Kad god Filipović, i slični, neke franjevce sotoniziraju imenicom udbaši, sjetim se također i mučnoga isljeđivanja JNA-majora bezbednjaka Emina Malkoča u postojnskoj kasarni 1982/83. Malkoč nije odustajao a ja sam se držao Abazova savjeta
Nastavak na tekstove: Piromani laži, potvora i obmana, Franjevci ahdnamaši, Od sultana do Tuđmana – Od Ahdname do bespuća, Franjevci daidže. Peti tekst u serijalu “Ahdnamaši, daidže i udbaši”, kao odgovor Ivanu Filipoviću i sličnima na objede ramskih i bosanskih franjevaca za ahdnamašenje, udbašenje, crveni fratarluk i slična dijabolična zamagljivanja.
*
Više od pola stoljeća bosanske franjevce prati kleveta da su crveni fratri i udbaši. I Ivan Filipović je obilato koristi. I on, poput nekih drugih, u nezasitnosti za društvenom potvrdom, svojim kopljem klevetā probada mrtvaca. Uz spomenute se vežu i drugi epiteti kao udruženjaši, komunjare, ljevičari, jugonostalgičari i sl. No, nijedna od njih nije ostavila tako teške posljedice za Bosnu Srebrenu i nijednom se toliko ne služe raznorazni ljudi da diskreditiraju neke njezine članove kao demonizirajuće etikete “udruženjaši” i “udbaši”. U crkvenim krugovima i katoličkim medijima, neki koji već po svojoj hijerarhijskoj poziciji misle da su im stavovi istiniti i crkveni, a ne mogu naći argumentiran odgovor na kritiku crkvenog života upućenu od strane nekih franjevaca, te franjevce rado, i ne imenujući, onako skupno, nazivaju udruženjašima i udbašima.
Još od ‘60-ih godina prošloga stoljeća, kad su prvi organizirano krenuli za svojim vjernicima, radnicima-gastarbajterima u Njemačku da im budu na usluzi, bosanski franjevci bili su onemogućeni u tom poslu, jer su pred odgovornim crkvenim ljudima u Njemačkoj bili optuženi da su kolaboracionisti bezbožnog boljševizma, da su članovi Udruženja katolički svećenika, produžene ruke tajne policijske službe Udbe. Na njih su ustali neki crkveni moćnici, od biskupa do franjevaca, među kojima su se – naravno uvijek samo za dobro hrvatskoga naroda, a tobože bez imalo želje za novcem – posebno isticali pojedini dalmatinski i hercegovački franjevci, emigranti. I danas se bosanski franjevci znaju naći u situaciji da moraju dokazivati svoju crkvenost, jer je kleveta o njihovoj necrkevnosti stigla davno prije njih. Neki će, da im boravak među drugim franjevcima ili svećenicima, posebno u inozemnim misijama, bude što komotniji, da se novčanik napuni i da si ne zatvore vrata, braniti sebe oportunim neznanjem ili šutnjom, dok će neki govoriti ne ono što doista misle, nego ono što se od njih očekuje, pa će ocrnjivati vlastitu braću, neki će zbog istine pokupiti šikaniranje i svećenika i vlastitih vjernika.
Ako se ima u vidu da su mnogi iz Bosne radili kao gastarbajteri, onda su hrvatski inozemni pastiri prilično odgovorni za duhovnu a i fizičku depatrijaciju bosanskih (a i hercegovačkih) Hrvata. To je “prikrivena istina” (T. Međugorac). U većini slučajeva ti su bosanski katolici, Hrvati, dobro punili crkve i pridonosili za crkvene (a i za nacionalne hrvatske) potrebe. Zauzvrat smatrani su slabijim i nesvjesnijim Hrvatima od željenog, ismijavani su kao zaostali i glupi, te hranjeni samo jednom idejom da je Hrvatska njihova domovina, Zagreb glavni grad, Marija Bistrica njihovo glavno svetište i sl. U hrvatskim katoličkim misijama povijesna baština i kultura bosanskih Hrvata bila je prešućivana i ignorirana. Na zidovima nije bilo moguće vidjeti poster ili sliku Kraljeve Sutjeske, Fojnice, Jajca, Bobovca, ičega što je vezano za stari bosanski zavičaj. Nije to bilo zabranjeno, ali je vladala nametnuta šutnja.
