika, a onda kreće sam. Začudno je kako brzo – o tome nemamo detaljnijih izvještaja – te mu se godine pridružuju neki ljudi, kao što su bilježnik Bernard iz Quintavalle, zatim Petar iz Katanije, učitelj obaju prava, i crkvenog i svjetovnog. Zatim pridolaze Egidije, Sabbatinus, Giovanni de Capella, Moricus, Filip Dugi … Prvi Franjini drugovi mahom su laici, ne svećenici. Tek će mu se nešto kasnije (1210/11) pridružiti svećenici Silvestar i Leon, njegov budući ispovjednik, tajnik i brižljivi pratitelj, te drugi svećenici.
God. 1209. Franjo je krenuo s drugovima papi Inocentu III. da mu odobri pokornički način života. Ne treba zaboraviti da je Franjino vrijeme, konac XII. i početak XIII., jedno od najuzavrelijih u zapadnom kršćanstvu. Loš život klera, miješanje u svjetovne poslove, borbe između svjetovne i crkvene vlasti, cara i pape, biskupa i konzula, vrijeme je to posebnih pokreta pokornika i heretičara, valdenza, katara, umilijata, joakimista, raznih duhovnjaka, nezadovoljnika i kritičara Crkve.
Vrijeme je to i borbe s muslimanima, nastojanje oko oslobađanja i povratka svetih mjesta, vrijeme križarskih ratova koji gube svoj smisao u okrutnostima, pljački i zaradi, vrijeme nekršćanske devastacije Carigrada. Sam papa Inocent III., jedan od najmoćnijih papa srednjega vijeka, pokreće križarske vojne protiv muslimana ali i kršćanskih heretika koji imaju sve više sljedbenika, jer žive uzorno – siromašno, dijele što imaju, dobro propovijedaju, ali su kritični prema Crkvi, isključivi prema svećenicima i nesnošljivi prema hijerarhiji.
Tom papi, uz pomoć i zagovor nekih ljudi kao što su asiški biskup Guido I. i kardinal Ivan od sv. Pavla iz Rima dolazi Franjo i njegovi drugovi. Ne znamo što se sve dogodilo u tome susretu pape i siromaška iz Asiza. Postoje razne verzije: braća su dugo vijećala s kardinalom Ivanom koji način pokorničkoga života treba Franjo prihvatiti; postoji verzija kako je papa u prvom posjetu Franju poslao među svinje, a da je ovaj i poslušao i opet se vratio; ili ona da je papa usnio san kako se ruši Lateranska bazilika, a Franjo je podupire da se ne sruši. (Isti san se pripisuje i svetom Dominiku, čiji se red uz franjevački također veže za obnovu srednjovjekovne Crkve ali ih se previše olako označava samo prosjačkim.)
Štogod bilo, u Rimu je izgleda prevladala trijeznost pa se Franji i njegovim drugovima ne zabranjuje njihov put. Koliko je Franjo bio sumnjiv za kuriju i je li bio na rubu hereze ili da ga se osudi za nju pa je stoga išao u Rim, kako tvrde neki istraživači, ne znamo. Franjo je dobio samo usmeno dopuštenje (approbatio) za svoj način života kojemu je „pravilo“ Evanđelje sastavljeno kratko i jednostavno (paucis verbis et simpliciter): nasljedovanje Isusa Krista i dopuštenje da poziva na pokoru i opominje, da propovijeda evanđelje ali bez ikakva tumačenja. I tu se pokazuje kao i kroz čitavu povijest kršćanstva kako je jedna od najbitnijih poluga crkvene institucije i vlasti upravo pridržavanje tumačenja svetoga teksta učiteljstvu a kako je svaka obnova života iz vjere u povratku jednostavnim, gotovo doslovnim riječima i smislu Isusove poruke.
