Iako je ekumenski dijalog usmjeren postizanju potpunog, sakramentalnog jedinstva među kršćanima, taj dijalog, osobito ovdje u Bosni i Hercegovini, treba i može uključivati i međureligijski dijalog. Stoljetna međusobna upućenost kršćana i muslimana jednih na druge u Bosni i Hercegovini je naprosto činjenica koja je važan dio naših identiteta
Fra Marinko Pejić je bosanski franjevac, teolog, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, gdje predaje predmete: Duhovna teologija, Franjevačka duhovnost, Istočna teologija i Ekumenska teologija. U tjednu molitvene osmine za jedinstvo kršćana za Polis govori o važnosti ekumenizma i međureligijskog dijaloga koji su imperativ i izazov svakom čovjeku vjerniku.
Od 18. do 25. siječnja dani su u Katoličkoj crkvi posvećeni molitvi za jedinstvo svih kršćana. Dekretom o ekumenizmu Drugog vatikanskog koncila „Unitatis redintegratio“, koji je objavljen 21. studenog 1964. godine u Rimu, Katolička se crkva obvezuje na „promicanje ponovne uspostave jedinstva među svim kršćanima“ (UR 1, 1). Uzimajući u obzir povijest odnosa među kršćanima i kršćanskim crkvama, koliko smo daleko od jedinstva u ispovijedanju vjere?
Neki događaji i procesi, kao pad Berlinskog zida, koji se sve u svemu i nije dogodio tako davno, mnogima se činio kao konačno otvaranje puta za jedan sretniji susret Istočne i Zapadne Europe, pa zašto ne, i jedan istinski susret kršćanskog Istoka i Zapada. Nažalost, vrlo brzo stvarnost se pokazala potpuno drugačijom nego su mnogi očekivali. Isto se dogodilo i s nadom o susretu Crkava. Moramo iskreno i ponizno priznati da do toga susreta nije došlo, barem ne u mjeri u kojoj se nadalo. Odnosi među različitim kršćanskim konfesijama su zahladili. Pozicije su se dodatno ukrutile, tako da mnogi danas govore o bezizlaznoj situaciji u kojoj se ekumenizam nalazi, dok drugi otvoreno govore da je ekumenizam nadiđen.
Na institucionalnoj razini se primjećuje da je uspjeh na polju ekumenskog dijaloga do sada bio uglavnom djelomičan i nedovoljan: teološki dijalog i zajedničko svjedočenje na nekim projektima, nije dovelo do željenog približavanja Crkava. Teološki konsenzus očito treba prerasti u konkretni život Crkava, ono što zovemo duhovnošću jedne zajednice.
S druge strane, ne treba zaboraviti da je ipak mnogo postignuto u proteklih pedesetak godina. Odnosi među kršćanskim zajednicama su postali bratskiji, suradnja na mnogim poljima je dobra, sve je manje uvredljivog govora i međusobnog optuživanja.
Bez obzira na ovaj napredak naredni koraci za uspostavu punog jedinstva neće biti laki. Ima još uvijek suprotstavljenih pozicija koje treba pomiriti. Postoji opasnost da se u brzim sociološkim promjenama koje su u tijeku, neke razlike još više prodube. To se može dogoditi naročito na području etike, obiteljskog života i sl. Najveći problem je ipak različita ekleziologija koja uvjetuje i različito gledanje na to što jedinstvo Crkava uopće podrazumijeva.
Biblijsko i teološko utemeljenje ekumenizma izraženo je riječima iz Iv 17,21: „Neka svi budu jedno; kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu jedno da svijet uzvjeruje da si me ti poslao“. Usprkos ovako jasnim riječima, često se mogu u crkvenim krugovima čuti glasovi koji ismijavaju i omalovažavaju ekumenizam. Kako to tumačite?
Dijaloško viđenje čovjeka duboko je utemeljeno u biblijskoj tradiciji, jer Bog stvara čovjeka kao socijalno biće, konstantno smo upućeni jedni na druge. Svaki čovjek, bez obzira na rasu, boju kože, nacionalnu ili vjersku pripadnost, stvoren je na sliku Božju, zato zavrjeđuje poštovanje i vrednovanje.