Proskribirani iz glavnog toka hrvatstva, školski, politički pa i religijski odgajani tako da zaborave i da im omrzne vlastiti zavičaj i domovina, bosanski Hrvati će prihvatiti kompleks manje vrijednosti kao sastavnicu svoga identiteta
Govorim o glavnim tokovima, ne o časnim iznimkama. Slično je to u svim projektima “Crkve u Hrvata”, u svim onim hodočašćima od Solina do Marije Bistrice. Bosanski katolici i Hrvati trebali su samo kao potvrda etničkog jedinstva, kao skupljena poslušna masa protiv bezbožnog komunizma, a za uzvrat su trebali zaboraviti svoje zavičaje i domovinu BiH, jer je zvučalo odavno da Bosna strši i smeta. Uostalom tako je gotovo i u svim školskim udžbenicima hrvatskoga jezika, povijesti ili udžbenicima vjeronauka kao i na nekim drugim područjima oblikovanja identiteta. Povijesti i kulture bosanskih Hrvata, kršćanstva i Katoličke crkve u BiH uopće nema, nema ni u Bosni. Zato Ivan Filipović može onako nedotupavno prezrivo govoriti o bosanskom kralju Tvrtku, o simpoziju i zborniku o njemu gotovo kao da se radi o blasfemiji i narušavanju svetinja; zato može prozivati fra Stjepana Lovrića i još neke ramske fratre što su pozvali da o četničkom pokolju u Rami 1942. piše povjesničar Ivo Goldstein, “neprijatelj” hrvatskog naroda, a da pritom Filipović ne iznese nijednu tezu ili potvrdu iz zbornika o Tvrtku pod Prozorom ili da iz Goldsteinova teksta citira kakav falsifikat ili makar insinuaciju mržnje prema Rami ili da jednim argumentom progovori kako je to Goldstein neprijatelj Hrvata. S Franjom Tuđmanom provrio je polusvijet povjesnikā hrvatstva. Naravno, veliku odgovornost za nepoznavanje vlastite bh. povijesti i za ovakve primitivne i diskvalificirajuće objede alla Filipović snose i sami bosanski franjevci, nesigurni u sebe same, neodlučni pred zloćom bukača i nesnalažljivi pred novim izazovima.
Proskribirani iz glavnog toka hrvatstva, školski, politički pa i religijski odgajani tako da zaborave i da im omrzne vlastiti zavičaj i domovina, bosanski Hrvati će prihvatiti kompleks manje vrijednosti kao sastavnicu svoga identiteta. I sve to traje do danas. Štoviše, sukobljavaju se između sebe do mjere da mnogi svoju državu BiH i bosanskohercegovačko državljanstvo smatraju zlom, dok istodobno građanstvo i ustavni patriotizam u Njemačkoj ili u kojoj god zemlji se našli, pokorno poštuju. Nažalost, proporcionalno nepriznanju vlastitoga nesnalaženja, gubljenju identiteta i nepriznavanju svoje katastrofalne politike, raste omraza bosanskih Hrvata prema svome zavičaju i domovini.
Otuđeni od svoga duhovnoga humusa, bosanski Hrvati ustaju i na svoje nekadašnje a i sadašnje duhovnike franjevce, jer eto oni su ih učili samo vjeri, katoličanstvu a nisu razvijali njihovu nacionalnu svijest. Tako su im tumačili drugi kakvi su njihovi svećenici. Bosna i sve što se veže za pridjev bosanski postalo je opasnost i zaraza, “protuhrvatski bauk” (I. Lovrenović). A u dnu svega, kao opravdanje takvoga stava, najčešće je bilo to da su bosanski franjevci, kako to Filipović i slični navode, ne samo “jugoslaveni” nego suradnici komunista, neprijatelja, crveni fratri i udbaši. Doista, ako te stigne kleveta da si “udbaš”, teško ćeš se moći spasiti. Toj kleveti, po načelu simbioze vjerskog i etničkog, po načelu političke religije, odnosno hrvatske vjere, jedino je slična ona da si “necrkven”. Filipović i slični tako se razmetljivo bacaju tom optužbom, a ta je denuncijacija u nebo vapijući grijeh.