Može se kazati da je Franjo stalno rastrgan u traženju trećega puta, treće perspektive, kako s obzirom na društveni kontekst i crkvenu tradiciju tako i s obzirom na svoje sljedbenike. On se ne odlučuje za monaštvo, za povlačenje iz svijeta, za samotnički, pustinjački život, ali ni za hijerarhizirani samostanski život ili život crkvene prelature. Neki životopisi spominju da se asiška družina na povratku iz Rima zaustavila na nekom mjestu i da su braća počela sumnjati u svoj put propovjednika među svijetom, htjeli su se izmaknuti od te teške odgovornosti te su Franji predlagali da se povuku u osamu, u onaj uvijek lakši put kršćanstva, dakle da se odluče za pustinjaštvo. Franjo je tada u „svetom bijesu“ na drugove, počeo propovijedati u prazno pa su se skupile raznorazne ptice, čak i one ružne, što je za neke autore aluzija na tekst knjige Otkrivenja. Nema povlačenje iz svijeta, po cestama i trgovima, ljudima se treba naviještati evanđelje.
Franjo se ne odlučuje ni za samostanski život onodobnih redovnika-cenobita poput recimo cistercita koji su u svojim samostanima studirali, prepisivali knjige, krčili šume, obrađivali njive, bavili se raznim gospodarskim poslovima, molili i radili. Franjo se ne odlučuje ni za put regularnih kanonika koji bi ispovijedali, propovijedali po katedralama i crkvama ili poučavali u biskupskim školama. Dakle, ni pustinjaštvo, lutalački život (religiosus vagus) ni zaštićeno mjesto kao što je samostan (stabilitas loci), nego dva po dva ili u skupini braća trebaju biti putujući propovjednici Radosne vijesti kojima je, reći će Franjo, „samostan čitav svijet“. Putujuće bratstvo u poslanju.
Franjo se ne odlučuje ni za svećeništvo (primio je đakonat najviše iz razloga da može čitati Evanđelje, propovijedati pod misom i služiti kako i sama riječ đakon kaže). Izmicao je svakoj crkvenoj prelaturi, ali za razliku od onodobnih heretika poštivao je svećenike i crkvenu hijerarhiju. Razlog tome sam navodi u Oporuci. Poštivao ih je ne zato što su mudriji ili bolji, nego zbog onoga što se u sakramentologiji naziva „euharistijski realizam“, svećenici naime posvećuju i omogućuju susret s Kristom u materijalnom, u kruhu i vinu. Ta Franjina sakramentalizirani osjećaj transcendencije, materijalno-tjelesna duhovnost koju je osjećao prema svemu stvorenome, prema svakom Božjem stvorenju, od trave i vjetra do zvijezda i sunca, od mrava do vuka, nije mu dopuštala da osudi nedostojne svećenike. Iako u dvoznačnome odnosu prema tijelu, ipak je Franjino gledanje na tjelesnost na novozavjetnom tragu, posve različito od manihejskih i milenarističkih strujanja joakimista i drugih spiritualaca njegova vremena, kao i od panteističko-magijskih korištenja svetih stvari za vlastitu upotrebu. Sve stvari, sve stvoreno, istodobno je autonomno i sveto, u njemu je moguće susresti Božju nazočnost ali tu se nazočnost ne može posvojiti.
Ni monah, ni samostanac, ni svećenik, ni teolog, ni samostalni putujući propovjednik, Franjo prepoznaje Isusa u gubavcu, u siromašnima i prezrenima, neukima i ne-moćnima, zalaže se za podčinjene, propovijeda u primjerima iz svakodnevlja. Isusovo čovještvo – Betlehem i Golgota, jaslice i križ, Greccio i La Verna, utjelovljenje i križ – stožeri su njegove duhovnosti. Inscenira žive jaslice u Grecciu (1223). S poštovanjem se odnosi prema crkvama i svetim mjestima iznad svega iz ljubavi prema križu, raspetoj Ljubavi (Klanjamo ti se Presveti Gospodine Isuse Kriste, ovdje i u svim crkvama tvojim…). Od križa u sv. Damjanu do La Verne (1224) gdje prima rane kojima se ne hvali niti dopušta da ih itko vidi, Franjo je pogođen Božjim radikalnim čovještvo u rađanju i umiranju, u djetetu i smrti na križu.
