Fra Ivan Šarčević, gvardijan samostana Sv. Ante na Bistriku: Nije lako sa sijačima mraka

S profesorom na Franjevačkoj teologiji, nekadašnjim kolumnistom Oslobođenja, aktivnim suradnikom Svjetla riječi uvijek se ima o čemu razgovarati. Prvi dio intervjua objavljen je u Oslobođenju na Božić, a u nastavku fra Šarčević govori o politici u BiH, franjevcima, odnosu religijskih zajednica prema BiH, ali i međusobnom…

PIŠE: Edina KAMENICA – Oslobođenje

• S profesorom Raspudićem ste imali polemiku? Je li se išta izmijenilo od tada?

– Ništa, samo smo stariji. Nikada Raspudića nisam susreo i ne znam koliko je uopće vrijedno baviti se njime. Ali, kad već pitate, rekao bih da je on jedna opasna, iako prolazna, dnevnopolitička pojava, lišena samokritičnosti i samoironije. Ne znam zašto nije ostao intelektualno dosljedan. Zna se da je u javnost nahrupio zajedno s Veselinom Gatalom, s onim spomenikom Brucea Leea, dakle, društvenim protestom i kritikom nacionalizma u rodnom Mostaru, predratnom vjerojatno najjugoslovenskijem gradu. Zašto je upao u nacionalističku shizofreniju, u dežurnog novinskog skribomana, slijepa za srpsko-hrvatske nacionalističke politike? Ondje gdje me je Raspudić posebno, ne mogu reći uvrijedio, ne može to on, nego više ogorčio u smislu da njegove bezočne laži prihvaća velik dio crkvenih ljudi, hercegovačkih, a i dalmatinskih franjevaca, jest njegovo obezvređivanje časnih bosanskih franjevaca i povijest Bosne srebrene. Jer, da njih nije bilo, Raspudić ne bi imao ovdje ni što ni koga napadati, ovo bi bila Turska, kako bi rekao jedan moj prijatelj Bošnjak. No, takvi ljudi imaju moć, i njima, recimo, sve iz lažne političke demokratičnosti i korektnosti, mediji i sam HRT daju prostor da komentiraju iz Zagreba kako se živi i treba živjeti u Bosni. Prima ga se u dalmatinske samostane i crkvene institucije da govori, između ostaloga, i o Bošnjacima kao jedinima koji danas ugrožavaju Hrvate u BiH, o tome kako bosanski franjevci nisu nacionalno zreli, ne dotičući se položaja katolika i Hrvata u RS-u, kao da su Bošnjaci bili na Peruči ili spržili Škabrnju.

Pisanje iz rukava

Ne čudim se, dakle, toliko krivotvoriteljima i bešćutnim nestručnjacima povijesti bosanskih Hrvata, koji žive iseljeni iz sebe samih, koji su napustili svoju zemlju i s viškom ambicija dijele lekcije unesrećenim bosanskim Hrvatima, nego se zgražam da nekoj mojoj subraći, franjevcima u Hercegovini i u Hrvatskoj, posebno u dalmatinskim provincijama takvi moderni “golijardi” otvaraju oči tko su bosanski franjevci i bosanski Hrvati, da im oni tumače tko su bosanski franjevci, kako moraju izvršiti radikalno reviziju zajedničke fratarske prošlosti i stjerati univerzalnu poruku Franje Asiškog prema svim ljudima, ponajprije “saracenima”, dakle muslimanima, u nacionalistički brlog.
Ne krijem, nije lagano sa sijačima mraka poput Raspudića jer je na njihovoj strani gotovo sve što ima vlast: politika, mediji, Crkva, narod. Da, i narod, jer narod voli lakši, brži i površniji put. A Raspudić misli lagano, piše iz rukava i pritom nema empatiju za one koje nedužne napada. Velim da odgovornost imaju i intelektualci, franjevci iz Bosne, jer zovu takve poklisare zla i tame da dođu u njihov zavičaj da im tumače kako oni trebaju živjeti u svom zavičaju s Bošnjacima ili sa Srbima. Volio bih se s tim ljudima susresti, privatno, ne toliko u javnosti, dakle, oči u oči, jer u javnosti bi pred takvima trebalo samo šutjeti, ništa pisati ni govoriti, kao što je Isus šutio pred onima iz njegovog naroda koji su ga optuživali za nepravdu koju nije učinio, za izdaju svoga naroda pred istim tim narodom, pred publikom koja ga je već otpisala, koja ga je zamijenila za Barabu, a danas ga izjednačuje s barabama i ratnim zločincima.
A to što takvi udruženjaši oko Poskoka, oko Večernjaka hercegbosanskog i Čovićevih sinekura neke bosanske franjevce nazivaju sluganima Bošnjaka, baš iz perspektive tih uzavrelih bešćutnika koji se tobože brinu za ugroženost bosanskih Hrvata, časno je biti daidža, jako je časno biti danas ta manjina. Časno je u svakom nacionalističkom ludilu i totalitarnom režimu, kako bi rekao Kolakowski, učiniti veliku izdaju, biti izdajnik naroda. Uostalom, povijest slavi one Nijemce koji su bili protiv Hitlera, sve ruske disidente koji su se usprotivili Staljinu.