U svojoj kolumni u Jutarnjem listu pod naslovom “Na putu fra Anđela Zvizdovića”, pok. don Živko Kustić, dugogodišnji urednik Glasa Koncila i jedan od glavnih protagonista crkvenoga života od ‘70-ih do ‘90-ih godina prošloga stoljeća, napisao je “da se hrvatsko katoličko svećenstvo, kako biskupijsko tako i redovničko, u cjelini nema čega stidjeti glede odnosa s komunističkim režimom”
O jugoslavenstvu, Udruženju katoličkih svećenika u BiH i o kleveti da je velik dio bosanskih franjevaca udbaši pisali su mnogi. U obranu dostojanstva, političke razboritosti i svjedočanstva katolicizma bosanskih franjevaca u razdoblju ateističkog socijalizma pisao je posebno fra Ignacije Gavran. No, slabo je to tko čitao, a još manje ljudi je pokušalo uopće shvatiti kontekst i razloge nastanka i djelovanja tog svećeničkog udruženja. U svojoj kolumni u Jutarnjem listu pod naslovom “Na putu fra Anđela Zvizdovića”, pok. don Živko Kustić, dugogodišnji urednik Glasa Koncila i jedan od glavnih protagonista crkvenoga života od ‘70-ih do ‘90-ih godina prošloga stoljeća, napisao je “da se hrvatsko katoličko svećenstvo, kako biskupijsko tako i redovničko, u cjelini nema čega stidjeti glede odnosa s komunističkim režimom” […] “svi su svećenici znali da u tom razdoblju treba izdržati ne podliježući ucjenama podnoseći i najteže žrtve – a nastojeći da žrtava bude što manje. Kad je riječ o svećenicima osobito o franjevcima u BiH” – nastavlja Kustić – “nisu oni u velikom broju bili pristupili u staleško društvo da izbjegnu žrtve, nego da što bliže ostanu uz svoj progonjeni narod.” U nastavku kolumne Kustić piše o svećeniku mons. Svetozaru Ritigu koji je u ratu bio s partizanima, “što ga na prvi pogled prikazuje kolaboracionistom, ali zna se da mu njegov nadbiskup Stepinac nije zabranio služiti misu te da je na partizanskom području djelovao kao svećenik”. Ritig je došao u Sarajevu na skupštinu Udruženja podržati franjevce. Pozvao ih je da ostanu na putu fra Anđela Zvizdovića, na putu brige za svoj narod po cijenu i velikih žrtava. Tako Živko Kustić veli o franjevcima “udbašima”.
Osobna prisjećanja i kritika šutnje
Teško se obraniti od ovakvih kleveta, jer stvari su mnogo delikatnije. Velika su pitanja ideja jugoslavenstva ili kršćanskoga socijalizma da bi se sve moglo svoditi na prazno parolašenje. Ne samo da su o ovome napisane vrlo dobre knjige, i u nas, nego su za te ideje ljudi davali svoje živote pa ih se, barem i kada se pišu kraći tekstovi, ne bi smjelo unizivati u mizantropsko blato. Ne znam iz kojih sve razloga Filipović etiketira dio ramskih i bosanskih franjevaca udbašima. Te razloge neka on sam sebi podastire, a ovdje bih ponudio nekoliko osobnih sjećanja i razmišljanja.
To što Filipović i slični neke bosanske fratre naziva udbašima, slično je lažima i klevetama koje su zadesile ramskog franjevca fra Mladena Lucića. Njega su, naime, u onom olovnom vremenu Drugog svjetskoga rata i poraća lažno optužili neki njegovi vlastiti vjernici. Časni fra Mladen stameno je izdržao pritiske, ispitivanja i šikaniranja Ozne. I ono što zadivljuje, koliko znam, otišao je u grob a da nikada nije otkrio klevetnike. Slično se dogodilo i profesoru fra Miroslavu Abazu, franjevcu rođenom nedaleko od Filipovića i profesoru u Franjevačkoj gimnaziji u Visokom. Abaz je u Bihaću, slaveći misu, zaradio pet godina zatvora zahvaljujući potvorama vlastitih vjernika.
Kad god se govori o Udbi, uvijek se prisjetim kako sam u proljeće 1980., zorile, još za mraka, u visočkoj Gimnaziji, pokucao fra Miroslavu Abazu na vrata da me posvjetuje, jer me je, tada još maloljetnika, zajedno s desetak kolega, Udba vozila na saslušanje u Sarajevo protiv naše dvojice kolega, iako se uopće nije znalo tko će od nas u toj esdebe operaciji, nazvanoj “Proljetni mačići”, na koncu završiti u zatvoru. Našao sam fra Miroslava tog praskozorja u treger majici pred ogledalom, brijao se. Sve je već znao. Ništa mi posebno onako iskosa nije rekao osim: “Samo govori istinu!” Sjećam se također da mi je netko, dok sam u tjeskobi, bio vođen u sudnicu, u velikom holu suda, s klupe dobacio: “Drž'se mali!” Lice sa sunčanim naočalama, iza novina, bilo je tvrdo naborano i ohrabrujuće lice moga profesora Abaza. Istog onog profesora koji nas je učio hrvatski jezik i književnost, i ćirilicu i srpsku književnost, i posebno nas zagrijavao da shvatimo poruku Domanovićeva slijepoga Vođe koji svoj narod vodi u propast.
