Bivši čelnik UIO za samo pet godina kupio je u strogom centru Sarajeva pet stanova i četiri poslovna prostora te više od 20.000 kvadratnih metara zemljišta
Iako se mnogima može učiniti da se u BiH u posljednje vrijeme stalno nešto novo gradi, to, nažalost, nije tačno. Tu iluziju Bosne i Hercegovine kao velikog gradilišta uglavnom mogu imati stanovnici i posjetioci glavnog grada kada vide nove velike stambene objekte koji doslovno niču kao gljive poslije kiše. Međutim, to je jednostavno optička varka jer ta graditeljska ekspanzija nije zahvatila i druge bh. gradove. Naime, prema podacima Agencije za statistiku BiH, stanogradnja na ovim prostorima je bukvalno prepolovljena u posljednjih pet godina, što analitičari uglavnom vezuju za pad kupovne moći ovdašnjeg stanovništva. Naprimjer, broj završenih stambenih jedinica u prvom kvartalu 2017. godine iznosio je ravno 2.543 stana, ukupne površine 141.166 kvadratnih metara. U odnosu na isti period lani, to predstavlja porast od 35,8 posto, ali u odnosu na prvi kvartal – recimo 2012. – broj završenih stambenih jedinica u ovoj godini manji je za 14,5 posto. U prvom je kvartalu 2012. godine, naime, završena izgradnja 2.976 stanova, ukupne površine 150.212 metara kvadratnih.
Trend pada je statistički itekako uočljiv. Broj završenih stanova je 2013. iznosio 2.072, godinu kasnije 2.440, da bi potom 2015. broj završenih stanova pao na samo 1.872 stambene jedinice. Mnogi smatraju, najvjerovatnije s pravom, da bi i ovi podaci bili još i gori da nema svojevrsne najezde kupaca iz arapskih zemalja na ovdašnje nekretnine, baš kao što i mnogi analitičari ističu da je zapravo pravo pitanje hoće li uopšte ti novosagrađeni stanovi biti i prodati. Dodajmo još i to da opet imamo ponavljanje one optičke varke s početka teksta. Stanovi u centralnim dijelovima Sarajeva se kao po pravilu rasprodaju brzo po visokim cijenama, zapravo, još u fazi gradnje, ali stanogradnja na perifernim dijelovima glavnog grada, kao i u drugim bh. gradovima, zapravo je stala jer stanove tamo kupuju uglavnom mladi, oni koji prvi put rješavaju stambeno pitanje, i koji tu kupovinu realiziraju uz pomoć kredita.
Jednostavno, kupovna moć većine građana BiH je pala i ljudi jednostavno nemaju više ni sredstava ni mogućnosti da kupuju stanove. No, onda se s pravom može postaviti pitanje kako se stanovi u centrima većih bh. gradova rasprodaju i prije nego što budu završeni. Te stanove kupuju oni rijetki u BiH koji imaju i redovna i jako visoka primanja – a to su najčešće uposlenici u državnoj administraciji – koji svoju budućnost nakon isteka uhljebljenja na državnim jaslama uglavnom vide u rentijerskom biznisu. Podaci entitetskih finansijsko-informatičkih agencija o prihodu ovdašnjih pravnih lica veoma plastično ukazuju upravo na taj zarazni trend razvoja rentijerskog biznisa, iz čega nam posljedično proizlazi i rentijerski mentalitet, pa čak i rentijerska ekonomija ili rentijerski kapitalizam.
U najkraćem, rentijerski mentalitet (ekonomija ili kapitalizam) svodi se na poimanje smisla življenja kroz sticanje i uživanje bogatstva bez rada, naslijeđenom ili stečenom imovinom, iznajmljivanjem i rentiranjem nekretnina, ubiranjem kamata na kapital ili u konačnici sticanjem prihoda naprosto zbog činjenice da je neko slučajni pripadnik ili neke imućne porodice ili političke stranke. Takvi ljudi (ili kompanije) na osnovu te “pripadnosti” dobijaju ili imaju nešto na nekoj povoljnoj lokaciji te na osnovu toga stiču prihode za lagodan život. Iz rentijerskog mentaliteta, naravno, razvija se i rentijerska ekonomija i rentijerski kapitalizam, koji, za razliku od one finansijske i tržišno produktivne ekonomije na kojoj se podigao sav razvijeni svijet, ne proizvodi dodatne vrijednosti niti stvara blagostanje svim učesnicima na tržištu. Nažalost, rentijerstvo se odavno duboko ukorijenilo u bh. društvo, o čemu veoma ilustrativno mogu posvjedočiti i informacije o prihodima bh. kompanija koje objavljuju entitetske finansijsko-informatičke agencije. A to baš i nije pohvalno jer je rentijerstvo, općenito govoreći, karakteristika feudalnog sistema, o čemu opet u prilog svjedoče i brojni praktični pojedinačni slučajevi iz BiH.
