Edvard P. Džozef / balkaninsight.com
Kada je Žepa 25. jula 1995. godine kapitulirala, bio sam u tamo. Bio sam jedan od retkih zvaničnika koji su prisustvovali „genocidnom poduhvatu”, koji je u Srebrenici i Žepi počinila Vojska Republike Srpske (VRS).
***
Dan kasnije kreće evakuacija žena, djece i staraca prema Kladnju. U dva dana biva evakuirano skoro cjelokupno stanovništvo, ostaje nekoliko stotina ljudi. 27 jula biva zarobljen komadant odbrane Žepe pukovnik Avdo Palić nakon što je otišao na pregovore o evakuaciji civila u ukrajinskom punktu UNPROFOR-a na Bokšanici kod Žepe.
… Avdi su kazali da će na tim pregovorima biti General Rupert Smith i da mu se ništa ne može desiti. Palićevi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice u novembru 2001. godine. Identifikovani su tek u avgustu 2009. godine.
***
Već 27. jula 1995. Delić obavještava predsjednika Izetbegovića: “ČETNICI SU OKO 16.00 POČELI ULAZITI U ŽEPU… “
Kako je pad Žepe pokazao surovost snaga bosanskih Srba (Edward P. Joseph – BIRN)
Kada je Žepa 25. jula 1995. godine kapitulirala, bio sam u tamo. Bio sam jedan od retkih zvaničnika koji su prisustvovali „genocidnom poduhvatu”, koji je u Srebrenici i Žepi počinila Vojska Republike Srpske (VRS).
Odgovarajući na molbe centralih i lokalnih bošnjačkih zvaničnika, moje kolege iz mirovne misije UN-a i ja bili smo u neposrednom kontaktu sa osuđenim ratnim zločincima generalom Ratkom Mladićem i njegovim najvišim poručnikom, generalom Zdravkom Tolimirom.
Rukovodstvo VRS-a nije želelo Bošnjake u Žepi, niti u Srebrenici, i prosto nije gubilo vreme. Samo 13 milja udaljena od Srebrenica, Žepa je manja, izolovana bošnjačka enklava koja se nalazi u dubokoj klisuri opkoljena gustom šumom.
Dok je na hiljade muškaraca i dečaka Bošnjaka iz Srebrenice ležalo mrtvo u masovnim grobnicama, a hiljade njih se noću kretalo šumama preko minskih polja, muškarci iz Žepe su bili sledeća Mladićeva meta.
Na njegovu veliku žalost, Mladić je potcenio hrabrost komandanta Armije BiH, pukovnika Avde Palića. Palić i njegovi malobrojni lokalni saborci su već bili isrpljeni od opsade i imali su znatno manje oružja. Obe strane su već u susednoj Srebrenici saznale da UN neće upotrebiti silu da ispuni svoj zaštitni mandat, niti će pozvati NATO. Ali Palić je, prateći naredbe iz Sarajeva, tvrdoglavo odbio da se preda.
Kad smo moj kolega i ja 19. jula 1995. godine stigli u Žepu, Mladić je svoje trupe i artiljeriju rasporedio na brdima iznad malog grada. Na zvučnicima su odjekivale poruke koje su uticale na moral i pozivale stanovnike da ignorišu Palića i predaju se.
Predviđajući skorašnju kapitulaciju, Mladić nas je dočekao sa istom arogancijom koju sam zapazio na sastancima o primirju u Sarajevu. Odjednom, udarci topovske vatre potisli su propagandu – srpske snage su ponovo napale grad. Mladićevo raspoloženje se promenilo i besno nam je naredio da odemo.
Palić, čija je porodica bila među ugroženim stanovnicima, izdržao je još pet dana, što se, iako je to tada nismo znali, pokazalo spasonosnim za hiljade muškaraca iz Žepe.
Vratili smo se u Žepu koja je kapitulirala 25. jula. Tamo smo zatekli pripadnike VRS-a kako kruže centrom grada. Bili smo zaprepašćeni kada smo naišli na pukovnika Palića, usamljenog bošnjačkog predstavnika figure koji je pomno nadgledao sprovođenje evakuacije.
Cilj UN-a bio je sveden na umanjivanje trauma evakuacije žena i dece, dok smo čekali na potencijalno katastrofalnu evakuaciju muškaraca, povezanu sa potencijalnom razmenom zarobljenika.
Dok su u Sarajevu trajali razgovori, Palić je oštroumno držao svoje ljude skrivene u gustoj šumi na drugoj strani klisure, dok je on, zajedno sa mladim imamom Mehmetom Hajrićem i komandantom civilne zaštite Amirom Imamovićem, ostao pozadi.
Žene i deca su bili prestravljeni, vrištali su svaki put kad bi srpski džip, na kome se vijorila zastava, projurio pored njih. Po uputstvima UN-ove agencije za izbeglice, savesno sam počeo ženama da postavljam pitanje da li odlaze svojom voljom. Kao po automatizmu, svaka je klimnula glavom, osim jedne koja je rekla: „Ne, želim da ostanem u svom domu, ali ko će da me zaštiti?”
Nakon što je ovo izgovorila, žena je briznula u plač, a za njom i ostali. Odmah sam prestao sa besmislenim ispitivanjem. Nakon što smo se dve nedelje prethodno susreli sa traumatizovanim ženama iz Srebrenice, kolega i ja smo se fokusirali na zapisivanje imena porodica dok su se ukrcavali u autobus i zajedno sa svim prisutnima – pripadnicima VRS-a, Palićem i ograničenim vojnim prisustvom UN-a – pokušali da zanemarljivo doprinesemo dostojanstvu i sigurnosti.
I dok je sudbina muškaraca Žepe još uvek bila neizvesna, pitao sam Mladića da li će on zapravo dozvoliti UN-u da evakuiše bošnjačke muškarce preko srpskih linija na sigurnu teritoriju. Njegov hladan odgovor, a kasnije sam saznao da je to isto odgovorio i u Srebrenici, je bio: „Da, mogu otići svi osim ratnih zločinaca”.
Ali Mladićevi planovi su osujećeni kada je bio brzo primoran da prebaci svoje glavne snage na Zapadni front, gde su Hrvati odlučno napredovali. Muškarci iz Žepe, pošteđeni direktnog napada, informisani o situaciji iz Srebrenice, prešli su u Srbiju ili su uspeli da preko srpskih linija dođu do teritorije pod bošnjačkom kontrolom.