Kad god Filipović, i slični, neke franjevce sotoniziraju imenicom udbaši, sjetim se također i mučnoga isljeđivanja JNA-majora bezbednjaka Emina Malkoča u postojnskoj kasarni 1982/83. Malkoč nije odustajao a ja sam se držao Abazova savjeta. Bilo je to za mene veliko mučenje. Tada sam prvi put u životu u očima drugoga čovjeka osjetio prezir i mržnju i ne znam, tako mi se ponekad činilo, zašto me već jednom ne otprati u zatvor pa da se završi to ispitivačko tlačenje. Saznao sam kasnije – jer sam se raspitivao za tog čovjeka – od jednog od zapovjednika sarajevske obrane, Ibre Derviševića, da je i njega zajedno s Tihomirom Blaškićem isti Malkoč informativno tretirao kad su ova dvojica pred rat bili aktivni JNA-oficiri u Postojni. Malkoča je rat, ispričao mi je Dervišević, zadesio s Kukanjcem u sarajevskoj komandi na Bistriku, pa se odatle obreo s njime u Beogradu, ali je ubrzo, po nerazjašnjenim okolnostima vraćen, zaglavio u zeničkom zatvoru i ondje “umro”.
Kako objasniti zapjenjenom Filipoviću da s riječima i ljudima treba biti oprezniji. Lista udbaša koju on sastavlja mogla bi ga koštati, ako bi se išlo na sud
Kad me Filipović i slični optužuju za udbašenje, onda se u meni sve uzbuni, navru sjećanja i traume. Rado bih išao na sud s takvim klevetnicima. A onda se sjetim Lucića, Abaza i pitam se kakvog bi to smisla imalo. Treba neke laži i pretrpjeti, jer valja računati, ako se ide u javnost, da se ne može biti zaštićen od zlonamjernih podmetanja i najgnusnijih laži! I postavljam si i neodgovoriva pitanja: Tko zna zašto to ljudi rade? Neki od njih imaju obitelj. Koliko je samo u ovoj zemlji nesreće proizvedeno zbog krivoga optuživanja, i ne samo na nacionalnoj osnovi, ne samo zato što su veliki ili mali Hrvati! I koliko djece trpi što im njihovi očevi ostavljaju gorku prošlost?
Kako objasniti zapjenjenom Filipoviću da s riječima i ljudima treba biti oprezniji. Lista udbaša koju on sastavlja mogla bi ga koštati, ako bi se išlo na sud. No, i tada te ljude teško može promijeniti sudska odluka. Možda bi bilo korisno da osjeti po džepu kako ne smije lagati. Uvijek sam u dilemi što učiniti. Tako mi je bilo u situaciji kada me je na internetu utuživom klevetom obasuo Ivica Lučić Ljubušak da sam spletkama omeo svoga franjevca da postane provincijal, a sve zbog toga što sam navodno komunjara, ljevičar, muslimanski plaćenik. Inače, taj “karijerni policajac-agent bivše hercegovačke filijale Tuđmanove Sigurnosno-informativne službe (SIS)”, koji preko lađa nedužnih “izbjeljuje svoju biografiju” (I. Lovrenović), dakle iz obavještajnih službi prekvalificirani Tuđmanov povjesnik i sveprisutni tumač stanja bh. Hrvata na zagrebačkim službenim medijima, uhvatio se zadatka da gdje god može i kako god zna, manipulacijama i denuncijacijama, lažima i krivim interpretacijama povijesnih događaja, ocrni i obeskrijepi povijesno značenje bosanskih franjevaca, da ih proglasi nekada slugama komunizma danas bošnjačkim unitaristima. Lučićeve će objede budućnost smjestiti u koš najmračnijih laži, ali nažalost, u vremenu naših života siju ogromno zlo, jer je vrijeme naklonjeno beščašću i priklanja se izvođačima nesreće svoga vlastitog naroda.