Kršćanska tradicija čvrsto vjeruje da se u Isusu objavila punina istine. On je put istina i život. Svrha ekumenskog dijaloga nije da stvori istinu, nego da otkrije jednu istinu koja nam je data, imajući u vidu da ni jedna povijesna realizacija kršćanstva ne iscrpljuje tu istinu. Može se dogoditi da u susretu s drugim kršćanskim tradicijama, otkrijemo neke elemente Kristove poruke jasnije. Istina, u svakom slučaju ne može biti nametnuta silom, nego samo ponizno svjedočena. „Istina se ne nameće osim snagom same istine“ (Dignitatis humanae 1).
Ekumenski dijalog u krilu vlastite zajednice neki tumače kao slabost i popuštanje drugom, dok isti taj dijalog se često vidi kao dobra prilika da se druga strana lukavo nagovori na odustajanje od vlastitih pozicija i uvjerenja. Stoga se ekumenski dijalog u nekim krugovima smatra običnim crkvenim politikanstvom, koje je motivirano više „pragmatičnim“ razlozima nego željom za slogom i jedinstvom razjedinjenih Kristovih učenika
Živimo, na žalost, na području u kojem se svako, često i najmanje, otvaranje prema pozicijama „drugoga“ tumači kao izdaja vlastitog kulturnog i vjerskog identiteta. Često se i najjednostavnija, poštena, spremnost na preispitivanje stavova vlastite grupe, svjesno tumači kao „popuštanje“ vjerskom relativizmu, ili još gore kao „predaja“ pred neprijateljem. Tako i ekumenski dijalog u krilu vlastite zajednice neki tumače kao slabost i popuštanje drugom, dok isti taj dijalog se često vidi kao dobra prilika da se druga strana lukavo nagovori na odustajanje od vlastitih pozicija i uvjerenja. Stoga se ekumenski dijalog u nekim krugovima smatra običnim crkvenim politikanstvom, koje je motivirano više „pragmatičnim“ razlozima nego željom za slogom i jedinstvom razjedinjenih Kristovih učenika.
Živimo na području gdje se dotiču različite kršćanske zajednice, vjernici imaju priliku „uživo“ upoznati jedni druge. Međutim, svjedočimo rijetkim susretima i boljim upoznavanjem povijesti, duhovnog života, kulture onih „drugih“. Uglavnom se susreti dogode u nekim prigodnim trenutcima, poput ovotjedne molitve za jedinstvo kršćana. Kako postići jedinstvo ako se kršćani nedovoljno poznaju?
Za međusobno razumijevanje temeljno ekumensko načelo bi trebalo biti da se ne smije mjeriti nečija duhovna praksa polazeći od sebe, nego polazeći od duhovne i teološke tradicije toga drugoga, samo se tako možemo međusobno obogatiti. Za ovakav pristup potrebna je velika poniznost i hrabrost, koja nije lagana i nije uobičajena. Crkve često misle da brane istinu ističući vlastite duhovne prakse i svece kao „zastave“ i kao način da povećaju vlastiti prestiž.
Koliko god službeni dijalog na najvišoj razini predstavnika Crkava važan, i od njega ne treba odustati, moram priznati da sam skloniji više osobnom karakteru ekumenskog dijaloga. Uvijek su konkretni ljudi oni koji vode dijalog, ne ideje i sustavi. Sučeljavanje sustava nije nužno dijalog koji priželjkujem. Dijalog koji je temelj ekumenske duhovnosti je uvijek konkretni susret osoba, sa svim onim što jesu u svom životnom ambijentu, koji je u našem slučaju vjera Crkve kojoj pripadaju. Temeljni stav prema onome s kojim želim ući u dijalog je svakako stav otvorenosti i prihvaćanja. Ulazim u dijalog ne da bi poučio nekoga ili informirao, nego da bi tome drugome dao prostora da bude ono što jest.