Kada su odveli Palića, moj kolega i ja smo pritisli Mladića kako bi saznali gde se on nalazi. Prema navodima, srpske snage su ga držale u zarobljeništvu sve do septembra 1995. godine kada je streljan i sahranjen u masovnoj grobnici zajedno sa imamom Hajrićem i komandantom Imamovićem.
Nakon rata, pomogao sam njegovoj udovici Esmi da od međunarodnih zvaničnika zatraži da utiču na vlasti Republike Srpske da istraže Palićev nestanak i mesto na kome se nalaze njegovi posmrtni ostaci. Oni su pronađeni 2009. i te iste godine su godine sahranjeni u centralnoj džamiji u Sarajevu.
Negirajući neporecivo
Dva puta sam svedočio u Haškom tribunalu. Pored nekoliko pojedinačnih osuđujućih presuda, Međunarodni sud pravde je utvrdio da je u julu 1995. u istočnoj Bosni počinjen genocid. Srbija je ovo odlučno odbila da prizna.
Sistematski napori srpskih zvaničnika i simpatizera negiranja srebreničkog genocida privukli su široku pažnju i osudu, ali zanemaruje se pitanje zašto se toliko energije ulaže u negiranje.
Dešavalo se da srpski zvaničnici nekada i priznaju zločine, ali su time samo vratili ovo pitanje korak unazad. Skupština Srbije je 2010. tesnom većinom usvojila rezoluciju „oštro osuđujući zločin počinjen nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici, na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde”.
Međutim, samo tri nedelje kasnije, vlada Republike Srpske započela je reviziju ranije donetog vladinog izveštaja kojim se priznaje da je oko 8.000 Bošnjaka ubijeno u Srebrenici.
Oscilacija između prihvatanja zločina (ako ne genocida) i bavljenja negiranjem, odgovara široj borbi Srba da odrede svoje mesto nakon nasilnog raspada Jugoslavije.
Srpski zvaničnici obično nalaze hrabrost da prihvate prošlost kada – vođeni nekim odrednicama EU – počinju da prihvataju današnju stvarnost. Nije slučajno da je Dragan Čavić, tadašnji predsednik Republike Srpske, 2004. godine izrazio žaljenje zbog Srebrenice. Naime, Banja Luka je tada aktivno sarađivala sa posleratnim bošnjačkim institucijama.
Predsednik Srbije Tomislav Nikolić je 2012. godine otvoreno izjavio da „u Srebrenici nije bilo genocida”. Sledeće godine, Nikolić se izvinio (čak je i tražio „oprost za počinjene zločine”) – nekoliko dana nakon što je Srbija sklopila prelomni sporazum o normalizaciji sa Kosovom.
Suprotno tome – i poricanje prošlosti koje vodi ka nepopustljivosti – takođe je prisutno. Čavićev naslednik, lider bosanskih Srba Milorad Dodik, upario je svoju potpirujuću retoriku o Srebrenici, koju je nazvao „lažnim mitom”, sa podjednako provokativnim koracima ka otcjepljenju od Bosne i Hercegovine.
Dodik je dopunio najavu otcepljenja nametajući lažnu paralelu sa nezavisnošću Kosova. Beograd takođe ističe ovu vezu. Srpski poslanici u kosovskom parlamentu (svi povezani sa vladajućom strankom aktuelnog srpskog predsednika Aleksandra Vučića) napustili su skupštinu ovog meseca tokom minuta ćutanja posvećenog žrtvama Srebrenice.
Sam Vučić je dao jednu od najgroznijih i tragično proročkih zabeleški o ratu. Naime, u istom mesecu u kome se desio pokolj u Srebrenici, tadašnji poslanik Vučić izjavio je „ubijete jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana”. Vučić se od tada nalazi u cik-cak poziciji, između pomirljivih izjava i radikalnog poštovanja Mladića.
Poenta je u tome da je revizija srebreničkog genocida deo kontinuiranih navoda srpskih nacionalističkih teritorijalnih ciljeva u Bosni i na Kosovu. „Stradanje Srba” ugrađeno je u ime komisija koje je Dodik osnovao kako bi relativizovao varvarstva u Srebrenici i u Sarajevu.
Ironično je da su ove iste tvrdnje – o navodnoj srpskoj viktimizaciji – upotrebljavale arhitekte genocida, Mladić i Tolimir, da bi racionalizovali napad i prikrili njegov istinski cilj: osloboditi Republiku Srpsku od prisustva muslimana u istočnoj Bosni. Dodikovo ponavljanje istih navoda govori o njegovim vlastitim teritorijalnim ciljevima u Bosni.
Kontroverzna ideja „zamene teritorije” između Kosova i Srbije (šifra za podelu) kao deo konačnog dogovora o normalizaciji odnosa još je jedan nusproizvod srpskog pogrešnog narativa o viktimizaciji.
Vučić se ove nedelje kao glavni argument za podelu Kosova pozvao na ovaj narativ: „Želeli su (protivnici podele) da Srbija ne dobije ništa, nikad. Tražio sam ovo (teritoriju od Kosova) samo zato što je toliko Srba patilo“.
Srpski predsednik ignorisao je odlučne napore SAD-a i EU da srpske žrtve ratnih zločina pravdu dobiju putem sudova, a ne preko teritorije. Iste nedelje kada su poslanici povezani sa Vučićevom strankom napustili kosovsku skupštinu u trenutku minuta ćutanja za Srebrenicu, kosovskpg predsednika Hašima Tačija, četiri dana su ispitivali tužioci Specijalnog suda u Hagu. Ovaj sud stvorili su Brisel i Vašington, a Tači je, između ostalog, optužen da je učestvovao u preko 100 ubistava (među žrtvama se nalaze i kosovski Srbi).
Oscilacije kretanja između povremenog kajanja i češćeg revizionizma prošlosti takođe oblikuju i odražavaju stratešku ambivalentnost Srbije. Vučić insistira na tome da će Srbija nastaviti da balansira između Istoka i Zapada. Ali taj je balans oštro prevagnuo ka Rusiji i Kini, kako je Vučić postajao sve autoritativniji i sve više odbacivao srpsku odgovornost za nasilni raspad Jugoslavije. Ne iznenađuje da Rusija i dalje stoji na putu rezolucije UN-a kojom se osuđuje srebrenički genocid.
Ukratko, namerno iskrivljavanje prošlosti ozbiljna je prepreka stabilnosti. Uz osudu, najvažniji korak koji se može preduzeti u borbi protiv njega je snažno, dosledno i javno osporavanje relativizacije i revizionizma.