Slične klevete sačinio je nadobudni, plaćeni autor gnusnoga članka u mostarskom Večernjem listu u kojem je insinuirao da sam u kandidaturi za provincijala Bosne Srebrene učinio što nisam a što ni sada ne mogu zamisliti da ljudima može pasti napamet te da se zbog tih mojih “ljevičarskih” (i udbaških) zlih djela morao angažirati ni manje ni više nego sam Vatikan. Nitko se od odgovornih nije pitao kako to da se mostarskiVečernjak, pa bio on i “Čovićev organ”, može dotle uzoholiti da se bavi izborom provincijala u Bosni Srebrenoj i da s takvom objedom poseže i za samim Vatikanom. Javio mi se odmah kolega, hercegovački franjevac, utjecajni fra Iko Skoko s kratkim pismom žaljenja, jer Skoko zna da je to laž i time je priznao kako je članak naručen. Časnije bi bilo da se Skoko javno oglasio u novinama u kojima “ima riječ”. Časnije i franjevački odgovornije bilo bi također da je fra Gabrijel Mioč, tadašnji generalni vizitator Bosne Srebrene, bio makar malo pošten pa da je javno demantirao tu gnusnu potvoru, jer ga je na to obvezivala tadašnja služba u Bosni Srebrenoj, i to ne da spasi ugled jednoga pojedinca nego čast jedne časne provincije. Nažalost, njemu je nakon desetljeća žudnji i očekivanja uspjelo da osvoji službu kojoj nije dorastao, da “ocrni” bosansku zajednicu u Rimu i ostavi u bosanskoj provinciji podjele koje će trajati a zbog kojih mu je i samome nelagodno da se svojom prazninom “šepuri” među bosanskim franjevcima. Priželjkivao sam tom prilikom i da tadašnji provincijal fra Mijo Džolan, koji nije bez socijalne inteligencije da ne bi bio znao koje će posljedice takva kleveta proizvesti, javno ustane protiv te podle novinarske klevete a ne da, bez zadovoljenja istine i pravde, pokuša izmiriti nepomirljivo, pišući privatno pismo uredniku Jozi Pavkoviću, velikom majstoru poluistina koji je, ako ne naručio, onda s radošću dopustio objavljivanje te sramotne difamacije.
Svjestan sam da tko god izlazi u javnost, izlaže se mogućim napadima, potvorama i lažima. Iznosim ova osobna sjećanja da potkrijepim osnovnu tezu da su na sve spremni obmanjivači i manipulatori javnosti, te da ukažem na težinu zadaće da se demaskiraju klevete za udbaštvo i slična nedjela koja se desetljećima upućuju na račun bosanskih franjevaca. Ovakve klevete svojstvene su inkviziciji i boljševičkim tajnim službama; gebelsovštinom, nacionalizmom i dvoličnošću označenim nekarakterima, onim ljudima kojima je maloumnost povezana s podmuklom bestijalnošću. Takvih ljudi nije velik broj, ali ih ima posvuda, i među duhovnicima. Oni čak mogu biti krajnje uljudni, udvorice do ljigavosti u odnosu prema vlasti i prema onima od kojih očekuju neku korist, a diktatori i tirani prema onima za koje smatraju da su niži, manje vrijedni od njih ili su njihovi podčinjeni.
S Filipovićeva popisa franjevaca-udbaša svi se mogu braniti osobno, osim pokojnog fra Luke Markešića. S posebnim nekrofilskim užitkom Filipović i slični izmišljaju o ovom časnom pokojniku najbezočnije laži, od udbašenja pa sve dotle da mu je “kći” određivala gdje će njezin “babo” biti pokopan. Đavolska se laž udomaćila kao zloduh strukture, tako da se i ljudi najsuptilnije savjesti na to ne uzbuđuju, i slavit će tako mise, podizati Presveto i klanjati se pred Bogom istine i pravde. Strašno! Užas! Neću braniti fra Luku, ima on jačeg Odvjetnika, ali sam dužan posvjedočiti makar jednu malu zgodu iz života ovoga tvrdog čovjeka i postojanog bosanskog franjevca, također po rođenju susjeda Filipovića Proslapskog.
Naime, još u vrijeme komunizma, početkom osamdesetih, Markešiću je stigla delegacija utjecajnih republičkih “drugova” koji su bdjeli i pratili rad provincije Bosne Srebrene. Došli su tražiti od fra Luke, tadašnjega provincijala, da povuče odluku te da ne stavlja za gvardijana u Tuzli, komunističkim vlastima nepoćudnog i kažnjavanog fra Jozu Bošnjakovića. Markešić im je rezolutno kazao da on i uprava Bosne Srebrene neće odstupiti od svoje odluke. Fra Jozo je postao i ostao gvardijanom u Tuzli, izgradio i samostan i crkvu. Fra Jozo, svjedok, još je živ, najstariji bosanski franjevac.