Prosta obrana života

• Dakle, je li problem i u tome što, po mnogima, fratri čuvaju Bosnu?

– Ima tu istine, u smislu suprotstavljanja bosanskih franjevaca podjeli Bosne, tuđman-bobanovskom projektu najprije pripojenja njezina dijela Hrvatskoj, a zatim stvaranju posebne hrvatske državice. Ali ima tu i pretjerivanja, osobito od Bošnjaka. Trebalo bi naširoko govoriti o tome što je Bosna i značenje franjevaca u njoj. Iz povijesnog iskustva katoličke a kasnije i hrvatske manjine, uza sve svoje nesavršenosti, unutarnje konflikte i lutanja, bosanski franjevci su imali osjećaj za rubne, obespravljene i za žrtve. Ne mislim da je tu bilo neke strogo artikulirane vizije svoga poslanja u smislu čuvanja Bosne. Do dolaska Austrije sigurno je bilo više sjećanja na srednjovjekovnu bosansku državnost i vjerojatno su franjevci i zbog toga čuvanja sjećanja na bosansko kraljevstvo i autonomiju i svoju provinciju nazivali “redodržavom”, redovničkom državom. Mislim da se tu prije svega radilo o čuvanju života, vlastite institucije i vlastitih vjernika, a manje o nekoj dorađenoj političkoj strategiji. U tome treba gledati i tu njihovu suosjećajnu razinu s drugima. Riječ je više o prostoj obrani života, pa i djelovanja iz vjere, evanđelja, da se ostane na svojoj zemlji. A velik dio Bošnjaka, i ne samo oni, nego i mnogi zvani ostali, prepoznali su u franjevcima i u njihovom povijesnom trajanju razumijevanje, podršku i pomoć u teškim vremenima ostavljenosti i društvenog isključivanja. Mislim da se ta fratarska privrženost za Bosnu, za specifičnost i samobitnost Bosne, a onda odatle i posebna veza s Muslimanima, danas Bošnjacima, pojačala od vremena formiranja nacija s kraja XIX stoljeća i od dolaska Austro-Ugarske i velike povijesne cezure za bosanske muslimane. U to vrijeme nije bilo veće razlike između bosanskih i hercegovačkih franjevaca. No, franjevce ne treba idealizirati, i među nama je uvijek bilo i ima kroatocentričnih, a i nacionalističkih stavova, kao što treba kazati da u gotovo svakoj bošnjačkoj politici, u pogledu na državu BiH, ima više ili manje tendencija posvajanja, tapije na Bosnu, pa se u neizdiferenciranom pogledu bošnjačka politika izjednačuje s franjevačkim poslanjem u Bosni. Tim više što se u srpskoj i hrvatskoj dominantnoj politici, a i raznim kulturološkim i historiografskim interpretacijama, ovoj zemlji oduzima svaka povijesna, kulturna i administrativna samobitnost.

• Koliko tome doprinosi licemjerje crkve?

– Puno. Gledajući u Evanđelje, ili u Kur'an, najteže izopačenje za vjernika, pogotovo za vjerske vođe i službenike, jeste licemjerje u pogledu zahtjeva zajedničkoga života različitih bez dominacije bilo koga. Jedno se propovijeda, a drugo praktično zagovara i čini. Religijsko licemjerje je još šire. Uzmite samo licemjerje u borbi protiv komunizma. Čini se da duha komunizma i udbašenja nema nigdje toliko kao u našim crkvama i u Islamskoj zajednici. Zar i danas nije “najteži” zločin verbalni delikt, kritika autoriteta, a to što se prekrivaju teški ratni zločini, što se skriva kriminal, gdje su umiješani i neki crkveni ljudi ili perverzije na seksualnom području, prešućuje se i javno niječe. Licemjerje se udiše kao zrak i teški je grijeh religijskih struktura.

• Kako komentarišete priznanje koje je biskup Komarica primio od Dodika?

– Smatram da nitko, pa ni biskup Komarica ne treba podržavati strukture i ljude koji nastavljaju nekulturu isključivosti, kojima je kao entitetu RS slava Stjepan Prvomučenik kada se dodjeljuju ordeni. To je vjerska perverzija, jer kako to da sv. Stjepan, koji je bio nevina žrtva i to ne od drugih, od neprijatelja njegova naroda, nego je kao i njegov učitelj Isus ubijen, kamenovan od svojih sunarodnjaka i istovjernika, bude zaštitnik RS-a? Kršćanski dosljednije, dosljednije sv. Stefanu bilo bi da se za slavu RS-a izabere mučenik Srđan Aleksić i da se dodjeljuje orden s njegovim likom.