Dosta toga proizlazi iz navoda iz ratnih vremena koje su Mladić i njegovo osoblje više puta iznosili mojim kolegama iz UN-a o bošnjačkim napadima na susedna srpska sela izvan „bezbednosnih područja” UN-a – Srebrenice i Žepe. Prema UN-ovom izveštaju, koji se u velikoj meri bazira na savremenom izveštavanju mirovne misije UNPROFOR-a, ove tvrdnje su bile su vrlo obmanjujuće.
Nakon dogovora kojim je posredovao UN u aprilu-maju 1993, „vojna situacija oko Srebrenice bila je uglavnom mirna”. UN-ova vojna procena – koju je podržao i srpski pregovarač – bila je da slaba, slabo obučena i nedovoljno naoružana bošnjačka vojska u enklavama „ne predstavlja značajnu vojnu pretnju”.
Najproblematičnije za revizioniste je to što su Srbi odbili da dopuste holandskom bataljonu UN-a u Srebrenici da istraži srpske navode o bošnjačkim napadima. Što se tiče stradanja, UN-ov izveštaj opisuje dugoročno maltretiranje i opasnosti kojima su godinama bili izloženi stanovnici Srebrenice i Žepe.
Dodikove komisije za reviziju moraće da objasne kako su navodni napadi Bošnjaka nakon aprila 1993. izostali iz izveštaja UN-ovog aparata koji ne samo da je bio voljan, već je i željan da ih prenese. Politička misija UNPROFOR-a često je umanjivala srpske prestupe, a uveličavala bošnjačke, kako bi odbila američke zahteve za vazdušnim napadima NATO-a.
Drugo kritično pitanje koje treba osporiti je veličanje ratnih zločinaca – Mladića i političkog lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića. Rehabilitacija ovih omraženih likova je vežba samodemonizacije srpskih lidera poput Dodika.
Čitava ideja sudova za ratne zločine je da indvidualizuje krivicu za zločine počinjene u ime Srba. Zločine koje su počinile srpske snage, ali ne „Srbi“. Za razliku od možda Dodika, gledao sam generala Mladića, generala Tolimira i druge visoke pripadnike VRS-a u Žepi i znam da njihova priča teško može biti časna.
Priča o onome što se dogodilo u Žepi odražava stvarnost rata u kome je jedna strana mahom imala prednost, a druga mahom trpela surovost.
Anali Haškog tribunala ispunjeni su doslednim, slikovitim svedočenjem – uključujući i od samih počinilaca – o strahotama počinjenim u Srebrenici i prisilnom propadanju Žepe, koji zajedno predstavljaju genocid u istočnoj Bosni.
Oni koji negiraju tu stvarnost samo produžavaju bol bošnjačkih žrtava i teret srpskog naroda čije nasleđe iz jugoslovenskih ratova zavisi od konačnog prihvatanja istine.
Edvard P. Džozef je dvanaest godina radio na Balkanu (šest godina u Bosni i Hercegovini, od čega tri za vreme rata). Predaje Menadžment konflikta u školi za napredne međunarodne studije Džon Hopkins.
Mišljenja izneta u ovom tekstu su mišljenja autora i ne odražavaju nužno stavove BIRN-a.
***
“Sramna uloga” ukrajinskih UN-vojnika u Žepi
Uloga ukrajinskih vojnika u Žepi bila je sramna, tvrde Žepljaci. “Za marke i zlato prodavali su sve i stalno su pili sa Srbima.” Koliki je njihov dio odgovornosti za pad i stradanje UN-zone Žepe nije razjašnjeno.
Uloga ukrajinskih vojnika u Žepi, bila je sramna, tvrdi Ramo Čardaković, ratni komandant u Žepi. Koliki je njihov dio odgovornosti za pad i stradanje zaštićene zone Žepe, nikada nije razjašnjeno. Žepljani svjedoče da su Ukrajinci za marke i zlato prodavali sve pa čak i svoje čizme kao i da su stalno pili sa Srbima.
Ramo Čardaković je bio ratni načelnik štaba žepske divizije. Danas je pukovnik ABiH u penziji i dobro se sjeća dolaska snaga UNPROFOR-a u enklavu koja je proglašena zaštićenom zonom UN-a.
Ramo Čardaković, ratni komandant Žepe
“U Žepu je 15. maja 1993.godine došla jedna ojačana četa Ukrajinaca, 180 do 200 vojnika sa grupom posmatrača a ne bataljon, kako se priča. Doveo ih jedan francuski pukovnik, zaboravio sam mu ime. On je uspostavio “ček-pointe” ili punktove, kako oni zovu osmatračka mjesta. Ja sam sa njima učestvovao u određivanju mjesta gdje će se rasporediti 7 punktova, koliko ih je bilo na području Žepe. Od tih ljudi mi smo očekivali spas. Očekivali smo da će nas istinski zaštiti i da će potvrditi ime “plavih šljemova”, UN-a. Radovali smo se, baš žestoko, njihovom dolasku. Tako smo im za smještaj komande, kuhinje i vojske u centru Žepe, dali dvije zgrade škole u kojima je dotad bila naša komanda. Oni su se tu smjestili i odmah sve ogradili bodljikavom žicom. Komandant ukrajinske čete je bio pukovnik Gavrilov. Bio je dobar oficir ali kratko je ostao, svega 2-3 mjeseca i za to vrijeme stanje u jedinici bilo zadovoljavajuće, imali su pravi vojnički odnos. Avdo Palić i ja smo se svako jutro sastajali sa njihovom komandom da razmijenimo saznanja sa terena i pokušamo otkloniti nedostatke”.
Škola u centru Žepe u kojoj je bila UN-baza ukrajinskih plavih šljemova
Na punktovima je stalno bilo raspoređeno po 6-7 ukrajinskih vojnika. Punkt na planini Bokošnici bio je duboko u srpskoj teritoriji. Iz dana u dan stanje se međutim mijenja. Žepljaci primjećuju da su ukrajinski vojnici praktično sve drugo, ali ne i vojnici koji su došli da ih štite.