Kamo sreće da neki ramski i bosanski franjevci danas postupaju onako kako je fra Luka, po Filipoviću “udbaš”, postupio, da franjevačke uprave i crkveni poglavari u BiH više slušaju svoje fratre i svećenike a ne političke moćnike i novinarske sijače zla, da se više drže svoga prava i evanđeoske slobode u odlučivanju, raspoređivanju i imenovanju fratara na pojedine službe ili za predvoditelje misa, nego što odlučuju po željama i sviđanjima stožernika i vlasti te tako unose teške podjele i razdore u svoj narod i Crkvu, u samostanske i župne zajednice.
Filipovića bih u ovom kontekstu udbašenja još podsjetio na jednu stvar koja mu se uopće nije potkrala, jer on u svojoj samoljubivosti ne griješi niti sebe ikada preispituje. A baš ovdje, u neograničenoj drskosti njegova kleveta dosiže kranju identifikaciju s onim što Sveto pismo naziva “u nebo vapijući grijeh” i zbog čega bi se morao, ako ne posuti pepelom, barem javno ispričati. Naime, među bosanske franjevce udbaše Filipović ubraja i fra Dragu Bojića i fra Petra Jeleča. A kako i ne bi, je li tako, to je opće poznata stvar! To svi “pravi Hrvati” tvrde.
U svakom slučaju, ništa ne znači Filipoviću i sličnima što znaju da su neki nevini ljudi optuženi, te da su morali seliti iz svoga kraja jer su ih oklevetali i difamirali neodgovorni pojedinci poput njega za tobožnju suradnju s “bezbjednjacima” i kao “čuvare Jugoslavije”
Nisu ova dvojica spomenutih franjevaca nesposobna da se sami brane, ali budući da sam im bio nekakav odgojitelji i predavao im na Franjevačkoj teologiji, te kao nešto stariji, dužan sam upozoriti Filipovića da ova dvojica franjevca nisu mogli biti od pomoći onima kojima ih on pribraja, dakle Udbi. Kad se ova mračna policijska služba raspadala, kad su neki iz njezina jugoslavenskog, zatim iz bosanskohercegovačkog dakle sarajevskog dijela Službe državne bezbjednosti odlazili stvarati hrvatsku, herceg-bosansku, mostarsku tajnu službu, i Tuđmanov SIS, kad su poharali i selektivno pročistili tajne arhive, kad se dio njih prekvalificirao u neke druge profesije, unosne poslove i tajkunstvo, Bojić i Jeleč bili su tek đaci početnih razreda Franjevačke klasične gimnazije u Visokom.
Filipovićevo sotoniziranje nevinih za udbašenje moguće je iz više razloga. Jer su se sluge te službe preobrazile u sluge nove nacionalističke ideologije i vlasti, jer su neki od njih postali politički i ekonomski moćnici, jer su se primakli Crkvi i počeli obilaziti oltare i puniti crkvene kase, jer nije izvršena društvena lustracija niti je donesen ikakav zakon po kojem pripadnici takvih službi, a ne oni na koje se neutemeljeno upire prstom, ne bi mogli vršiti ikakvu važniju javnu službu.
Moguće je da Filipović učitava najzloglasnije epitete nedužnima, jer točno je da je i unutar Katoličke crkve, i njezina franjevačkog i dijecezanskog dijela, i u Hercegovini i u Bosni, bilo suradnika službi, neki ucijenjenih nekih dragovoljnih. No, opasno je, olako i bezočno, u javnosti poimenično prozivati nedužne ljude. Jer kako se obraniti od ovih objeda? Moguće je da to Filipović čini da “izbijeli” svoju biografiju, da svojim nadređenima ili javnosti bukom i klevetama utuvi ono što mu ne vjeruju. U svakom slučaju, ništa ne znači Filipoviću i sličnima što znaju da su neki nevini ljudi optuženi, te da su morali seliti iz svoga kraja jer su ih oklevetali i difamirali neodgovorni pojedinci poput njega za tobožnju suradnju s “bezbjednjacima” i kao “čuvare Jugoslavije”. Kad se počne lagati, sve je dopušteno i svako se zlo iz laži može roditi.
Slijedi (30.8.2017): Đavao je otac laži
Prometej.ba