Jednostavna, pokornička duhovnost, oznaka je Franjine pobožnosti. Franjo čak uspijeva da skromni oratorij – Procijunkula, bude mjesto potpunoga oprosta. U kasnijim stoljećima sve više će doći do iskrivljenja i trgovine oprosta, ali u Franjinom smislu porcijunkulski oprost znači da priprosta crkva, skromno mjesto u svakodnevlju jest sveto mjesto, te da se ne mora hodočastiti u velika svetišta ili čak ići u križarsku vojnu kako bi se iskupili grijesi.
Siromašniji među siromašnima, manji među malenima, jednostavan i nezavidan u nemanju i neukosti, besklasan među besklasnim, podložan svima (simplex, idiota, subditus) Franjo nikada nije tražio povlastice od Crkve ni od svjetovnih moćnika. (Dok je Franjo odsutan, u Svetoj Zemlji, papa Honorije III. izdat će 1219. bulu – Cum dilecti filii – kojom preporučuje manju braću za crkvene prelate?!) No, nije se ni uklanjao njihovoj darežljivosti. Primao je one povlastice i darove kojima je pomagao potrebnima i kroz to nije htio osvajati srca ni moćnika ni nemoćnika, niti da stekne bolji položaj i ugled.
Prezirao je novac, smatrao ga je prašinom, baš u vremenu kada se Zapad okreće monetarnoj privredi i kad novac postaje „idolom“. Sa sumnjom se odnosio prema svakom obliku moći, pa tako i prema moći znanja, osobito onome koje bi se razumijevalo kao posjed i blago, koje se ne bi dijelilo dalje i ne bi služilo miru i uspostavljanju Božjega kraljevstva među ljudima. I na knjige koje su u njegovo vrijeme koštale mnogo i zahtijevale mnogo rada oko prepisivanja i uvezivanja gledao je nevoljko. Za njega je teologija bila sveta znanost samo kao tumačenje Svetoga pisma, nikada kao sitničavo istraživanje i nikada kao nadmudrivanje, nego susret teksta Pisma s tekstom života, Božje riječi i života suvremenika, gotovo doslovno primjenjivanje Isusovih riječi na konkretni život (sola scriputra). Svete knjige, sveta imena i napisane riječi Pisma imale su za Franju sakramentalnu vrijednost i tražio je za njih pozornost i poštivanje jednako kao i za euharistijske prilike. Franjevačka teologija riječi, riječ kao materijalni sakrament i prije Luthera!
Nije ništa išlo jednostavno u Franjinu životu. Posebno velike su poteškoće nastale dolaskom braće. Mučio se između evanđeoskoga razumijevanja Isusove učeničke zajednice i nužnosti institucionaliziranja svoje zajednice (religio-red) te anarhične spontanosti nekih sljedbenika, i onoga čega je tada bilo u izobilju – autonomnih pokornika (viri poenitentiae). Zato je svoju zajednicu nastojao urediti kao bratstvo u kojem će vladati obiteljski odnosi – odnosi iskrenosti, otvorenosti, slobodnoga govora, ponašanja i djelovanja, bez sladunjavosti i bez kontrole „velikoga brata“. To bratstvo (ni stroga ni raspuštena zajednica) u onodobnom podijeljenom društvu i Crkvi, smatrao je Franjo, trebalo je odigrati posredničku, pomiriteljsku ulogu između maiores i minores te između crkvene hijerarhije (klerika) i običnoga svijeta (laika), između svih društvenih i crkvenih podjela. (Zato je vrlo bitno i Franjino inzistiranje na pozdravu mira: Mir i dobro!)