“Oni odmah počinju da prodaju,čizme, municiju, opremu, gorivo, prodaju sve za njemačke marke. Čak i hranu, koju dobiju, prodavali su na punktovima. Kad bi ogladnili, išli su u srpsko selo da traže hranu, jer nisu smjeli u komandi reći da su to prodali. Nakon Gavrilova je došao neki potpukovnik Dudnjik koje je za razliku od prethodnika praktično sve dozvolio vojnicima. Čini mi se da ih je čak podsticao u tom švercu, samo što više para da bi uzeli. To je toliko bilo uzelo maha da su ovi neki od naših, što su sa njima sarađivali počeli falsifikovati pare. Bio je neki momak što je dobro crtao pa lažne marke Ukrajincima poturili na punktu u Pripećku. Ovi su to otkrili pa su tu dvojicu momaka dobro istukli. Imali smo problema zbog toga. Kada smo mi interevenisali i tražili objašnjenje pravdali su se da su kao zajedno pili pa se potukli”, priča Ramo Čardaković.
Ratno profiterstvo i šverc
Priču o ukrajinskim vojnicima u sastavu UNPROFOR-a i preprodaji razne robe ili švercu kojim su se uglavnom bavili potvrdilo nam je i više Žepljaka koje zatičemo u centru sela gdje se na ljetnoj vrućini rashlađuju pivom. Dozvoljavaju da ih fotografišem i pričaju pod uslovom da imena ne pominjem.
“Svojim očima sam gledao kad pred kuću jedog našeg komšije, koji je bio njihov glavni posrednik, dolazi kamion UNPROFOR-a pun razne robe. Dovozili su uglavnom hranu, so, cigarete, čokoladu, opanke itd. Oko kuće je bilo povezano na desetine konja kojima se so, brašno i druga roba prenosila do Srebrenice. Ovdje u Žepi je tada kilogram soli koštao 60 maraka dok se u Srebrenici prodavao za stotinu. Svo vrijeme rata funkcionisao je taj put šverca najprije njemačkim markama a kasnije kad je i njih ponestalo u opticaju je bilo zlato, ogrlice, prstenje. Onaj ko je imao dovoljno maraka ili zlata mogao je kupiti sve. Neki su se na tome i obogatili”, pričaju reporteru DW-a okupljeni Žepljaci. Jedan od njih mu se obraća s pitanjem: “Znaš kakvi su trgovci Ukrajinci bili? Kad je Žepa pala ni jedan transporter im nije mogao da upali. Svo gorivo su prodali”.
Ukrajinci nisu ispunili očekivanja Žepljaka u pogledu zaštite civilnog stanovništva od srpskih granatiranja, ali bilo je pozitivnih momenta koje ovi ponosni gorštaci ne zaboravljaju. Jedan od starijih, kaže da se zove Nezir priča: “Jedina svijetla tačka za koju ja znam je iz ’94.godine, tada su naše žene i djevojke naglo i masovno počele oboljevati od slijepog crijeva. Oni su tada odvezli dvije djevojke u Sokolac u bolnicu, gdju su bile operisane i vratili su ih bez ikakvih problema. Te djevojke su kasnije pričale kako su ih u bolnici izolovali od ostalih pacijenata da ne bi imale problema i da su za to vrijeme bili krajnje korektni prema njima. Ne mogu se prisjetiti da su išta drugo pozitivno radili”, kaže Nezir.
Mještane Žepe pitam znaju li za poginulog ukrajinskog oficira i njegov spomenik? Šta se tu desilo?
Ulazak u Žepu, nekada zaštitnu zonu UN-a
Kažu da znaju za spomenik, neki su ga i vidjeli, običan kamen sa natpisom i uklesanim krstom. Ne savjetuju da tamo idemo malim autom, jer se nalazi na vrhu planine Bokšanica, gdje je u ratu bio punkt UNPROFOR-a. Sada poslije, više od dvadeset godina makadamski put je toliko uništen da se do njega teško može stići i terenskim vozilom. Jedan od njih nam kazuje ono što i ostali potvrđuju da su čuli.
“Ukrajinci su prostor oko tih svojih punktova minirali kako im niko neopažen ne bi mogao prići. Ne znam detalje kako je i zašto taj njihov oficir ušao tamo, možda je bio i pijan, jer su stalno i mnogo pili. Mislim da se zvao Slivni, ušao je u minirano područje i stao na minu. Tako je poginuo. Na tom mjestu su mu podigli spomenik”. Na pitanje ko je podigao spomenik sa smiješkom kaže:”Njegova UNPROFOR-jedinica valjda. Mi Žepljaci sigurno nismo”.
Bliske veze Ukrajinaca sa Srbima
Mnogo stvari ukazuje da su Ukrajinci i Srbi bili u stalnoj vezi preko punkta na Bokšanici koji je bio duboko u teritoriji koju su Srbi kontrolisali. Sa ove kote se kao na dlanu vidi gotovo cijelo područje Žepe, a Ramo Čardaković priča: “Najviše nas je iritiralo svakodnevno granatiranje sa srpske strane a da nikako na to nismo mogli uticati, iako je Žepa bila “zaštićena zona UN-a”. Desetak i više granata je svakodnevno ispaljivano na nas a da oni nikada nisu intervenisali. Čak se dešavalo da u krugu gdje su bili smješteni, u vrijeme granatiranja pjevaju, aplaudiraju sa uzvicima “To bratko!” jer su znali da njihovi položaji neće biti meta, a mi smo to sve slušali. “To bratko” je narodu ostalo u sjećanju. Mi bi smo onda intervenisali a oni bi odgovarali “Sad će to prestati, mora da ste vi napravili neku provokaciju” kao da su znali kad će stati granatiranje i uvijek su nas okrivljivali za to granatiranje”.
Kako su bile bliske veze Ukrajinaca i Srba, Ramo Čardaković kao primjer navodi: “Išli su tako daleko da su čak u transporterima dovodili Srbe u svoju komandu i sa njima pili. Jedno vrijeme, kad je bilo malo zatišje, kao neko primirje, organizovali smo sijela tu u centru Žepe. Da se narod malo opusti jer smo bili u okruženju bez ikakvih kontakata sa spoljnim svijetom. Ukrajinci su čak i na ta sijela dovodili Srbe. Mi smo to primjećivali, čak i upozoravali ali nismo ništa postigli”, priča Čardaković.
O saradnji ili dosluhu Ukrajinaca sa Srbima najbolje svjedoči detalj da su oni u trenutku kada je pala Srebrenica napustili sve svoje punktove i povukli se u bazu, priča za DW očevidac Nezim Cocalić, koji se danas bavi ugostiteljstvom na Slapu, mjestu gdje se riječica Žepa uliva u vještačko jezero na rijeci Drini.