Ako ne nastojim upoznati drugoga da bih ga kritizirao, ili dokazao kako je moja vjerska i duhovna tradicija superiornija, onda će mi se otvoriti oči za ljepotu drugačijeg pristupa zajedničkoj duhovnoj baštini. O takvom dijalogu sanjam
Moramo na žalost konstatirati kako su ekumenski susreti često obrambenog, ako ne i uvredljivog karaktera. Drugoga često predstavljamo na iskrivljen i karikaturalan način, dolazeći sa svojim već formiranim idejama i slikama u kojima se drugi ne može prepoznati. Ako ne nastojim upoznati drugoga da bih ga kritizirao, ili dokazao kako je moja vjerska i duhovna tradicija superiornija, onda će mi se otvoriti oči za ljepotu drugačijeg pristupa zajedničkoj duhovnoj baštini. O takvom dijalogu sanjam.
Od početka svoga pontifikata Papa Franjo čini mnogo u zbližavanju svih kršćana. Stalo mu je do jedinstva među braćom i sestrama. Zbog toga pazi da nijedna njegova odluka, poruka, gesta ne zatvori vrata dijaloga. Konkretno, zaustavio je proces kanonizacije kardinala Stepinca, jer Katolička crkva u Hrvatskoj i Srpska Pravoslavna Crkva potpuno suprotno gledaju na njegovu ulogu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kako, prema Vama, pomiriti ove dvije Crkve i njihove članove?
Dvije važne prepreke stoje danas pred jedinstvom kršćana. Prva je vrlo stara, ali uvijek aktualna: arhaični konfesionalizam, koji i ne želi ući u neki konstruktivni dijalog s drugima, jer je uvjeren u vlastitu superiornost. Druga je negacija bilo kakvih teoloških ili etičkih i povijesnih argumenata i priželjkivanje nekakve zajedničke vjere bez obvezujućih sadržaja, ili pomirenja bez uvažavanja istine. I jedna i druga zapreka su anti-povijesno usmjerene.
Dijalog se može voditi samo ostajući čvrsto u povijesti. Međutim, potrebno je pročišćenje povijesnog sjećanja. Vrlo je važno istaknuti da pomirenje ne smije značiti povijesni zaborav, nego oprost i razumijevanje. Ne bijeg od povijesti nego njeno pročišćenje, poštenim povijesnim istraživanjem i molitvom. Iskrenim priznavanjem vlastite odgovornosti i zasluga drugoga, zajedno sa upornom potragom za različitim načinima autentičnog tumačenja nasljeđa koje nas obvezuje.
Papa Franjo, u svojoj enciklici Fratelli tutti, govori o „dijalogu koji ne isključuje uvjerenje da je moguće doći do nekih temeljnih istina, koje će se morati trajno zastupati“. Podržavam Papinu inicijativu o zajedničkim komisijama, katolika i pravoslavnih, koje povijesnim i teološkim proučavanjem nastoje doći do istine. Žao mi je što se u nekim krugovima na to gleda kao na popuštanje drugoj strani, kao na slabost i relativiziranje.
Moramo razvijati „kulturu susreta“ koja nadilazi dijalektike koje nas suprotstavljaju, kaže Papa. Treba puno strpljenja, poniznosti, ljubavi i jednih i drugih da izliječimo rane koje smo si zadavali i zadajemo. To je tako teško, lako je odustati i sve nas ponekad navodi da odustanemo od puta dijaloga, ali to znači odustati i od evanđelja.
Među rijetkim zemljama koje je Papa posjetio u Europi je i naša, bio je u Sarajevu. Po svijetu voli otići u zemlje gdje su kršćani manjina, a i gdje su neki drugi manjina. Bavite se kršćanima u islamskim zemljama, napisali ste o tome i knjigu. Činjenica je, kako kaže Papa Franjo, da od svih vjernika najviše u svijetu nastradavaju i bivaju ubijani kršćani. Papa ipak želi da njihovo svjedočenje potakne na mir, a ne na osvetu i da se kršćani ne udružuju protiv trećih, konkretno muslimana?