Evo veoma ilustrativnog primjera. Bivši čelnik Uprave za indirektno oporezivanje BiH – inače kadar SDA kojem se sudi zbog utaje poreza, finansijskih malverzacija i korupcije – kupovao je stanove i poslovne prostore gotovo kao kolekcionar. Za samo pet godina kupio je u strogom centru Sarajeva pet stanova i četiri poslovna prostora te više od 20.000 kvadratnih metara zemljišta. On je tipični primjer i produkt poražavajućeg rentijerskog mentaliteta, koji polako ali sigurno guši bh. ekonomiju, što je pak trend kojim se trebaju pozabaviti i ovdašnji sociolozi. Ekonomisti su sa svoje strane zabilježili da je odavno u BiH itekako prisutan trend rentijerstva te da je rentiranje najisplativiji biznis danas u BiH. Podatak o zakupnini od čak 25.000 KM mjesečno za lokal u najužem gradskom jezgru Banje Luke je itekako ilustrativan.
No, vratimo se sada bh. prosječnoj stanogradnji. Agencija za statistiku BiH objavila je i informacije o prosječnim cijenama prodatih novih stanova u BiH. Prema tim informacijama, prosječna cijena u prvom kvartalu 2017. godine iznosi 1.717 KM po kvadratu i veća je za 14 posto u odnosu na prvi kvartal lani, odnosno za 10 posto u odnosu na prosječnu cijenu tokom 2016. U ovu cijenu nisu ukalkulisane cijene postojećih stanova na bh. tržištu nekretnina, takozvanih starih stanova. Promatrano s te pozicije, i to je zapravo dobar biznis jer cijene rastu. Međutim, ono što je problematično u cijelom tom slučaju je itekako upitna kvaliteta novih stanova, jer mnogi investitori zapravo povećavaju svoj ekstraprofit “štedeći” na gradnji: koriste najjeftiniji materijal i opremu, uz ekstremno jeftine i loše završne radove i tako dalje. Zbog toga je već opštepoznata činjenica da oni koji kupuju stanove za sebe, a ne za rentiranje, ipak se radije opredjeljuju za starogradnju, koju je, doduše, vrijeme nagrizlo, ali koja je i takva prilično bolja od kozmetički ušminkane novogradnje. Naravno, i taj trend je jako zabrinjavajući, jer, naprosto, narušava povjerenje u cjelokupni građevinski sektor, koji, opet, s tim nema baš ništa. Jer je to na kraju izbor investitora. Ukoliko pogledate, recimo, novosagrađene stambeno-poslovne zgrade u Sarajevu, veoma brzo ćete otkriti da ispod blještave i ušminkane staklene fasade nema ništa, čak ni osnovne zvučno-toplotne izolacije, pri čemu je cijela zgrada izgrađena od najjeftinijeg i najnekvalitetnijeg betona (čast izuzecima, op. a).
Na kraju zaključimo. Iako žitelji Sarajeva, kao i posjetioci i turisti koji stižu u glavni grad BiH, mogu steći dojam da se sve gradi, razvija i raste, realna situacija je suprotna. Stanogradnja u Sarajevu, doduše, raste, ali Sarajevo nije cijela BiH. Osim toga, gradnja novih nekvalitetnih stanova ukazuje na rast i razvoj veoma lošeg trenda rentijerskog mentaliteta i ekonomije, od koje niko izuzev nekoliko pojedinaca bliskih politici neće imati nikakve koristi. Naprotiv, imat će samo štete jer je to, zapravo, idealan način da se uništi i tržišno produktivni mentalitet i tržišno produktivna ekonomija. A da sve ide isključivo u tom smjeru, svjedoče i u ovom tekstu navedeni podaci Agencije za statistiku BiH o stanogradnji u našoj zemlji. Jer, stanogradnja u posljednjih pet godina pada, pri čemu u centrima većih gradova niču poslovno-stambene zgrade za rentiranje, za razvoj i napredak rentijerskog mentaliteta, biznisa i ekonomije. Nažalost, čak i bh. fiskalna politika je plodno tlo za razvoj tog poražavajućeg mentaliteta, biznisa i ekonomije. Naprimjer, sve u BiH koji imaju plate veće od, recimo, 650 KM, država će progresivno “oderati” porezima, ali ne i one koji imaju milione u nekretninama, pa čak i u slučajevima ako je ta imovina, kao u slučaju nekadašnjeg čelnika UIO, nezakonito stečena!
Oslobođenje