“Eno ondje gore”, pokazuje rukom na mjesto visoko na litici u kanjonu Drine,”bio je taj njihov ček point, kako su ga zvali. Kad je Žepa padala oni su to odmah napustili. Kasnije su neki naši ušli tu i pričaju da su našli na papiru ucrtan plan puta kako da šumskom stazom izađu uz liticu na Vratar, zaobilazeći Žepu”. Njima je ovdje bilo stalo samo do para, da što više zarade, da se napijaju do besvijesti i po tome ih mi pamtimo”, kaže Cocalić.
Ljekar bio korektan
Šaban Kulovac je u to vrijeme u Žepi pomagao ljekaru Ukrajincu u seoskoj ambulanti. Kaže da je taj ljekar bio korektan i ostao mu u lijepom sjećanju. Njegovi zemljaci nisu, primjećuje žalosno i dodaje:”Oni su samo švercali i prodavali sve živo. Puno su pili i bili su vrlo nasilni kad se napiju. A pili su kako se to kod nas u Bosni kaže “k’o Rusi” cijelu čašu naiskap, odjednom. I što me još čudilo a to sam kod njih vidio, da pretpostavljeni tuče vojnika ako nešto pogriješi. Ma tukli su ih znaš kako, ko vola”, pripovjeda Šaban. Na pitanje jesu li pomogli narodu kada je Žepu zauzimala srpska vojska on kaže: Ma kakvi pomogli, oni su htjeli da odu ali narod ih je spriječio. Legli su po putu i nisu im dali da izađu. Ali bili su najprije naumili da pobjegnu”.
Šaban Kulovac je radio skupa sa doktorom iz Ukrajine
Sedam dana prije pada Žepe,19. jula 1995. godine, Jasuši Akaši, posebni izaslanik Generalnog sekretara UN-a za bivšu Jugoslaviju, rekao je novinarima, nakon sastanka sa NATO izaslanicima u Briselu, da UN “nisu u poziciji da fizički zaštititi enklave” i dodao: “Žao mi je zbog pada Srebrenice i neminovnog pada Žepe”. Koliki je čiji dio odgovornosti za pad i stradanje Srebrenice i Žepe ni do danas nije do kraja razjašnjeno.
Napad Srba na enklavu Žepa krenuo je 7. jula 1995. godine. U samom početku to su bili napadi slabog intenziteta. Međutim, sa padom Srebrenice napadi se intenziviraju. Prvi pregovori su vođeni 13. jula ‘95. Ratno predsjedništvo Žepe nije prihvatilo potpunu evakuaciju stanovništva Žepe, što je zahtijevala srpska strana, u strahu da bi se muškarcima vojnog uzrasta moglo dogoditi isto što se tih dana događalo muškarcima iz srebreničke enklave. Od tada do 24. jula trajali su napadi. Još nekoliko puta se pregovaralo ali nije nađeno nikakvo rješenje.
Planina Bokošnica na kojoj je bio kontrolni punkt ukrajinskih UN-vojnika u Žepi
Nisu ni metak ispalili
“Srbi su ušli u Žepu, a Ukrajinci nisu ni pokušali da ih spriječe. Nisu ni metak ispalili. Narod je bio u Žepi. Na naše, hiljadu puta ponovljene zahtjeve za intrevencijom, da pozovu podršku avijacije itd, oni su odgovarali da nemaju za to mandate, da nemaju vezu itd. Bila je došla jedna ekipa sa transporetrima da evakuiše ranjenike. To su bili Francuzi. Oni su mislim odigrali važnu ulogu da su zaštitili narod i nije bilo ubijanja”, prisjeća se Ramo Čardaković.
Dan kasnije kreće evakuacija žena, djece i staraca prema Kladnju. U dva dana biva evakuirano skoro cjelokupno stanovništvo, ostaje nekoliko stotina ljudi. 27 jula biva zarobljen komadant odbrane Žepe pukovnik Avdo Palić nakon što je otišao na pregovore o evakuaciji civila u ukrajinskom punktu UNPROFOR-a na Bokšanici kod Žepe.
Ramo Čaradaković o zarobljavanju Palića u prisustvu ukrajinskih vojnika UN-a na kraju kaže:” Nisam vjerovao ni Ukrajincima ni Srbima. Avdi su kazali da će na tim pregovorima biti General Rupert Smith i da mu se ništa ne može desiti. Savjetovao sam mu da ne ide. Nije me poslušao i otišao je”, završava svoju priču Čardaković. Palićevi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice u novembru 2001. godine. Identifikovani su tek u avgustu 2009. godine.
***
Kako je pala Žepa?
Nakon što je 12.7.1995. iz okolnih srebreničkih šuma stigla poruka od majora Ramiza Bećirevića da je Srebrenica okupiran grad, već dan poslije, 13.7.1995, u 9h i 20min putem radioveze 13.jula pristigla je informacija da se narod Žepe, užasnut sudbinom Srebrenice, okupio ispred žepske opštine gdje je zatražio od predsjednika Ratnog predsjedništva da ide na pregovore sa četnicima ne bi li time kupio barem malo vremena i dobili pomoć koja bi ih spasila od četničkog noža…
Izetbegović je odgovorio Deliću da je pad Srebrenice demoralisao vojsku i narod te da je Republici BiH potrebna jedna velika vojna pobjeda kako bi se vratila vjera u slobodu među ljude. Na kraju pisma Izetbegović je sugerisao Deliću da hitno nešto uradi na tom planu.
Međutim, Izetbegović nije čekao dugo odgovor od Rasima Delića koji mu je vratio pismo u 11h i 50min i u kojem je pisalo:
“Jasno nam je da je pad Srebrenice izazvao negativne posljedice na borbeni moral naroda i vojske i da bi bila potrebna jedna značajna vojnička pobjeda da vrati samopouzdanje i podigne borbeni moral.U tom cilju su i preduzete odgovarajuće mjere i planirana vanredna borbena dejstva:
-Prvi korpus (14 Divizija) u narednim borbenim dejstvima ima u planu oslobađanje Trnova
-Drugi i Treći korpus imaju zadatak da u narednih nekoliko dana rješe pitanje Vozuće
-Četvrti korpus ima u planu u narednom periodu dejstva ka Kalinoviku.
