Dok ovo pišem, papa Franjo privodi kraju misu na velikom vojnom stadionu u Kairu. Prisutno je oko 30.000 vjernika i znatiželjnika, među njima i oko 3000 ključnih VIP lidera iz svih segmenata egipatskog društva. S obzirom na vrijeme, mjesto i kontekst ovo je doista događaj za pamćenje.
(Autor: AUTOR:
Usput jedan ne nevažan evangelizacijski podatak. Biblijsko društvo Egipta je, u suradnji s organizatorima, dogovorilo distribuciju 30.000 primjeraka prekrasno ilustrirane brošure s naslovom ”Riječi koje su promijenile svijet”, koja sadrži tekst cijele Isusove Propovijedi na gori na arapskom i engleskom jeziku. Pretpostavlja se da mnogi Egipćani po prvi puta u životu čitaju te ključne Isusove pouke.
Izuzetno mi je drago što hrabri papa Franjo ovaj, bez sumnje visoko rizičan posjet Egiptu nije otkazao ni odložio. Svijet je to očekivao, a mnogi su ga, zabrinuti za njegovu sigurnost, uzaludno nagovarali kako to treba učiniti.
Za njega su solidarnost s ranjivima i evanđeoske poruke mira i obraćenja važniji od vlastite sigurnosti i ugleda.
I same egipatske vlasti su se poslije krvave Cvjetnice ponadale da će se pohod pape Franje odložiti za neka mirnija vremena. Kada se to nije dogodilo, poduzeli su sve moguće mjere sigurnosti, iako im je bilo teško shvatiti Papino inzistiranje na ”jednostavnosti”. Franjo je, naime, odbio boravak u najbolje zaštićenom državnom dvorcu, kao i vožnju u blindiranoj predsjedničkoj limuzini te mnoge druge mjere predostrožnosti.
Podsjetimo da su pred sam Uskrs te samo nekoliko tjedana prije najavljenog posjeta prvoga čovjeka kršćanstva izvršeni tragični bombaški napadi na dvije koptske crkve u kojima je poginulo više od četrdeset vjernika, a ranjeno više od stotinu.
U jednoj od njih (u Aleksandriji) je bogoslužje u vrijeme napada vodio sadašnji Papin su-domaćin, koptski papa Trawadros koji je, na sreću, ostao neozlijeđen.
Odgovornost za napade su odmah trijumfalistički preuzeli komandosi krvoločnog ISIS-a.
Kada je Papin pohod Egiptu najavljen u listopadu prošle godine, nitko nije očekivao da se istovremeno pripremala najava osnivanja ”Islamske države Egipat”, čiji će proklamirani glavni cilj biti ubijanje koptskih kršćana i razaranje njihovih crkava. To su kao svoj prioritet jasno dali do znanja u tada objavljenoj videoporuci.
Već u listopadu izvršen je napad na koptsku pravoslavnu katedralu u Kairu u kojem je smrtno stradalo 25 vjernika. U veljači je na brutalan način ubijeno sedam Kopta, a više od tisuću ih je protjerano iz svojih domova.
Slijedio je čitav niz žalosnih epizoda koje ilustriraju destruktivne nakane ISIS-a prema Koptima i drugim kršćanima najbrojnije arapske zemlje, u kojoj proganjani Kopti čine oko deset posto stanovnika.
Sve to zapravo nije ništa novo kada je u pitanju progonstvo kršćana na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi. Prisjetimo se one tragične noći prije nekoliko godina u kojoj je 120 tisuća kršćana moralo bježati iz nizine Ninive pred nemilosrdnom neprijateljskom ofanzivom.
Agresivni islamizam i besperspektivnost života tjeraju tisuće, dapače milijune, ljudi (ne samo kršćana) da bježe kako znaju i kamo mogu. Većina bi htjela u slobodne i prosperitetne zemlje Zapada, ali ta se vrata sustavno zatvaraju, te tako milijuni završavaju u Kurdistanu, Jordanu, Turskoj i sve ranjivijem Libanonu.
Egzodus kršćana i drugih vjerskih manjina pred islamskim integralistima je poprimio ogromne dimenzije. Na početku 20. stoljeća je u regiji bilo 20 posto kršćana, ali se taj broj smanjio na 5 posto u proteklih nekoliko godina. Prema nedavnom izvješću Američkog centra za progres, ”neke od najstarijih kršćanskih zajednica u svijetu nestaju iz zemalja u kojima je njihova vjera nastala i pustila korijen”.
ISIS i druge terorističke organizacije koje se pozivaju na islam su u posljednjih pet godina gotovo potpuno istrijebile neke od najvećih i najstarijih kršćanskih zajednica u Iraku, Siriji, Libanonu i Egiptu, crkve koje se povijesno nadovezuju na apostolske korijene.
U Iraku je prije američke invazije 2003. godine živjelo 1,4 milijuna kršćana, a sada ih je ostalo svega oko 200.000. U Siriji je od početka tamošnjeg rata broj kršćana prepolovljen od ranijih dva milijuna. Prisjetimo se da je papa Franjo bio prvi koji je te događaje nazvao genocidom.
Sirijski slučaj je zanimljiv i po tome što su u toj zemlji kršćanske zajednice zapravo štitili tamošnji polusekularizirani diktatori Hafez al-Asad i njegov sin Basar, a onda su ih od 2011. islamisti počeli sustavno progoniti.
Stručnjaci upozoravaju kako progonstvo nekih od najstarijih kršćanskih zajednica na svijetu na Bliskom istoku može imati dramatične reperkusije za budućnost demokracije, pluralizma, tolerancije i mogućnosti suživota u toj regiji.
Mnogi promatrači prognoziraju ostvarenje crnog scenarija nestanka jedne višemilenijske kulture s tih prostora, što neizbježno vodi rušenju duge međureligijske i međuljudske ravnoteže u ovom najugroženijem dijelu svijeta.
U tom kontekstu treba vidjeti i tumačiti značaj najnovijeg međunarodnog pohoda pape Franje i obratiti pozornost na njegove nedvosmislene poruke mira i nenasilja.
Tako je on u svojoj glavnoj poruci na Međunarodnoj konferenciji o miru na glasovitom sveučilištu al-Azhar u Kairu, najutjecajnijem islamskom sveučilištu na svijetu, istakao kako je jedina alternativa civiliziranosti susreta neciviliziranost sukoba.
Stoga je potrebno svestrano obrazovati mlade i pomoći im na putu sazrijevanja kako bismo se zajedno učinkovito suprotstavili barbarizmu onih koji promiču nasilje.
Slično je istakao u susretu s egipatskim predsjednikom Abdelom Fattahom al-Sisijem: ”Civilizacija se ne može graditi ako se ne odbacuje svaka ideologija zla i nasilja, te svako ekstremističko tumačenje vjere”.
Vratimo se u zaključku još jednom na spomenutu Međunarodnu konferenciju i poslušajmo proročko-korektivni apel neumornog vatikanskog navjestitelja mira:
”Recimo zajedno odlučno i jasno ‘Ne!’ svakom obliku nasilja, osvete i mržnje koji se čine u Božje ime. Potvrdimo zajedno nespojivost nasilja i vjere, vjerovanja i mržnje. Svi zajedno proglasimo svetost svakog ljudskog života pred svim oblicima nasilja. Ako vjera nije rođena iz autentične ljubavi prema milosrdnom Bogu, onda je ona samo društvena tvorevina koja čovjeka ne oslobađa, nego ga gnječi. Recimo zajedno: što više rastemo u ljubavi prema Bogu, to više rastemo u ljubavi prema bližnjemu.”
autograf.hr