• Koliko nevraćanju Hrvata doprinosi zvanična politika RH?

– Više od stoljeća vladajuće hrvatske politike i ne samo one nego i većina crkvenih ljudi i intelektualaca nikada se nisu potrudili razumjeti BiH ni njezine narode. Ta politika ni danas nije jasna, niti na ozbiljan način pristupa BiH kao susjednoj državi. Hrvatska politika, posebno pod Tuđmanovim vodstvom, mnogo je pridonijela demografskom i kulturološkom rasipu Hrvata, autohtonih u BiH. Ta politika je žrtvovala blizu pola milijuna svoga naroda za državu Hrvatsku. Ta se politika nastavlja i danas zaboravljajući da će joj zbog toga dugo trnuti zubi, jer posljedice zle politike pakta s Miloševićem trajat će na unutarnjem političkom planu u Hrvatskoj dugo. Jednom počinjeni moralni sunovrat vraća se u vlastitu kuću i kada se ne želi vidjeti, reflektira se kroz razne vrste laži, kriminala i primitivizma.

Karamarko i Čović

I današnja hrvatska politika je bez jasnoće prema Hrvatima u BiH. Sve do jedne stranke i njihovih vođa kao da peru savjest udvaranjem ili milostinjom Hrvatima u BiH umjesto da ih prihvate i pomognu da postanu politički subjekt, ali ne samo u Hercegovini nego i u RS-u. Možete misliti, Karamarko govori o lustraciji, i hoda s Čovićem po izbornim skupovima, a Čović je tek usred rata izašao iz Sokola, gdje su reparirani avioni koji su napadali Hrvatsku! Koja lustracija? Ne znam ni koliko će i uspjeti inicijativa ministrice vanjskih poslova Pusić da se BiH ubrzano stavi na europski put. Nisam negativac prema svemu, nego kako se to misli postići s političarima kojima su usta puna Europe, a oni su po svom ponašanju antieuropejci, koji samo obećavaju, a ustvari lažu. Ne treba odustajati od BiH, ali čini mi se da bi konačno trebalo djelovati prema dogovoru, vremenskim rokovima i učinku.

• Kako tumačite da je gospodin Čović opet dobio najviše glasova od Hrvata?

– Vaše me pitanje podsjeća na vrijeme kada smo u Svjetlu riječi objavili tek nemuštu kritiku hrvatskoga premijera Ive Sanadera pred njegovu drugu pobjedu, i na to kako su mnogi ustali, i iz Crkve, i mojih franjevaca da to nikako nismo trebali činiti. Kad se poslije sve izdogađalo sa Sanaderom, nikome ništa, sve se zaboravilo. Tako mislim da je i s Čovićem. I ne samo s njim. Takva je povijest zarobljenog i zaboravljivog uma koji uvijek mora imati vođe kao idole. Slično, dakle, mislim i o tom neupitnom stožerniku, profesoru na Mostarskom sveučilištu predmeta koji se zove upravljanje ljudskim resursima. On je još davno uspio nadigrati Tuđmana i njegova glavnog favorita Božu Ljubića koji mu evo sada odano služi. Uspio je poistovjetiti svoju sudbinu s narodom, a donekle i s Crkvom. Dakle, sposoban političar s puno služinčadi i udvorica. Gotovo sve je premrežio, svime ovladao, za sve se pita. On je s HDZ-om, posebno s potrčkalima iz srednje Bosne, te s tom karikaturom od strukture, HNS-om, blokirao političku pluralnost Hrvata, služio Dodiku i podržavotvorenju RS-a bez Hrvata. Majstor ljeporječivosti, obećanja i prebacivanja odgovornosti na druge. Parafrazirajući Mirka Kovača, Čović i slični njemu pripadaju najuspješnijim izdancima odbjeglih marksista koje marksizam nije ni okrznuo, najvredniji “komunistički otpad” među nacionalistima.

• Ovdje, na Bistriku, u Vašu blizinu je došao novi reis?

– Čini se da i reis Kavazović nije bez političkog nerva, ali za sada politikom se bavi više iz religijskog kuta, a ne radi svjetovne moći. I ovo posljednje što se događa u Saboru IZ-a, da u njega ne mogu ući oni koji su članovi izvršne i zakonodavne vlasti, svakako je dobra stvar. Možda ovaj reis ima i dobre savjetnike, i one s kojima se ne slaže i koji su pametniji od njega. Čini mi se da onako kako je Tihić pokrenuo desakralizaciju, deislamizaciju SDA, da ovaj reis nastoji depolitizirati IZ, ne, dakle, apolitizirati je, nego osloboditi imame i strukture IZ-a stranačke politike. No, tu je još dug put jer sprega politike i religije je najslađa kušnja.