Međutim, na borbeni moral vojnika i naroda negativno ne utiče samo pad Srebrenice, već i mnoga druga pitanja koja nisu rješena:Ako iko u ovom društvu može primati platu onda bi to trebali biti vojnici a sada je situacija drugačija – svi primaju plate osim vojnika. U jedinice i komande nam često, bez znanja pretpostavljenih starješina, ulaze načelnici opština, predsjednici stranke,poslanici u skupštini i vojnicima daju razna obećanja i nagrade i na taj način prave razliku među vojnicima…U sredstvima informisanja često se prozivaju starješine Armije RBiH za izdajstvo, pronevjere i sl. čime se ruši autoritet starješine..Molimo Vas da učinite sve što možete kao što ste i dosada činili da državni organi efikasnije izvršavaju svoje zadatke i obaveze…Selam.“
Uvidjevši da pomoć od države i Armije neće doći tako lako Ratno predsjedništvo Žepe je 14.7.1995. donijelo odluku o općoj mobilizaciji na pordučju te općine, ljudi i oružja. O svojoj odluci istoga dana obavijestili su predsjednika Izetbegovića koji je pročitavši njihovo pismo, koje je potpisao predsjednik općine Mehmed Hajrić, u dnu doumenta stavio kratku poruku: „Amila, objavi prepričano!“ Ova kratka poruka bila je upućena Amili Omersoftić, direktorici tadašnje RTV BiH.
Već 14.7.1995. Mladićeve snage su polako nadirale prema jezgru Žepe prema čijoj jezgri su se povlačile jedinice žepskih komandanata Avde Palića i Rame Čardakovića! Delić je istoga dana, u 20h i 45min, šalje pismo predsjedniku Izetbegoviću u kojem mu između ostalog kaže:
“…Civilno stanovništvo je kod svojih kuća, panika se malo stišala, nema mnogo povrijeđenih…Postoje indicije da su četnici u toku dana pregovarali s nekim od odgovornih ljudi iz Žepe i tom prilikom upućen je četnički ultimatum…Prenosim Vam zahtjev vojnog i političkog rukovodstva Žepe da se preduzmu sve političke i druge mjere u cilju pomoći narodu Žepe.“
Međutim šta se dalje događalo: Ramo Čardaković načelnik štaba žepske divizije uputio je 15.7 1995. u 1 sat ujutro poruku za doktora Bećira Heljića, koji je bio neka vrsta veze između žepljaka i vlasti u Sarajevu, u kojoj je između ostalog pisalo:
“…Bećire, ovdje Ramo.Vjerovatno si upoznat da četnici od 17 sati vrše napad na Žepu iz svih pravaca…Bećire vjerovatno ti je jasno kolika je zona Žepe, a koliko nas ima da je branimo…Ako nastave sa ovakvim napadima nećemo moći dugo izdržati, doživjet ćemo goru sudbinu od Srebrenice…Unprofor ništa ne poduzima…Civilno stanovništvo je uhvatila panika, većina želi da se preda..Bećire došli smo u mat poziciju poduzmite sve što možete…Selam, Ramo“
I umjesto da digne sve raspoložive brigade i krene u proboj prema Žepi ili u napad na drugu stranu okupirane teritorije RBiH, Rasim Delić je po viđenju pisma Rame Čardakovića upućenog dr.Heljiću, opet samo napisao pismo predsjedniku Izetbegoviću. Očito da je dopisivanje bilo omiljeno zanimanje u vrijeme dok se događala kolektivna tragedija prvenstveno muslimanskog naroda u Istočnoj Bosni. Delić piše:
“Gospodine Predsjedniče, u prilogu akta Vam dostavljam poruku koju je načelnik Štaba 285.IB.lbr uputio gospodinu Bećiru Heljiću,s a napomenom da ovakvi postupci vrlo negativno utiču na sistem rukovođenja i komandovanja i u dosadašnjoj praksi su vrlo negativno uticali na razvoj situacije na terenu…Vas molimo da i Vi po Vašoj procjeni reagujete na ovakve pojave!“
Vidjevši da se 2.korpus Armije RBiH ne pomiče kako bi pomogao Žepi, kao što nije ni Srebrenici, 16.7.1995. Ramo Čardaković i Avdo Palić upućuju zajedničku poruku za Bećira Heljića kome su, čini se, najviše vjerovali da će učiniti sve što može kako bi se pomoglo Žepi. Poruka je glasila:
“PORUKA ZA BEĆIRA, U 22.05 SATI…AKO NAM NE MOŽETE POMOĆI VOJNIČKI U LJUDSTVU I MTS-U, ODMAH MORATE URADITI SLJEDEĆE: 1.ODMAH ZAUSTAVITI NAPADE NA ŽEPU; 2.DOGOVORITI SA AGRESOROM RAZMJENU TERITORIJE; 3IZVRŠITI SIGURNO IZMJEŠTANJE CIVILNOG STANOVNIŠTVA I PRIPADNIKA ARMIJE! ODGOVOR OČEKUJEMO ODMAH JER JE SITUACIJA KRITIČNA, NIJE ZA ČEKANJE.“
Nakon što su sve relevantne ličnosti iz vlasti primili ovu poruku, od Izetbegovića preko Delića pa sve do Silajdžića, Delić je, ponovo!, posalo pismo na privremeno komandno mjesto Armije u Visokom gdje se nalazio Asim Džambasović kojem je Delić napisao:
“Asime, razgovarao sam sa Avdom Palićem. Izložio sam mu situaciju šta mi poduzimamo uključujući i vojsku i organe vlade. Međutim oni izgleda vjeruju samo Heljiću, a pošto si ti iz tih krajeva pozovi Heljića i upoznaj ga s tim i pitaj šta on misli raditi…“
Tako je osvanuo i 17.7.1995. kada je u 12h i 30min predsjednik Ratnog predsjedništva Opštine Žepa, Mehmed ef. Hajrić, napisao kratku poruku za predsjednika Izetbegovića:
