“Car je go”
Tokom jedne svečanosti prošle sedmice, turski predsjednik i samozvani lider islamskog svijeta Recep Tayyip Erdogan je dramatično izjavio da „kada se izvadi mač iz korica, prestaje vrijeme za razgovor“. Većina prisutnih shvatila je ovu izjavu kao ozbiljnu prijetnju ili znak odlučnosti da vojnom akcijom promjeni stanje u Siriji, no realnost je daleko drugačija. Erdoganova moć najviše podsjeća na suvenir-mač koji se može kupiti u Kapali čaršiji jer izgleda opasno i izaziva strahopoštovanje na prvi pogled, ali kada se stvarno izvuče iz korica, svi vide njegovu nemoć. Ova simbolika jasno pokazuje da njegov retorički bljesak često nadmašuje stvarne političke mogućnosti, posebno kada se radi o vanjskim utjecajima ili složenim međunarodnim pitanjima poput Balkana.
Posljednjih godina sve muslimanske zemlje, od Bliskog istoka do Sjeverne Afrike, imale su priliku uvjeriti se u ograničene kapacitete politike Recepa Tayyipa Erdogana. Dok je u svojim javnim nastupima često istupao kao „zaštitnik muslimanskog svijeta“ kritikujući Izrael i arapske lidere i lider koji će se suprotstaviti velikim silama, praksa je pokazala da njegova vanjska politika počiva prvenstveno na retorici, a ne na stvarnoj moći. Primjeri Sirije, Palestine, Libije ili odnosa sa Zapadom jasno pokazuju da su Erdoganovi potezi uglavnom ostajali na nivou izjava bez stvarnih rezultata.
Erdogan se pozicionirao kao simbol islamske solidarnosti, no iza toga se najčešće kriju interesi vezani za unutrašnju političku stabilnost i održavanje vlasti u Turskoj. Njegovo korištenje velikih političkih i religijskih narativa uglavnom služi za homogenizaciju biračkog tijela, a ne za konkretno djelovanje na međunarodnoj sceni. Činjenica da je Turska u ključnim krizama muslimanskog svijeta bila ili pasivan posmatrač ili faktor kontradiktornih poteza kako u odnosima s Izraelom, tako i sa Zapadom i Rusijom dodatno je pokazala da Ankara nikada nije imala niti sada ima kapacitete da se nametne kao globalni lider.
Muslimanske zemlje sve više razumiju da Erdoganova „velika obećanja“ nisu rezultirala strateškim promjenama niti jačanjem njihove pozicije. Umjesto da se Turska okrene svojim sve većim problemima jer nikada nije bila ništa drugo do veoma ograničena regionalna sila, ona je kroz Erdogana pokazala nesposobnost da bude dosljedan i pouzdan partner, ostavljajući prostor za skepticizam i distancu čak i među onima koji su nekada u Ankari vidjeli oslonac.
U kontekstu Bosne i Hercegovine, mi Bošnjaci moramo biti izuzetno oprezni prema svim pokušajima Turske da kroz emotivnu, historijsku ili religijsku retoriku utiče na našu političku orijentaciju. Erdogan nastupa kao „prijatelj i zaštitnik“, ali realnost je jasna Bosna i Hercegovina je evropska zemlja i o njenoj budućnosti odlučuje EU, jer je to njena sfera interesa. Niko u BiH ne pita Tursku šta će se događati, a potezi Ankare služe isključivo strateškim interesima Erdogana. Istovremeno, turski lider je izdao svoje arapske komšije na najgrublji način, pokazujući da njegova retorika o zaštiti muslimana i savezništvu predstavlja prazne priče koje nemaju stvarnu podršku niti regionalni legitimitet. Posebno je opasno to što se neki Bošnjaci oslanjaju na Erdogana i tursku retoriku čime ostavljaju dojam u Bruxellesu da su Bošnjaci više vezani za Ankare nego za evropske integracije. Takva percepcija direktno slabi bošnjačku pregovaračku poziciju unutar EU procesa i stvara dodatne barijere za približavanje evropskim standardima. Stoga je nužno da bošnjačka politika ostane potpuno samostalna, racionalna i kritična, svjesna da svaka instrumentalizacija od strane Turske vodi gubitku kredibiliteta i strateških poena u Bruxellesu.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