Za razliku od službene crkvene hijerarhije, za razliku i od klasičnih monaških i samostanskih ustroja, za razliku i od dominikanaca, Franjo je model opata, superiora i prelata zamijenio službom ministra, služitelja što ima veze sa službom naučnika, šegrta unutar procvata obrta i srednjovjekovnih korporacija i cehovskih udruženja. Ministri se mijenjaju na zajedničkim kapitulima, skupštinama. U konačnici, njegovo poimanje poglavara, taj minoritski princip, nije ništa drugo nego ono što prema Evanđelju Isus traži od svojih učenika, da najveći među njima bude sluga svima (viri evangelici).
Franjo se, dakle, ne odriče poglavara, ali oni su služitelji i sluge. Ne niječe institucije, ali one su za ljude i u službi poslanja. Sam se odriče poglavarske pozicije – u Rim braću 1209. predvodi Bernard a ne on. Kasnije, kad se utemelji Red, generalni ministar neće biti Franjo nego Petar Katanski pa zatim Ilija Asiški kojima i sam podlaže i želi im biti poslušan. Specifična je, međutim, Franjina uloga u „vodstvu“ svoga bratstva. Iako vodstvo prepušta drugima, on se nikada – kao utemeljitelj, duhovni i moralni autoritet ali uvijek i brat – ne suzdržava intervenirati kad god vidi da njegova braća odstupaju od njegovih prvotnih nakana, od evanđelja, čak se ne usteže i da se naljuti, prema onome članku iz Nepotvrđenoga pravila da brat nije dužan slušati nevaljala poglavara ili ako mu ovaj nešto naređuje što se protivi Pravilu i njegovoj savjesti. U tom smislu vrlo je indikativna njegova odluka i o postu kojega su upravitelji Reda, za vrijeme njegove odsutnosti u Svetoj Zemlji, željeli svesti na izvanjsku, samo pravnu (monašku) normu, na puki asketizam, ili u slučaju kada naređuje da se smjesta napusti kuća u Bologni kojom bi se braća vezala za jedno mjesto, ili kada tjera od sebe onu braću koja, dok on sastavlja pravilo, pokušavaju ublažiti njegovu evanđeosku dosljednost i bezuvjetnost.
I s obzirom na poslušnost, na podložnost, kako je Franjo više volio govoriti, ostat će nejasnoća kroz svu povijest. Potvrđeno pravilo a i sam Franjo u Oporuci, za razliku od Nepotvrđenoga pravila i određenih postupaka koje nam donose životopisi, tražit će strogu podložnost službenoj Crkvi. I poslušnost će slično siromaštvu ostati prijeporno u franjevaštvu kao uopće u Katoličkoj crkvi. Kada, naime, treba savjest podložiti dužnosti posluha, treba li prekršiti poslušnost ako se nešto sukobljava sa savješću, ili krši osobna sloboda ili čini nepravda i nasilje drugima; koliko je dragovoljna poslušnost izlika duhovne lijenosti i gluhoće za Isusovo evanđelje; ima li dragovoljno odricanje volje i slobodna podčinjenost proročku, evanđeosku dimenziju da mora djelovati u korist onih koji su bez svoje volje podčinjeni, koje političke i crkvene strukture drže u ropstvu, materijalnom i duhovnom, kojima se propovijeda nehumana podložnost kao uvjet spasenja a Božja volja prisvaja kao sredstvo beskrupulozne moći?