Ponekad se o jedinstvu kršćana, posebno u našim krajevima, govori kao o običnom projektu dnevne politike, i to često govore ljudi koji su se svim svojim djelovanjem pokazali kao poticatelji mržnje i netrpeljivosti prema svemu što je drugačije od njih. Ekumenizam je često strategija preživljavanja tamo gdje jedna zajednica živi kao manjina među nekom drugom većinskom, ili dvije manjinske među trećom većinskom. Ima i ekumenizma koji bi u nečijim strategijama trebao funkcionirati kao savez dvojice protiv trećega, konkretno katolika i pravoslavaca protiv muslimana. Naravno da je to grubo iskrivljivanje same ideje jedinstva kršćana. Nikakvo jedinstvo ne bi smjelo biti prijetnja bilo kome, ne može biti usmjereno protiv nekoga.
Iako je ekumenski dijalog usmjeren postizanju potpunog, sakramentalnog jedinstva među kršćanima, taj dijalog, osobito ovdje u Bosni i Hercegovini, treba i može uključivati i međureligijski dijalog. Stoljetna međusobna upućenost kršćana i muslimana jednih na druge u Bosni i Hercegovini je naprosto činjenica koja je važan dio naših identiteta.
Ne smijemo dopustiti da se u naše biće uvuče prezir prema drugima, da se mirimo s konfliktima, mržnjom i predrasudama, kao da su to sastavni dijelovi normalnog funkcioniranja svakog društva. Moramo se truditi, zajedno s drugima, graditi kulturu susreta i prihvaćanja, za mene drugog puta nema
Papa Franjo nas poziva da „stječemo naviku i sposobnost priznavanja drugom prava da bude ono što jest i da bude različit“. Upozorava na jednu suptilnu i podmukliju vrstu nasilja: „nasilja onih koji preziru onoga koji je drugačiji“ (Fratelli tutti, 218). Ne smijemo dopustiti da se u naše biće uvuče prezir prema drugima, da se mirimo s konfliktima, mržnjom i predrasudama, kao da su to sastavni dijelovi normalnog funkcioniranja svakog društva. Moramo se truditi, zajedno s drugima, graditi kulturu susreta i prihvaćanja, za mene drugog puta nema.
Različite su razine ekumenizma i međureligijskog dijaloga. No svaka razina uključuje duhovnu, molitvenu razinu. Pa govorimo ne o političkom ili nekom drugom nego molitvenom skupu? Nije li ekumenizam duboko stvar vjere, stajanja pred Bogom?
Koncilski dekret o ekumenizmu Unitatis redintegratio govori o tri dimenzije ekumenskog dijaloga. Na prvom mjestu tu je teološki dijalog, gdje specijalisti nastoje predstaviti i objasniti vjerovanja svake pojedine Crkve, tako da njihove karakteristike budu jasnije svima i tako da se što bolje razumijemo. Druga dimenzija uključuje konkretnu i praktičnu suradnju na mnogim područjima. Radi se o zajedničkim socijalnim, kulturnim i drugim projektima i naročito o zajedničkoj molitvi. Dakle, ovdje se ne radi samo o suradnji teologa, ili hijerarhije, nego o svim vjernicima. Treća dimenzija je obnova i obraćenje crkava. Ne može biti istinskog ekumenizma bez spremnosti na osobno obraćenje. Koliko budemo bliži Isusu Kristu, toliko ćemo se približiti i jedni drugima.
Naše viđenje istine ima više šanse da bude ispravno shvaćeno ako bude popraćeno s poniznom ljubavlju, koja ne želi dominirati sugovornikom, ne želi ga pobijediti, nego mu želi služiti. „Ljubav nikada ne izdaje istinu, nego joj služi, jer onaj koji je Istina sama nije nametnuo svoju istinu nego je oprao noge onima koje je stvorio“ (Th. Mathura).
Razgovarao: Ivan Tučić, polis.ba