“SITUACIJA U ŽEPI JE KRITIČNA…ČETNICI NEPRESTANO NAPADAJU. AKO MOŽETE SPASITE ŽEPU I NAROD. AKO NE MOŽETE ŽEPU, NAROD MORATE! NAROD TO OD VAS OČEKUJE. ŽIVOTI OVIH LJUDI U OVOM MOMENTU SU NAJSVJETLIJI I NAJVAŽNIJI…VREMENA ZA MANEVAR VIŠE NEMAMO. MOLIM HITAN ODGOVOR!“
U 15h predsjednik Izetbegović izdiktirao je pismo, šefu svoga kabineta Bakiru Sadoviću, koje je bilo odgovor Hajrića u Žepi:
“PRIMIO SAM TVOJU PORUKU. STUPILI SMO PREKO GENERALA SMITA
U KONTAKT SA NAPADAČIMA. TRAŽE DIREKTNE PREGOVORE. DOK PREGOVORI TEKU DRŽITE SE. PRUŽAJTE OTPOR.ORGANIZUJEMO POMOĆ, VJERUJEM DA ĆE NA VRIJEME STIĆI!“
Kada su u Žepi primili odogovor predsjednika Izetbegovića, cijelo civilno i vojno rukovodstvo sjelo je u 15h i 57min, nepun sat nakon prijema pisma iz Sarajeva, te odgovorilo Izetbegoviću:
“UKOLIKO NAM SE DO SUTRA UJUTRU DO 6.00 SATI VOJNIČKI U LJUDSTVU I MTS-U NE POMOGNE TRAŽIMO SLJEDEĆE: 1.IZVRŠITI RAZMJENU TERITORIJE KOLIKO JE TO MOGUĆE SA SIGURNIM IZLASKOM STANOVNIŠTVA I PRIPADNIKA ARMIJE; 2.UKOLIKO TO NIJE MOGUĆE ONDA MORATE OBEZBJEDITI SIGURAN IZLAZAK STANOVNIŠTVA I PRIPADNIKA ARMIJE(UKUPNO 6500); 3.U SVAKOM SLUČAJU STANOVNIŠTVO I PRIPADNICI ARMIJE MORAJU BEZBJEDNO NAPUSTITI ŽEPU, BEZ OBZIRA NA SVE INTERESE OD ŠIREG ZNAČAJA, JER NAM JE POZNATA SUDBINA SVIH IZBJEGLIH SREBRENIČANA; 4.SITUACIJA NA TERENU JE SVE KRITIČNIJA TE SUTRA DO 12.00 SATI OČEKUJEMO ODGOVOR. UKOLIKO NE DOBIJEMO ODGOVOR SMATRAĆEMO DA SMO PREPUŠTENI NA MILOST I NEMILOST AGRESORU!“
Nakon prijema alarmantnog i optužujećeg pisma civilnih i vojnih vlasti iz Žepe, predsjednik Izetbegović je zatražio od Delića da mu sačini plan šta se sve, ustvari, može uraditi za Žepu na vojnom planu, te da mu odgovor dostavi odmah! Nakon nepunih sat vremena Delić je odgovorio:
„Detaljno sam razmotrio Vaše pismo i na osnovu detaljnog sagledavanja i poznavanja situacije u cjelini mogu Vas obavjestiti: 4 Muslimanska lahka brigada je trenutno angažovana na Treskavici…240. i 242. brigada su već nekoliko dana angažovane u borbama sa četnicima na stvaranju koridora i prihvatu snaga iz Srebrenice…243. Muslimanska podrinjska brigada i njen veći dio nije u stanju-ne želi da ide u napadana borbena dejstva prema Drini…Crni vukovi su poslije borbi na Majevici desetkovani…Živiničke ose su angažovane u višednevnim borbenim dejstvima na prihvatu snaga iz Srebrenice…Crni Labudovi, to je jedna mala taktička jedinica koje ne može ništa bitno učiniti…“
Predsjednik Izetbegović u 17 sati i 16 minuta je poslao kratak odgovor na Delićevo pismo. Pisalo je:
“Upravo sam završio razgovor sa generalom Smitom. Možda bih mogao postići evakuaciju žena, djece i starijih osoba iz Žepe putem Unprofora. Da li bi to prihvatio? Možda bi u ovom slučaju mogli onim šumskim stazama ubaciti jednu brigadu ili bataljon vojnika prema Žepi i uspješnije nastaviti borbu!? Ovi Žepljaci tvrde da bi se moglo naći 500-1000 dobrovoljaca. Muderis je Žepljak! Treba ubacivati i grupe u Goražde. Bilo bi to veliko ohrabrenje .Ima zainteresovanih. Ovdje je sačinjen i plan evakuacije stanovništva Žepe. Očekujem tvoje odgovore po tačkama!“
Istog dana, u 18h i 01min, uspostavljena je radioveza između komandanta odbrane Žepe Avde Palića i dr.Bećira Heljića:
Avdo Palić: Selam iz Žepe,veliki prijatelju, reci nam ima li šta ohrabrujuće? Borimo se, ali je dosta teško i neizvjesno prijem….
Dr.Heljić: Makusz selam od mene tebi i tvojim suborcima i ostalim ljudima u Žepi. Veoma mi je drago što te čujem i što čujem da si na istim linijama i da se hrabro borite. Mi ovdje poduzimamo sve moguće diplomatske aktivnosti, Predsjedništvo, Vlada i sva njihova diplomatija su na nogama u borbi za Žepu…Nemate potrebu za takvom panikom…A sad te molim odgovori mi po tačkama:
1.Jesu li linije igdje pomjerene? 2.Jesi li imao poginulih do sada? 3.Imas li dovoljno MTS-a?4.Koliko ti je došlo boraca iz Srebrenice? 5.Ko je razgovarao sa četnicima od naših? 6.Imaš li dobru saradnju sa civilnim trukturama? Prijem…
Avdo Palić: 1.Jesu…Brezova Ravan-Gusinac-Vrhovi povukli smo se….2.Poginulih nemam, a imam dosta teško ranjenih i u kritičnoj su situaciji. Lakši ranjenici se ne povlače sa položaja…To nije zapamćeno do sada! Bećire, mi ne paničimo, radimo iznad naših mogućnosti, hoćemo rješenje za nas…Tebi najviše vjerujemo. Poselami Izetbegovića, Silajdžića i sve ostale koji žele da nam pomognu. Imaš selam i od predsjednika Hajrića prijem…
Dr.Heljić: Poštovani komandante sve sam te razumio. Cijenim tvoje kvalitete i siguran sam da je za sve nas sreća što si ti na čelu odbrane Žepe!
Avdo Palić: Recite, ovdje se bore i djeca. Prenesi to Izetbegoviću. Diglo se na noge sve što hoda da se odbrani Žepa prijem…
Nakon ovoga razgovora u 20h u Izetbegovićev kabinet je stiglo pismo generala Delića u kojem mu je odgovara na mogućnost slanja ljudi prema Žepi, što je Izetbegović predlagao napominjući “Muderiza” kao opciju.