Poslije odobrenja Rima, broj franjevaca brzo raste. Pridružuje se i plemkinja Klara Asiška, nećakinja Rufina degli Offreduccio-a koji se već pridružio Franji i koji je vjerojatno utjecao na Klarinu odluku više nego sam Franjo. Klari se uskoro pridružuje njezina sestra Katarina (Agneza) i druge djevojke (1211). Ona je osjetljiva za siromašne i privlači je Franjin put. Vjerojatno, kako bi izbjegli zle govore a i sumnjičenja koja su pratila heretičke skupine u kojima su bili zajedno žene i muškarci, Franjo – nakon što je s braćom svečano primio Klaru u Porcijunkuli i odrezao joj kosu – šalje je u jedan samostan kao sluškinju, zatim u blizinu Carcera u polupustinjačku nastambu, da bi konačno Klara i sestre našle svoje boravište u Sv. Damjanu, crkvi koja je bila pod jurisdikcijom asiškog biskupa, a koja će prerasti u samostan klarisa, sestara koje će u strogoj klauzuri, molitvom i radom, pratiti Franju i njegovu braću, a braća će duhovno i materijalno skrbiti o sestrama. I ovdje će ostati ne samo pitanje kakav je doista bio odnos Franje i Klare, brata i sestre, sigurno različit od biološkoga brata i sestre Benedikta i Skolastike, i zašto u konačnici tako različit put: Franjo i braća po svem svijetu, Klara i sestre u klauzuru?
Franjo i prvi franjevci ne čekaju u crkvama, samostanima ili svojim duhovnim skloništima da im ljudi dođu, nego ih osim trgova i cesta nalazimo posvuda, i po obiteljima, uvijek u blizini ljudi i s ljudima. Uočljivo je i u tome dosljedno nasljedovanje Isusa iz Nazareta i primjenjivanje onoga što Isus traži od svojih učenika: da budu sol svijeta, grad na gori, kvasac i svjetiljka na vidnome mjestu. Franjo i franjevci, osobito u prvom vremenu, ne žele uspostavljati nikakvu teokratsku ni crkvenu, ni nacionalno-katoličku državu, niti se svrstavaju uz kakvu stranku i vlast. Proročka, ili u najširem smislu politička, socijalna dimenzija Isusova evanđelja, učinit će da će Franjin način života usvojiti i obiteljski ljudi, ljudi u svijetu, ljudi svih dobi, zanimanja i nadahnuća. Sam će Franjo uspostaviti Treći red, danas nazvan Franjevački svjetovni red (s Franjevačkom mladeži). Razumljivo, jer Franjo nikada svoj put nije smatrao putom privilegiranih, izabranih, putom nekog „staleža savršenstva“ i od ljudi odvojenoga „posvećenoga života“, nego put jednostavnoga, svakodnevnog ostvarivanja Isusova evanđelja za sve i u svakoj prilici. Uvijek i svima je govorio da je taj put njemu darovan odozgor, ali i da svatko osobno treba tražiti svoj vlastiti put evanđelja. I što taj put bude iskreniji, bit će više blizak i zajednički i drugima. Nije Franjo imao nakanu osnivati red, nikakvu crkvenu instituciju. Na to je bio primoran, što iz same biti takvoga puta, što od vlastitih sljedbenika, što od Rima.
Život Franje Asiškoga odvijao se u stalnom i sve većem nasljedovanju Isusa Krista. Istodobno reakcionaran, jer se vraća izvorima, evanđelju, istodobno moderan, jer je sav u konkretnom društvu. Kombinira propovijedanje i život među ljudima, radeći vlastitim rukama, s povlačenjem u samotna mjesta, u pokoru i molitvu. Franjin život je spoj traženja Boga u povučenosti, meditaciji nad Svetim pismom, te prepoznavanje Isusa počevši od onih siromašnih, prikraćenih, bolesnih, marginaliziranih. Franjo je, kako kaže u Oporuci, tražio od braća da rade svojim rukama, da rade neki pošten posao, a ako ne znaju, trebaju ga naučiti; da se prošnji uteknu samo u krajnjoj nevolji i da sve dijele s drugima. Nikakav dakle lijeni i prosjački red. Naravno, još će za Franjina života a osobito kasnije razvoj franjevačkoga pokreta krenuti i drugim smjerovima, i s konfliktima, podjelama i izdajama, ali i s autentičnim svjedočenjem Franjina puta. Taj put nije ništa drugo nego Isusovo evanđelje, a ono privlači i danas jer je još neostvareno.