“Detaljno sam proučio Vaše pismo i na osnovu istog dostavljam Vam odgovore po tačkama: 1.Slažem se sa navodima iz tačke 1, s tim da se prevoz organizuje vazdušnim putem i da Unprofor garantuje bezbjednost. 2.Oni koji tvrde da mogu naći 500-1000 dobrovoljaca neka ih HITNO dovedu u Kakanj mi ćemo ih naoružati, spremiti i izdati precizan zadatak, isto tako sa njima ćemo uključiti dobrovoljce koje mi pripremamo…Muderis je već angažovan na Treskavici i cijenimo da će tu dati puni doprinos 3.Zainteresovani za Goražde se već nalaze na Treskavici i ako Bog da brzo kreću u oslobađanje teritorije, a samim tim i prema Goraždu. Nerealan je prijedlog da se pripadnici Armije iz Žepe povlače sa odbrambenih linija u pravcu slobodne teritorije. Na kraju smatram da sastavljači ovog prijedloga treba HITNO da dođu na teren i tu svoj autoritet dokažu.“
Situacija u Žepi se mjenjala iz sata u sat jer su odbranu enklave diktirali mnogi uslovi unutar nje same. Manjak municije, svega 10.000 metaka na 2.000 vojnika kako je rekao Avdo Palić, gomila ranjenika, nedostatak hrane i panika civila osipali su odbranu Žepe čiji je pad postao pitanje trenutka. Iako su se herojski borili, odoljevali napadima moleći za bilo kakvu pomoć za skoro više od 20 dana do njih nije došlo ama baš ništa…
U noći 24.7.1995. u Sarajevo, Izetbegovićev kabinet, stiglo je jedno od posljednjih poruka iz Žepe u kojoj je pisalo:
“OBZIROM DA JE OVO POSLJEDNJE JAVLJANJE, ŠTA IMATE PORUČITI NARODU ŽEPE? MI SMO SE ČASNO BORILI KOLIKO SMO GOD MOGLI ALI SE UISTINU VIŠE NIJE MOGLO URADITI! U SVEMU OVOM OSTAJE OSJEĆAJ GORČINE DA SMO U OVOM RATU BILI SAMI I NA KRAJU IZDATI OD SVAKOG! NEKA POSEBNA OBJAŠNJENJA NAM NE TREBAJU, DOSTA TOGA ZNAMO ALI SE BOJIMO DA OVAKVE STVARI NEĆE OSTATI SAMO NA ŽEPI I SREBRENICI! ZATO BI VAS ZAMOLILI JOŠ JEDNOM DA NARODU ŽEPE POKUŠATE OBJASNITI ZAŠTO SE SVE OVO DESILO…?“
25.7.1995 godine predsjednik Izetbegović je uputio pisma Savjetu bezbjednosti u New Yorku, te njemačkom kancelaru Kohlu. Savjet bezbjednosti je molio, da kada već nisu branili svoje zaštićene zone, što su bili Žepa i Srebrenica, i kada su već dozvolili pokolj srebreničkog naroda, da barem obezbjede sigurno kretanje žepačkog naroda prema slobodnim teritorijama! S druge strane kancelara Kohla je zamolio da podigne jedno njemačko selo u sklopu kojeg bi se smjstile izbjeglice iz Srebrenice i Žepe. Već 26.7.1995. počeli su pristizati prvi civili i ranjenici u rejone Sarajeva i Kladnja. Četnici su toga dana na pregovorima, koje je s četničke strane vodio Zdravko Tolimir, tražili da se pitanje Žepe riješi bez žrtava ali su zauzvrat zahtjevali oko 200 njihovih zarobljenih vojnika koji su se nalazili u sarajevskim zatvorima. Istoga dana Avdo Palić je u 22h i 25min napisao pismo predsjedniku Izetbegoviću u kojem izražava zabrinutost da Izetbegović neće da prihvati razmjenu svi za sve, o čijoj realizaciji ovisi život mnogih unutar Žepe! Palić je napisao:
“Nemojte dozvoliti da ubijam svoje borce, jer ih ja ne mogu ostaviti žive četnicima…Molim vas još jednom, poduzmite sve što je u vašoj moći da se izvrši helikopterska evakuacija vojnika…U slučaju da odgovor bude negativan, vjerovatno se više nećemo čuti! Načelnik Štaba koji je 80% invalid iz helikopterskog udesa u Žepi, mogao je jučer otići sa ranjenicima ali nije htio ostaviti svoje saborce. Htio je znati do kraja kakva će im biti sudbina i podjeliti s njima istu…“
Izetbegović je odogovorio ekspresno u 23h i 30min.
“Neko stvara probleme između nas…Mi tražimo razmjenu svi za sve, četnici to sada odbijaju. Oni pristaju na razmjenu svi Žepljaci, a ne svi Bošnjaci za sve četnike širom Bosne i uz to traže da se vi prvo predate…Na kraju da ponovim. Prvo mi hoćemo razmjenu svi za sve, podrazumijevajući sve naše zarobljenike za sve njihove zarobljenike i drugo tražimo direktno ukrcavanje u helikoptere bez vaše prethodne predaje. Ako Mladić na to pristane možete i vi taj ugovor potpisati. I na kraju molim vas da me ne molite. Ja sam dužan učiniti sve što mogu i ja ću bez vaše molbe učiniti sve što mogu. U to morate vjerovati!“
Već 27.jula 1995. Delić obavještava predsjednika Izetbegovića: “ČETNICI SU OKO 16.00 POČELI ULAZITI U ŽEPU… “
Avdo Palić je otišao na pregovore i više se nikada nije vratio. Ramo Čardaković, koji je preuzeo komandu, poslao je plan šta da se uradi dalje. Stajalo je da će se žepski borci ili probijati sa ljudima ili po grupama kao jedna opcija, te kao druga da se predaju Mladiću ili da se predaju u Srbiji. Navečer 28.7.1995. Ramo Čardaković je radiovezom uputio predsjedniku Izetbegoviću kripto poruku:
“OVDJE KOMANDANT BRIGADE RAMO, PORUKA ZA PREDSJEDNIKA IZETBEGOVIĆA I DA ON LIČNO ODGOVORI…AKO VAS NIJE UPOZNAO GLAVNI ŠTAB, SITUACIJA KOD NAS JE SLJEDEĆA: PROBIJENE SU NAM LINIJE NA TRI MJESTA. VIŠE NE MOŽEMO IZDRŽATI. OBAVJEŠTAJNIM RADOM SAZNALI SMO DA JE SVE BLOKIRANO, DA NE MOŽEMO IZAĆI JER SMO U STRAHOVITOM OKRUŽENJU I NOŽ NAM NE GINE…“
Semir Halilović
veterani.ba