Franju i njegovu braću moglo se sresti po trgovima mnogih gradova, po cestama, posvuda gdje su ljudi. Stizali su po svoj Europi još za Franjina života, osobito su dobro primljeni u Francuskoj, u Svetoj Zemlji, nešto kasnije u Engleskoj. Ima ih u misijama, među muslimanima. Franjo je i sam prošao Italiju, kretao za Francusku, Španjolsku pa se vraćao, za Svetu Zemlju i stigao tek na dalmatinsku obalu (1211). U Damietti se, na iznenađenje očevidaca, susreo s egipatskim sultanom Malikom al-Kamilom 1219. u punom jeku V. križarske vojne. Pojedinosti samoga susreta nemamo ali izaziva Franjina smionost u kojoj se miješa želja za mučeništvom i poštivanje slobode i vjere drugoga.
Još za Franjina života njegova braća su imali i uspjeha i neuspjeha u djelovanju. Prve misije u Njemačkoj i Ugarskoj doživjele su krah. Neka su braća otišla u Maroko, propovijedati među muslimane, i za razliku od Franje, bili su pogubljeni (1220). Franjevačka opcija nenasilja i mirotvorstva kroz čitavu će povijest činiti jednu od njihovih temeljnih zadaća. U Potvrđenom pravilu govori se izričito o odlasku i življenju među muslimanima, o nenapadnom svjedočenju vlastite vjere, životom, evanđeoskim ponašanjem a tek poslije, ako je to prikladno, i riječima. Kroz čitavu povijest franjevaštva uvijek će ostati alternativa uzora: marakeški mučenici ili Franjin susret sa sultanom. Prvi, martirološki model će počesto brojem i podrškom službene Crkve prevladavati, ali i Franjin model, model dijaloga i otvorenosti neće nikada zgasnuti.
Izgleda da Franjo mirotvorac u konfliktima ne unosi strah, nikome ne prijeti oduzimanjem pozicija, svrgavanjem s vlasti, nego sve poziva na izvornu humanost iz vjere; on ne niječe istinu i pravdu, nego traži novu, treću perspektivu, tako da oni koji su zli pred njim, makar u sebi, priznaju svoju krivicu i popravljaju se, dok oni koji su nedužni, žrtve, pravedni i siromašni iskusuju potvrdu života da tako i dalje nastave.
Franju i njegove drugove osim u vrevi života, među ljudima, moglo se naći i po pustarama, pustinjačkim samotištima i osamama po brdima. Izmicali su od jeftine popularnosti mnoštva, od kulta ličnosti, od pojeftinjena proglašavanja savršenima i svetima. Tražili su odmor od umora. Valjalo se povlačiti u molitvu da se s još jačom i obnovljenom evanđeoskom snagom vrate među ljude. Živjeli su život u siromaštvu – radeći i pomažući siromašnijima i slabijima od sebe, i samo u krajnjim nevoljama utjecali bi se prošnji. Živjeli su jednostavan život, bez unutarnjih prisila i složenosti, život koji je slobodan od briga budućnosti, ali posve u sadašnjosti, posve za susret s drugim u suosjećanju i solidarnosti. Bio je to život poniznosti, život realnoga sagledavanja sebe, život koji je odisao vedrinom i zanosom da se na zemlji uspostavi sklad, bratstvo i mir među ljudima, djecom jednoga Oca.
Mnogo je toga Franjo Asiški pokrenuo u zapadnom kršćanstvu i zapadnoj kulturi. Štoviše, postao je svjetionikom čovječanstva. Jer je nasljedovao poniznoga i siromašnoga Krista, od njega i franjevaca su nam one pobožnosti koje veličaju Božju nazočnost u čovjekovom tijelu – od jaslica do Puta križa. Franjo i franjevaštvo pokrenuli su ili nadahnuli mnoge stvari u umjetnosti, od jednostavnog govora na narodnom jeziku, s primjerima iz svakodnevnoga života (exempla), do slikarstva s trećom dimenzijom, s kontekstom, do uzvišene gotike, sveučilišnoga studija (Aleksandar Haleški, Bonaventura, Škot, R. Bacon, Lullus…), kao i socijalnu, karitativnu brigu za gubavce i siromašne (hospiciji, Kruh sv. Ante).
Od Franje je jedna od najljepši pjesama na talijanskome jeziku – Pjesma brata Sunca ili Pjesma Božjih stvorenja u kojoj Franjo hvali Svemoćnoga i milosrdnoga Boga za sunce, vatru, vjetar, zemlju, za ljude, sva stvorenja, za ljude koji praštaju i za sestru smrt, te će osim mirotvorstva postat i svjetskim zaštitnikom ekologije.
Franjo je neiscrpno nadahnuće kroz čitavu povijest. Iako mu se ljudi malo mole kao svecu, on ne prestaje nadahnjivati sve, od malih ljudi do intelektualaca, od običnih vjernika do papa, od katolika do protestanata, od kršćana do muslimana, od vjernika do tražitelja istine, od neukih do moćnika. Tako je papa Ivan XXIII., pred saziv Drugog vatikanskoga sabora, pred taj događaj koji je promijenio Crkvu i kršćanstvo išao je u Franjin Asiz da se pomoli. Ivana Pavao II. u Franjinom gradu sazvao je 1986. sve predstavnike svjetskih vjera na molitvu za mir. Učinio je to i 2002. s kojega je u svijet odaslana važna Asiška izjava: Mir u pravednosti. Isusovac Papa Bergoglio ne samo da je uzeo njegovo ime, nego cjelokupnu svoju službu razumijeva i nastoji vršiti u duhu Franjine brige i ljubavi za sva stvorenja, posebno za rubne i migrante te za izgradnju sveopćega bratstva među ljudima.
Kad smo kod papa koji redovito predstavljaju moćnu i bogatu crkvu, povjesničari znaju navoditi razlika između Franje i Inocenta III, za kojega kažu da je jedan od najmoćnijih papa svih vremena. Taj moćni papa koji je vladao zapadom (1198-1216), redovnik, napisao je spis O preziru svijeta ili o bijedi ljudskoga postojanja, umro je 1216. u katedrali u Perugi – sam, ostavljen od pratnje, čak opljačkan od svojih slugu. A siromašak, Poverello iz Asiza, Franjo umro je (1226) također bez ičega, ali okružen svojom braćom koja su mu pjevala psalme i njegovu Pjesmu stvorenja, pjesmu radosti života; čitali mu evanđeoski odlomak Isusove muke i nastavili na njegov način slijediti Isusa Krista do današnjih dana. Ova usporedba nije za oholost i praznu uznositost, nego za pitanje kome i koliko doista sličimo i komu služimo.
Odnos između karizme i institucije, Franje i Crkve, franjevaštva i crkvenosti, od početka će do danas imati i svoje dramatične razvoje, sukobe i tragične ishode. I raznovrsno posvajanje i razna tumačenja Franjinih riječi i djela, posebice njegova razumijevanja slobode i poslušnosti crkvenom autoritetu, od spiritualiziranja Franje, osobito njegovih rana i inzistiranje na čudesima i legendama, od izvlačenja Franje iz njegova povijesnoga konteksta do onih revolucionarnih tumačenja koja su posve prilagođavala Franju i njegovu poruku svijetu i “svjetovnim” potrebama, već će zarana učiniti da će Crkva, osobito kardinal Hugolin, kasnije papa Grgur IX. zatražiti službene životopise i izvještaj o čudesima od Franjina učenika Tome Čelanskoga. Isti će papa staviti van snage Franjinu Oporuku, onaj mali autentični spis koji Franjo traži da se uvijek čita uz Pravilo. Franjo, naime, nije bio zadovoljan Pravilom i tim je spisom htio svojoj braći još jednom posve sažeto i kratko istaknuti ono najvažnije. Inače, dugo je trajao put do odobrenja Pravila, najminimalnijeg juridičkoga reguliranja života u franjevačkom redu. Kako kažu povjesničari, nije se radilo samo o neodobravanju od strane Crkve i njezinom zahtjevu za što preciznijim pravilom s jasnim juridičkim propisima. To je zacijelo bilo posrijedi, ali i Franjo je, s instinktom trgovca i viteza, sastavljao nekoliko pravila, koja su bila više forma, način, stil života, i to po Evanđelju, a ne skup pravnih normi, i onda bi ih stavljao ad experimentum, jer kako u konačnici Isusovo evanđelje uopće staviti u pravne okvire.
Osobito je pod utjecajem Rimske kurije i neke braće okrenutih slijepoj podložnosti kuriji izmijenjeno tzv. Nepotvrđeno pravilo iz 1221. koje je u većini bilo sastavljeno od doslovno prepisanih citata iz Evanđelja. Ta franjevačko pravilo je Isusovo evanđelje. Zato to Nepotvrđeno pravilo sadrži mnogo više Franjina duha nego potvrđeno. Treba spomenuti kako mu je u njegovu sastavljanju umnogome pomogao vrsni poznavatelj Pisma Cezarije iz Speyera kojega će Franjo povesti sa sobom iz Svete Zemlje i koji će voditi 27 braće u drugom uspostavljanju franjevačkog pokreta u Njemačkoj. Treba istaknuti da se i pri izradi Potvrđenoga Pravila iz 1223. (Regula bullata) Franjo povukao u osamu ali s drugom braćom da zajednički urade ono što je Crkva od njih tražila.
Papa, Crkva, Franju će već za dvije godine nakon njegove smrti proglasiti svetim da ga što više ugnijezdi u svoje krilo. Učinit će to i s drugim franjevačkim svecima, i Klarom Asiškom i Antom Padovanskim. Za razvoje franjevaštva posebnu će ulogu odigrati kapituli 60-tih godina XIII. stoljeća i učeni franjevac, sveučilišni profesor, teolog i filozof, kasnije kardinal sv. Bonaventura. On će dobiti zadatak da sastavi službeni životopis Franje Asiškoga (Legenda maior) s nakanom da se svi drugi spisi unište. To će biti i učinjeno.
U novom vijeku novi zamah istraživanja Franje i franjevaštva doći će s protestantom Paulom Sabatierom, koncem XIX. stoljeća, koji će čak tvrditi da je Franjo bio evanđeoskiji u nasljedovanju Isusa i od samoga Luthera te da stoga nije ni uspio. U to vrijeme bit će pronađeni i drugi («zabranjeni») franjevački spisi. Od tada pa sve do danas bezbrojni su istraživači Franje Asiškoga i to ne samo među franjevcima i katolicima nego i među povjesničarima i ljudima drugih vjera.
Franjo Asiški nije toliko svetac kojemu se ljudi mole, nego čovjek kojega se nasljeduje. Oko njega nije izgrađen kult ličnosti nego jedinstvena atraktivnost jer se najviše približuje Isusu Krista i njegovu evanđelju – najmjerodavnijoj osobi i najradosnijoj poruci u povijesti čovječanstva. Sve Franjino djelovanje, molitve i spisi, njegov opiranje i predanje i svijetu i Crkvi, i viteštvu i proroštvu, imali su jedini cilj da ljude, najprije svoju braću a onda sve ljude svijeta, usmjere prema Isusu. On se od prosječnoga asiškoga mladića izgradio uzora humanosti i mjerodavnu osobu u povijesti čovječanstva.
Ivan Šarčević
Polis.ba
